zaštita

Miš. Jebemumiša. Kad rikne, nema reanimacije. Kad rikne, gotovo je. Šlus! Jedino što možeš napravit, a da izbjegneš trljanje prstom po plohi uz tipkovnicu jest da kupiš drugog miša. 

 

Što na umu, to na drumu. Odeš do dućana s informatičkom i sličnom opremom, staneš pred policu s miševima, a tamo ih je barem pedesetak modela, pa gledaš. I imaš šta vidit. Za igrače, za projektante, za pisce, za kalkulante, penzionere, sabotere, psihopate, konduktere...  za ovo, za ono. Oš sa žicom, oš obežičeni. A meni treba neki jeftin i da radi. Gledam cijene, sve ispod deset eura ima rep, a ja bih neki bez repa. Pun mi je kufer žica. Da me čuje sad bi me Kamala Harris opomenula jer ako ti oni neki mogu pratiti bežične slušalice, sigurno mogu i miša. Bojim se da bi ti koji prate rad mojeg miša brzo dali otkaz jer bi im to praćenje od cijelog života napravilo totalni kaos. Vratimo se mišu. Miševima. Nađem u dnu police, pomalo kao zanemaren, jedan bežični koji košta manje od deset eura. Devet devedeset. Kupim. 

 

Dođem kući, otvorim plastificiranu kartonsku kutiju, u kutiji miš u vrećici od biorazgradive plastike. Bravo. Zanima me je li i plastifikacija kartonske kutije isto biorazgradiva. Izvadim miša. Iz proreza koji tvore tijelo i poklopac miševa dupeta viri komad plastične trake. Aha, sprječava trošenje baterije. Otvorim vratanca i iz utrobe miša izvadim onaj bežični USB primopredajnik koji se ugura u USB utor na kompjuteru. Usput izvučem i tu izolacijsku plastičnu traku. Zatvorim mišu utrobu, prebacim sklopku na zeleno, a ono USB nešto gurnem u USB utor na kompjuteru. Uključim kompjuter, počekam neko vrijeme, maknem miša, a kursor ni da bi: stoji ukopan. Ne miče se strelica ko da je netko stvarnu zabio u monitor. Probam kliknuti tipkama na mišu - ništa. Probam ga ugasiti pa upaliti - ništa. Stisnem neki gumbić, u uputama piše da je to USB receiver gumb - i dalje ništa. Ugasim kompjuter, upalim ga - opet ništa. Tri su USB utora na laptopu, probam sva tri i rezultat isti, nula nula, neriješeno. 

 

Već vrtim film odlaska do dućana s mišem i ambalažom koju nisam bacio, laptopom pod rukom pa da mi ovi probaju objasnit o čemu je riječ, jel miš možda neispravan ili što. Izvadim onaj USB čvarak da ga vratim u miša kojeg ću spakirati natrag u biorazgradivu plastičnu vrećicu pa u plastificiranu kartonsku kutiju. Sve ću to skupa s računom i laptopom pod rukom prošetat do dućana pa da vidimo.

 

Otvorim mišu da prostite guzicu da vratim onaj čvarak na za to predviđeno mjesto negdje u području jetre pa gledam u tu bateriju kako se sjaji ko lakirane cipelice male Dorothy iz Kanzasa. Malo mi to sumnjivo. Izvadim bateriju, a ona i pored one zaštitne trake što je onemogućavala kontakt bilo koje vrste - umotana u celofan. Zaštita je važna. A i dvaput je dvaput.

biking in the rain

Sinoć sam vozio po kiši. Bicikl, naravno. Cijeli dan svi meteorolozi i prognostičari trubili kako će kiša u jedanaest navečer, i sâm znam da će padati i opet je dočekam na kotačima. Dok sam do kuće doveslao, bio sam mokar ko miš. Ne znam kako su to miševi mokri, al mi preci iz prvog koljena znaju tako govorit. Iz drugog su koljena isto. Kako god, ovaj miš je imao mokro lice, šake i skoro cijele noge. Sve skup​​a s naočalama, hlačama, čarapama i tenisicama. Gaće su mi, hvala na pitanju, ostale suhe.

