akz ili kako je počeo jedan lijep zimski dan

Autobusni kolodvor. Mješavina plinskih otrova, mirisa benzina, ustajalih dežurnih putnika koji već godinama ne putuju dalje od relacije klupa - zahod, loše kave i još lošijih izgovora za žicanje cigareta. Srijeda, 26.12., glup nesvrhoviti praznik.

Pred zoru, sa tri kante ocvalih gigaherca i megabajta i jednim robokapski pokretljivim invalidom, žrtvom novokomponiranog Cvjetnog trga i polurevnih gradskih službi (nema snijega, ima leda), čekam odabrani bus za Rijeku. S obzirom na kompleksnost puta (otoci, Rijeka, Istra...) i pokušaj usklađivanja redova vožnji, plovidbi, letova, msli i namjera, izbor je pao na brzi jutarnji s polaskom u 06:00. Vrijeme polaska i dolaska potvrdio AKZ via internet.

Ujutro, u dogovoreno vrijeme u 05:25 stiže taxi sa robocopom. Ispružena mu desna noga sa pokrpanim križnim i medijalnim ligamentima preko zadnjeg sjedala oklopljena ortozom - Goran Prpić na teniskim terenima. Ubacujem one gigaherce i megabajte u gepek i bivamo odveženi do busnog. A taj mrtvo sumoran i tih: poslije rođendanskog tuluma slijede mamurluk i triježnjenje. Iskrcamo se na jugoistočnom ulazu, kod ćevap-trovača, pa krenem do blagajni po kartu. Svratim do infostupa, zapravo su to četiri ovalna ceerte monitora upakirana u metalne ormare. Shvatim logiku višerednog ispisa podataka, pronađem Rijeku, pronađem vrijeme, šest sati, peron tristotri. Odem do blagajni. Dvije rade, izabirem bližu.
- Dobro jutro.
- Dobro jutro. - umjesto na rupicu, umjetna plavuša u novim četrdesetima govori u mikrofon.
- Molim jednu kartu za Rijeku za bus u šest.
- Nema.
- Nema?!
- Nema. Rasprodano.
- Rasprodano u ovo gluho doba neradnog dana?!
- Da. Imate sljedeći u sedam i dvadeset.
Sranje.

Vratim se do invalida Cvjetnog trga pa odlučimo pokušati ga direktno ukrcati u bus na peronu, možda ima koje mjesto za izavnredne situacije, za majku s djetetom, za susjedu s kokicom, za bolesnika, invalida. Za fiskalizaciju. Krenemo lagano prema dolaznom peronu, on nabada štakama, a ja navlačim kućišta jedno po jedno k'o mačka mlade. nakon desetak minuta stignemo do tristotrećeg perona. Prosijed brkat starac nalik na Đuru Čvorovića stoji pored crna nevelika kofera, na klupi djevojka sa bijelo začepljenim ušima. Smjestimo se na praznu klupu. Kanta jedan, kanta dva, kanta tri, torba s laptopom, vrećica i robocop sjede, ja stojim. Neobično je malo putnika za rasprodan autobus i to daje nadu da će mjesta ipak biti i da plan puta nije uzaludno tempiran. Tišinu ubija boležljiv rad nekog sredovječnog autobusa na dolaznom peronu.

Odjednom, pred nama se stvori lik prosječnog izgleda lica, prosječne visine i mase. Vjerojatno ga nitko ne bi ni primijetio da nije imao narančastu jaknu.
- Vi čekate autobus u šest za Rijeku? - obrati nam se švenkajući pogledom od Đure do mene.
- Da.
- E pa ne bu došel.
- ??? - otprilike toliko dimnih upitnika se pojavilo nad svakom glavom.
- Nema ga. Vožnju su otkazali. - dodaje narančasti. Ispod jakne se nazire odora holdinškokolodvorskog slušbenika.
- Kak' otkazali?! Ja imam kartu! - pitaju slušalice.
- Tak. Su otkazali.
- A kad su otkazali? - pita robocop.
- Jučer. Popoldne. Danes je blagdan, ne. - pojašnjava službena jakna, a meni dođe da ga odvedem do one šalteruše pa da vidimo laže li koza ili možda laže rog.
- Ali mi smo sinoć provjeravali i u voznom redu piše: šest sati, svaki dan. - skoči robocop
- A gdje ste to provjeravali?
- Na stranici kolodvora, na internetu.
- Eto tak vam je to kad vjerujete u taj internet... - uzvrati narančasti pa okrene nazad otkud je došao, a u posljednjem pogledu bačenom preko ramena, u teškom kolodvorskom zraku osjetio se i ostatak komentara. "Jebite se skupa s tim vašim internetom."

