biće uronjeno u laž izgubi onoliko vjerodostojnosti koliko teži istisnuta laž

Sunce se urotilo protiv oblaka, kazaljke na satu protiv nedostatka vremena. Nedjelja popodne, (ne)radni dan. Ulica nedaleko omanjeg gradskog nogometnog stadiona, terasa popularnog restorana.

U rukama vilica i nož, usta puna fine hrane, glava puna obaveza. Zazvoni mobitel. Ruka ostavlja vilicu i prinosi mobitel uhu.
- Alo... mnjm... ja sam... mnjm... da?
- Alo, trebali bi... krlj... kššš...
- Ne mogu sad. Vozim se... mnjm... prema Krašiću.
- Okej.
- Dobro. Budem... mnjm... javiću se.
Ruka mobitel mijenja vilicom i nastavlja sa prinošenjem hrane ustima. Nedugo zatim ruke ostavljaju beštek, vade novčanik, plaćaju prema priloženom računu i skupa s ostatkom tijela odlaze.

Osoblje se natječe u skupljanju praznih čaša i tanjura, vrapčići u skupljanju mrvica oko stolova, gosti zadovoljno mljackaju, kazaljke kradu vrijeme.

U lokalu zazvoni telefon.
- Dobar dan, izvolite.
- Ovdje gradonačelnik. Je li mi možda kod vas ostao sako?
- Jest.
- Dobro, budem poslao jednog od vozača po njega...