Posljednji put to mi se, doduše za dana, dogodilo na Prvi maj 1986. godine. Datum pamtim jer je bio praznik, a ja se vozio do ne baš bliskog najbližeg otvorenog dućana kupit sladoled; godine se sjećam jer je pala zajebancija kako me oprala černobilska kiša jer je u pet dana od katastrofe 26.04. bilo taman dovoljno vremena da oblak radijacije dopre do naših krajeva atmosferom horizontalno i kišom se okomito spusti na tlo. Iako se atmosferske promjene kreću sa zapada prema istoku, ova se, vjerojatno zakašnjela sibirska anticiklona pojavila baš u pravi tren da tvrdosocijalističkom, da ne kažem komunističkom, radijacijom počasti trulokapitalistički zapad. Mi smo joj pak, samoupravno bili na putu i postali kolateralna žrtva.

Povrće se, lisnato poput salate, to pamtim, zbog eventualne kontaminacije radijacijom trebalo ispirati dugo i pod jakim mlazom vode. Za ostale biljke i kućne ljubimce vrijedilo je slično pravilo. Ja sam svoje tuširanje kontaminirao prostorvremenskom točkom. Posljedice toga su vidljive i danas.

Inače, kod prijateljice smo, uz rastaljivanje već spomenutog sladoleda, slušali Buldožer. Pljuni istini u oči iz sedamdesetpete i Novo vrijeme, album star sedam godina.

 Drugovi
Naš radni zadatak
U prelaznoj budućnosti
čuvajmo granice mogućnosti

Drugovi i drugarice
Naša obostrana želja
Napraviti korak naprijed
U novome svijetlu

Novo, novo, novo vrijeme

II. poluvrljeme
Snažni mladići
Prebacuju svijetski rekord
Visoko
Više! puno više!
Puno više nego prije rata

Novo vrijeme, staro stanje
Novo vrijeme, isto sranje

Novo, novo, novo vrijeme

Drugovi (i domaciće)
U postepenom porastu (pravo zadovoljstvo)
U kritičnim godinama (može donijeti promjene)
Opet ćemo dokazati (neotpornom organizmu)
Ako bude trebalo
3 puta dnevno jednu
žličicu uz malo vode

Novo, novo, novo vrijeme

Vrijeme danas
Duboko područje niskog zračnog pritiska
Koje se kreće od Zapada prema Uralu
Zahvatit će noćas naše krajeve

Novo, novo, novo vrijeme

“Novo vrijeme, drugovi, donosi sa sobom i nove zadatke”
Podvukao je na kraju svog izlaganja 

 

 

 

born to be alive ili šta da radim kada ode djevojka na konju

I dok si preko dana s neizmjerno vrijednih vinilnih diskova upijao tekstove tipa: "a šta da radim kada odu prijatelji moji, kada ode djevojka na konju, bacam oči... i tako redom dan za danom..." i poprilično se čudio tom bacanju očiju za djevojkom na konju, uvečer si izlazio u Medison, seoski disko klub koji je osim nedoraslih glancača plesnog podija, privlačio sve koji su htjeli pobjeći od krčme, bircuza, od loše rakije i toplog piva, dolazeći pješke, biciklom, parkirajući očev Ford, Fiću ili Ferguson, suncem opaljene kože lica i oko vrata, i ruku do pola nadlaktica, što od njive, što od tenisa.

Ugošćavao je Medison i mnoge šljašteće zvijezde, i Hanku i Šabana, i Zdravka i Dugme, i Leb i Sol i Buldožer, sve koji su iole blizu imali kakav koncert, Osijek, Vinkovci, Novi Sad, sve je to gravitiralo Medisonu. I taj je veliki svijet dolazio uglavnom odjeven kao da su iz pradjedovih i prabakinih ormara izvukli nedovršene krojačke pogreške. A maleni svijet? Maleni je ponosno prolazio ispod ultraljubičaste lampe nedaleko od dijela sa separeima, pokazujući bijele crte na bočnim šavovima novih bezimenih traperica.

"Aska ta pija laj" odjekivalo bi ono "It's good to be alive" prepunim diskom, a ti bi, za boljih dana s komadom pizze sa slaninom, a za onih lošijih sa svježe prženom lepinjom zvanom poderane gaće, s tanušnim listom šunkerice i i još tanjim listom tvrdog sira nepoznate vrste, stajao uz pult nedaleko diđeja, i s tog povišenog mjesta bacao oči na sve one komade s kojima nećeš, šepureći se, napustiti disko, već ćeš potegnuti zadnji gutljaj kole i otići put bakine i djedove kuće, zavuć se u stražnju, "svoju", sobu pa po tko zna koji put pustit onaj singl s početka.