O konju glupi! Nije internet mitsko zlo, odigitaljenje vraga, nije to pakao kojim te plaše klauni u haljinama, internet su tvoje aljkave kolege koji su zaboravili ažurirati podatke, objaviti točnu informaciju... Bilo je to ono što mu nisam rekao jer nema smisla. Nema smisla ne ono što sam pomislio već išta mu dalje govoriti. Nećemo tako u Europu... Hm, to je već za razmisliti...

Umjesto toga ostalo mi je navlačenje onih kanti sa tristotrojke na dvjestodvojku i osamdesetak minuta trovanja kolodvorskim eksterijerom u glupo jutro glupog dana.

AKZ, Holding, šalteruša, otpravnik, prijevoznička firma iz Zlatara dopadljiva naziva Nigra Škreb,... možda ipak internet,... tko god... jel' to direktor, izabela, otelo, noja, ne znam, ali izgleda da gadno puca.

Tako je počeo jedan lijep zimski dan.

 

subotom ujutro

Kad je već bilo na snazi pravo prvokupa, zašto taj Ugovor nismo sklopili s Islandom? 

 

u zemlji čudesa ili apsurdnost apsurda

Apsurd je apsolutno apsurdan.

Stvarno nikako ne shvaćam zašto se diže tolika halabuka oko jednog poteza vlastodržačke administracije: imenovanja laureatkinje titule homofoba (homofobkinje, jel) desetljeća, za članicu saborskog Obora za ljudska prava i manjine.

Jer.

U zemlji čudesa u kojoj se i dobronamjerna kritika loših pojava smatra neprijateljskom, u zemlji čudesa u kojoj je bahatluk izričaj lijepog ponašanja, u zemlji čudesa u kojoj je teško naći profesionalnog političara koji bi bez mrlje mogao biti članom Odbora za borbu protiv korupcije, u zemlji čudesa u kojoj je policijski inspektor, šef odjela za borbu protiv prostitucije, najobičniji svodnik, u zemlji čudesa u kojoj je državni odvjetnik skriva dokaze o zločinačkim i kriminalnim radnjama pojedinaca i nakupina, u zemlji čudesa u kojoj je izvjesnost sudske oprostivosti ubojstva uvjetovana dobropozicioniranošću u društvu, u zemlji čudesa u kojoj bi se vođenjem unutarnje i vanjske državne politike kao i zdravstvenim odgojem djece i još mnogo čime, bavila sekta prodavača magle i licemjera, u zemlji čudesa u kojoj je oksimoron "sukob interesa" pravilo ponašanja, u zemlji čudesa u kojoj je lopovluk amenovan od strane izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti, u zemlji čudesa u kojoj ratni profiteri i sudionici kriminalnogospodarskog miljea postaju cijenjeni veleposlovni poduzetnici i saborski zastupnici, premijeri, predsjednici i stvarni vlasnici cjelokupne države, e u takvoj jednoj zemlji čudesa puno više me čudi činjenica da se iz državnog proračuna još uvijek izdvaja desetak puta više sredstava za znanost nego li za život i rad jedne parazitske kriminalne organizacije opasnih namjera i djela.

 

optimizam

- Čuj, - veli - ti'š mi sigurno pomoć'.
Gledam preda se, u šalicu s kavom, u do pola ispijenu čašu s vodom, u prozirnu pepeljaru prošaranu tragom pepela ostalim za vlažnom krpom. Pepelnica, rekao bi moj stari mičući je od mene dok bi gasio cigaretu. Pepelnica. Bolest, rekao bi moj djed, misleći na vinograd. Pepelnica. Post, rekla bi moja baba, vjerujući u pokoru. i djed je vjerovao, ali bila mu je mrska. I bolest loze i pokora. Valjda to ide jedno s drugim kad voliš vino i čvarke. Podignem glavu, usmjerim prema izvoru sulude konstatacije i pogled mi zastane na mješavini ekspresivne naive i neke pritajene divljine. Nikola. Kud baš mene nađe da pomognem...

