Stojim pod trešnjom. Prometa u gradu u tragovima. Sa ograde se, zobajući ostavljene mu sjemenke, povremeno oglašava kos. Iz daljine, s nekog ruševnog krova, sporadično dopiru ritmični udarci čekića po cigli. Dum-dum, dum-dum, krck. Majstori rastavljaju onemoćali dimnjak. U pauzama nastalu tišinu preplavljuje melodija zujanja. Zuj pčela. U trešnji ih cijeli roj. Od cvijeta do cvijeta letuckaju, marljivo skupljaju blago. Nakratko im se pridruži jedan bumbar. U glavi stih: i zuje zlaćane pčele.
Nema šanse da bih na pitanje o autoru stiha točno odgovorio. Bilo bi to čisto pogađanje, priznam, al nisam siguran da bih i pogodio da je to Vladimir Vidrić, da je to drugi stih prvog od Dva pejsaža, ne bih znao ni da sam u Potjeri za Milijunašem. Ali taj mi je stih ostao negdje duboko urezan kao kasnije prepoznata asocijacija na jedan davni trenutak i isplivao jučer dok sam stajao pod trešnjom.
Zažmirim. Treći sam osnovne, možda četvrti, proljeće je. Za Vidrića ni čuo. Moj prijatelj Nebojša i ja, tada skoro nerazdvojni, idemo u posjet našem prijatelju Zoranu. Zoran živi iznad našeg gradića gdje njegovi na brdu imaju kuću. I vrt. I voćnjak, i njivu i livadu. Na livadi prvi put vidim nadutu kravu. Inače je krava takva kad se preždere djeteline i prijeti joj opasnost od eksplozije, objašnjava nam i umiruje nas odmah Zoran jer ova je samo stelna. U kasnijim razredima škole saznat ćemo da to ima veze sa nekim plinovima, ta nadutost od prežderavanja djetelinom, a ova stelna nadutost što je i kako nastaje, saznat ćemo dosta kasnije.
Stelno je meni još od predškolskog doba značio samo jedno: mlijeko te krave smrdi nepodnošljivo, toliko nepodnošljivo da su moji, čim bih se ja požalio da ne mogu piti mlijeko jer "ne valja", mijenjali ženu koja nam je nosila mlijeko, uz primjedbu da im je krava stelna. Nosila, znači je da nas svako jutro na pragu ulaznih vrata stana na drugom katu zgrade broj 6 u Ulici 6. aprila dočekuje staklena boca sa svježim, nekad još toplim mlijekom. Kad se sestra rodi, nosit će nam dvije. Stelna krava će, objašnjavali su mi, roditi malu bebu, tele, kao što će i mama na zimu roditi bebu. Telad su mi draga, mila, ali sam se nijemo nadao da mamina beba neće bit tele jer bi to bilo dosta nezgodno. Krevet, kupaonica, stol u kuhinji, drugi kat, nemamo mi kuću, ne ide nikako.
Nakon par sati istraživanja i landranja brdom, Zoran, Nebojša i ja zaliježemo na padini voćnjaka. Tiho je. Ni muka krava, ni pjeva ptica, ni povjetarca. Samo nam iz probeharale trešnje zuje zlaćane pčele.
Otvorim oči. Iz daljine tu i tamo dopre dum-dum, dum-dum, krck. Pčele i dalje zuje.
