U nekom kasnovečernjem završnom razgovoru za šankom Lepa se jedne večeri obratila Surovom, čovjeku koji zna nešto, ne zna sve, ali i zna ljude koji nešto znaju.
- Znaš li otkud ovaj plakat kod WC-a?
- Znam nešto, ali nisam siguran je li to što znam točno. Mogu provjerit pa ti javiti.
- Ajde, molim te. Srce si. Hvala ti, dušo. Htjela bih ga nabaviti za prijatelja.
- Dobro.
Prošlo je od tog razgovora dana i tjedana, Surovi se sjetio Lepina pitanja i molbe, malo pogrebao po površini plakata, to "pogrebao" je naravno metafora jer plakat je zaštićen neprotuprovalnim staklom, i priča o plakatu dobila je početak i kraj.
Nekada davno, početak osamdesetih je u pitanju, kad je sitotisak bio uvriježeni način štampanja, strip-redakcija Marketprinta, jedne od osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR) novosadskog NIŠPRO Foruma (NIŠPRO je bila kratica za novinsko-izdavačku i štamparsku radnu organizaciju u socijalističkoj i federativnoj državi poznatoj pod imenom SFR Jugoslavija) povodom smrti Andrije Maurovića odštampala je nekoliko stotina plakata okomitog formata i dimenzija 70x100 cm, s motivom njegovog Starog Mačka i naslovom "U spomen na umetnika koji se vinuo u visine Olimpa – Andrija Maurović 1901 – 1981". Nekako, nitko više ne zna niti kako niti zašto, jedan je primjerak završio kod Borisa Greinera. Greiner dizajner je taj plakat srolao i stavio na jednu od polica na kojoj stoje srolani plakati Maurovićevog Starog Mačka i drugi. Stajao je taj plakat, ležao, točnije bi se moglo reći, srolan na toj polici godinama, desetljeća nekoliko, i možda je tek tu i tamo bivao mican malo lijevo ili malo desno kako bi napravio mjesta za neki novi srolani plakat ili kakvu sličnu samozatajnu umjetninu, čamio je čekajući neko bolje vrijeme i dočekao ga jednog proljeća. Tog je proljeća Greiner saznao dan otvorenja pizzerije i wine bara Karijola i restorana Mali bar u Vlaškoj ulici, dan na koji su vlasnici i Borisovi prijatelji upriličili cjelovečernju i cjelonoćnu zabavu. Originalan čak i kad poklanja serijski print, Greiner je Starog Mačka odnio Neneku na uramljivanje i te ga subote, 21. dana mjeseca travnja godine 2012. donio u Vlašku 63 i poklonio Kristini i Josipu. Visio je ponosno taj plakat na zidu wine bara točno iza stola broj jedan, malo desno od klima uređaja sve dok jedne godine Danijel Žeželj nije u dvorištu stripovski brzo i precizno oslikao drvenu ploču povodom promocije web-bookshopa Petikat. Na tu je ilustraciju, u njezin donji desni kut tehnikom preslikača, kako bi se to laički reklo, Boris Greiner dodao tekst. I kako priliči nekom starom mačku Stari je Mačak svoje mjesto ustupio Žeželjevu letećem slonu, a on se povukao u predvorje toaleta. Možda se na prvu čini neprikladnim, bilo je čak i nekih neuspjelih pokušaja izjednačavanja Starog Mačka i Baba-sere Srđana Dragojevića, ali je zapravo Stari Mačak zauzeo pravu poziciju za zasjedu iz koje vreba dok čuva jedan metak. Za prijatelja.