- A reci mi, kak' ti to misliš da ja tebi mogu pomoć'?
- Pa lijepo. Vidim ja ti se kužiš u razne stvari, a ja imam nešto za prodat'.
- Nemoj mene, molim te, nisam ti ja kupac ni za šta...
- Nisam mislio to teb' prodat'. Ja ti, evo, - zavuče ruku u torbu što mu preko ramena visi pa izvadi neki pravokutan kamen petnaest na petnaest, debljine oko dva centimetra, reklo bi se granit, prošaran malenim spiralama što strukturom vuku na Fibonaccija - ovo 'oću prodat'. Ne tebi, k'o što reko' već nekom 'ko skuplja tak'e stvari. Vidi: Amonoids amnidnites, razdoblje Trijasik Jurasik, starost dvjesta miliona godina. Čo'eče, to nešt' vrijedi sto posto!

Pruža mi i kvadrat papira na kojem je lijepim ženskim rukopisom običnom grafitnom olovkom bilo napisano:
Ammonoids amnidnites
Razdoblje: Triassic Jurassic (Trijas Jura)
Starost: 200-250 mil.g.
Nalazište: nepoznato

Držim taj papir u ruci, držim i taj kamen i gledam kroza sve to ne bih li dopro do odgovora na pitanje koje evo već preko dvjesta milijuna godina čeka: zašto ja?

- To mi dala ona žena, doktor'ca u Prirodoslovnom muzeju i rekla da mi ne može ništa dat' za to jer je nalazište nepoznato. Pa da ti to meni staviš na taj internet, ha? Sigurno ima nekih koje b' to interesiralo, a meni pare trebaju. Dao b' ja to za jedno četr' soma, ak' se slažeš. Eura. Šta misliš?
- Ali šta se ja imam slagat' kad se ne kužim u to? Nemam ti ja nikakve veze s arheologijom...
- Ma, 'ajde, znaš ti sigurno više od mene. Ti bi to mogao negdje ponudit', a ja ti pošteno dam postotak, ha?
- Gledaj Nikola, trebao bi se ipak možda prvo raspitat' na odjelu arheologije na filozofskom ili na geologiji, nekog stručnog treba pitati, a tek onda stavljat' oglas.
I onda bi trebao znati gdje to ponudit', a i ne mo'š samo tako lupit' cifru.
- Pa zato ja tebe trebam! Ti'š mi to sigurno znat' nać. - odgovara na moje ranije neizgovoreno pitanje - Negdje u svijetu ima ne'ko. Svaka roba ima kupca.

E moj Nikola, jest, imaš ti pravo za robu, i to da ću ti znati reći šta ne valja, al' naš'o si mene, pravu crkvu u kojoj ćeš se bogu molit' kad je trgovina u pitanju. Pa jel' da ti kažem da sto maraka nisam mogao prodati za vrijeme inflacije jer sam u svojem trgovačkom antitalentu i švercerima u domu na Savi bio sumnjiv? Kao da sam im traktorske gume, i to probušene nudio, umjesto deviza, a ti bi da kamenje prodajem...

- Imam ti ja još stvari. Imam jedan afrički bubanj, fini kožni od drveta. To b' se isto dalo prodat'. Brat bratu vrijedi jedno devet tisuća kuna, a ja b' ga dao i za manje. Imam i jedan laptop. Dva čak! Samo je jedan malo neispravan. Zovu se... ne znam kak' se točno zovu, al' to t' je negdje iz devedes'četvrte-pete. Ti b' to sigurno znao. Pa knjiga... sve stručne knjige. Na Britanac nosio, al' neće to ni'ko, kažu da stručna literatura slabo ide. A znaš, men' ti je ovo prilika. Mislim ja upisat i neki tečaj tamo na pučkom učilištu, za administratora i programera, tako nešto pa neć' tebe morat' gnjavit za internet. A možda se i neki pos'o može nać' kad si stručno osposobljen...

I šta'š s njim... Pristanem.

Dogovorili se za snimanje za oglasnike, posudio fotoaparat jer ga nemam otkako sam ga poluispravnog zamijenio za dvije trećine kvadrata slike, posnimio sve, stavio u oglasnik, isprintao oglase kao dokaz umjesto obećanja, ali ništa. Prošlo je otada već više od dva mjeseca, ne prodade Nikola kamena, ni bubanj, ni kompjutera. Kamen stoji, bubanj stoji, stoje knjige i paleoinformatička oprema.

Ali ne stoji Nikola.

Sjedim u šarmantnom zadimljenom lokalu, Gledam preda se, u šalicu s čajem, u tanjurić sa ostacima pripreme - ocijeđena filter vrećica, vrećica šećera ufrkana "onako", metalna žličica. Pored crna pepeljara neprošarana tragom pepela eventualno ostalim za vlažnom krpom. S boka mi prilazi kontura pogolema čovjeka.
- Bok! - veli mi Nikola - Kak' si?
- Dobro. 'Nako. Ti?
- Ma odlično. Nije mi onaj kamen proš'o, al' zato imam akvarije. Frend mi dobavio neke vrlo rijetke ribice. Prošverco izvana. Nema ih u Hrvatskoj ni za lijeka - čuj "ni za lijeka" u jednoj ovakvoj pomorskoj zemlji prošaranoj silnim rijekama - samo neki Slovenac tu malo dila oko granice prema Krapini. Sad sam iš'o kupit živu hranu jer kažu da j' to bolje i onda kad moje narastu, namrijeste se pa i te druge porastu, a to ti j' ovak' vel'ko - skupi šaku, prisloni palac na vrh savijenog srednjaka, a kažiprst na drugi zglob - oko dva centa, prodava'će se k'o alva.

na konstantnoj kušnji

Podatak je (nedobiven iz Državnog zavoda za statistiku) kako u Hrvatskoj tek svako četvrto dupe biva brisano hrvatskim toaletnim papirom. Tu jest podatak malo neprecizan jer nije naglašen i udio onih papira proizvedenih i tiskanih u Lijepoj Našoj, a koje hrvatska dupad imaju tek za ukras ili, kako bi se to narodski reklo, mogu koristiti za obrisat se. Dakle, opet u higijenske svrhe.

Ceba, Paloma, Rumke (kao da je bilo jučer), Sanft&Sicher, Violeta, Zewa, Golub (last and least)... domaće, strano, dijasporno, dezenirano, bojano, reciklirano ili bijeljeno, kak(v)o god bilo, pakiranja tog toaletnog potrošnog materijala su raznolika, počev od količine rolica u paketu (ako jesu rolice) pa preko broja listića po rolici i promjera hilcne, kao i o količini slojeva i njihovoj pojedinačnoj debljini, o tlačnoj i vlačnoj čvrstoći (kao veličini najveće moguće kohezione sile među molekulama neperforiranog dijela materijala). Zato, komparativno govoriti ili pisati o uporabnoj vrijednosti ili cijenama u konačnici jest irelevantno, što nam je znano iz bliže ili dalje povijesti, a jer razni su afiniteti i motivi u igri, različite želje i očekivanja. Razni su i ljudi i običaji.

A opet, ne može čovjek na svakom od njih ne primijetiti, spočitnuti, nedostatke. Jer neki su lakopoderivi, što po perforaciji i na očekivanim najosjetljivijim mjestima, što mimo perforacije, tamo gdje bi trebali biti čvrsti, postojani i nepopustljivi, neki su obojeni ili parfimirani, ambalažom dotjerani, s ciljem prikrivanja prave funkcije i istinske slike, neki su, s obzirom na funkciju, premekani ili prekruti, neki su skliski, a neki grubo hrapavi. Ne može, osim ako ih, te nedostatke, ne smatra određenom prednošću. Radi osobnih interesa i ciljeva.

Eto.

I da, svaka sličnost sa povijesnom zbiljom, današnjom društvenopolitičkom ili medijskokorporativnom scenom, ili čak s trenutnom situacijom, slučajna je, ali ne i nenamjerna.