kult svjeske banke

Sjećate se ono kad se novinaru Butkoviću javio premijer Sanader? Sjećate. E vidite, taj Butković je goli q u odnosu na jednog drugog Butkovića. Jer dok se Butkoviću Davoru, novinaru, bonkuloviću i ljubitelju rock banda Blue Öyster Cult, javio premijer i ovaj s njim napravio intervju i objavio ga i tek tada saznao da... ma znate cijelu tu priču,... drugom se Butkoviću, Olegu, javio sam Bog.

Ali to nije sve!

Bog je čudesan! Kao takav, zamaskira se, kamuflira, i umjesto redovitim putem, glasom iz Vatikana, preko Petrova izaslanika, onog Argentinca što popularno popuje u Isusovu stilu, ovaj se hrvaskom ministru pomorstva, prometa i infrastrukture oglasio paralelnom zapovjednom linijom, preko Svjetske banke.  I osim što se javio Olegu, Bog je njemu i kolegi mu ministru financija Zdravku Mariću sredio novo zaduženje, novi kredit u Svjetskoj banci, a sve radi restrukturiranja Hrvatskih autocesata. "Moram to reći: Bog je poslao Svjetsku banku ovdje u Hrvatsku", povodom tog milog događaja izjavio je ministar Oleg Butković za Hrvatski radio.

Meni je to fascinantno, taj Bog. Kako drugačije objasnit to da uza sve nedaće s kojima se mora nosit po današnjem svijetu i tko zna koliko drugih svjetova, uza sve ratove i elementarne nepogode, ledena doba i globalna zatopljenja, osobne, intimne nesreće, uza sve te planetarne masturbacije i interstelarne pobačaje, osim što misli na Blanku Vlašić i daje joj snage za srebrnu medalju na olimpijskim igrama, pomaže staricama u vrćenju krunice pred crkvom i biva misao vodilja domaćem kleru, taj uspijeva, preko posrednika naravno, da ga porezna ne uhvati zbog kamatarenja, uletit Olegu i Zdravku s dvije milijarde eura. Pomislio bi putnik namjernik, da je dotični svevišnji Hrvat. I to iz dijaspore.

Sjećate se onog Butkovića s početka? Sjećate se kak je to završilo? Otkrilo Butkoviću, Davoru, da ga je jedan mladi Zagrepčanin, Viktor Z., navukao na tanak led novogodišnjom čestitkom, a što se babi htilo, to se babi snilo. Od zajebanta Davor vidio premijera. I tako sve od Nove godine do Prvog aprila. Sad me malo frka. Da se Olegu nešto slično ne dogodi pa da shvati kako Svjetsku banku u Hrvatsku nije poslao nikakav Bog Hrvat iz bijelog svijeta. Poslao ju je malo dublji materijalni interes.

previranja u stranci bandić milan 365 - stranka rada i solidarnosti

Zagreb, Rim, Firenca, Milan - 15-09-2016

Nakon nekoliko dana postizborne šutnje, oglasio se Milan Bandić, predsjednik stranke Bandić Milan 365 - ​stranke rada i solidarnosti, te objavio kako ​nije dao neopozivu ostavku na sve stranačke​ funkcije.

- S obzirom na izborne rezultate, Milan Bandić odgovornim za loše prepoznat plan i program smatra direktno glasačko tijelo. Osim toga, dijaspora je prilično neodgovorno prihvatila besplatan prijevoz koji su im omogućili građani Zagreba, tojest Milan Bandić. Stoga bi najbolje bilo da narod, kako u domovini, tako i u dijaspori, podnese ostavku na funkciju biračkog tijela. - izjavio je Milan Bandić, predsjednik stranke ​Bandić Milan 365 - stranke rada i solidarnosti.

Iz izvora bliskih vrhu stranke ​Bandić Milan 365 - stranke rada i solidarnosti, saznajemo da.će umjesto Milana Bandića, na čelu stranke ​Bandić Milan 365 - Stranka rada i solidarnosti, ostati Milan Bandić, brži, višlji i jači.

- Nakon ovih službenih izbornih rezultata MIlan Bandić će povući crtu i okrenuti se budućnosti. Milan Bandić, predjednik stranke ​Bandić Milan 365 - stranke rada i solidarnosti, smatra da je Milan Bandić odličan izbor za predsjednika stranke ​Bandić Milan 365 - stranke rada i solidarnosti, najbolji čak, te da će na sljedećim i lokalnim i planetarnim izborima Milan Bandić pokazati svu svoju snagu, uz uvjet da svijet prepozna vizije Milana Bandića, čovjeka koji je svojim radom i delanjem pčelu pretvorio u konja, čovjeka koji je napravio više fontana nego svi rimski i firentinski, i talijanski i uveženi meštri u doba Renesanse, jednostavno: čovjeka s vizijom budućnosti. - pojasnio je jutros za odabrane medije Milan Bandić svoj stav o Milanu Bandiću.

Kako doznajemo, na ove izjave Milana Bandića, predsjednika ​Bandić Milan 365 - stranke rada i solidarnosti uskoro očekujemo i reakciju Milana Bandića, predsjednika stranke ​Bandić Milan 365 - stranke rada i solidarnosti.

Što o svemu misli gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić, nismo uspjeli saznati do objave članka.

​ljubavnica para noja

Ranopopodnevnu tišinu blagovaonice razbijaju satni mehanizam i zveckanje rostfraja o porculan. Još do jučer vitalan, visok starac ustaje od stola, odlazi na zahod. 

Za stolom se starica i mlađa žena gledaju preko zdjele s juhom.

Starica, Anđa, ispod glasa progovara.
- Znaš Keko moja, Zdenko mi ima ljubavncu.
- Šta strika Zdenko ima?
- Ljubavncu.
- Ama strina, odakle ti to?
- Katikažem. Ima. Ljubavncu.
- Izmišljaš strina. Tebi je osamdeset i koja, stric će skoro devedeset...
- Pust ti devedeset. Vako ti je već četeres godina, moja Keko.
- Kojih četeres godina?
- Zadnjih, proteklih, nije valjda sljedećih. Imam ja i dokaze!
- Kake dokaze, majke ti?
​- Prave pravcate dokaze!
​
Iz džepa kuharske pregače vadi ​Anđa ​crvenom gomicom pov​e​zan snopić blago povijenih fotografija reskastog obruba​, kako su nekad fotografi obrađivali rubove na stolnoj rezalici. Gura ih Keki u ruke.​
- Eot, na, vid.

Keka pregledava fotografije, prvo na preskokce, a onda redom, pomno proučavajući sadržaj svake. Na fotografijama naočit muškarac, njen stric Zdenko, u manje ili više tamnom odijelu u "namjestuvoljno" pozi, katkad s cigaretom, katkad bez, gleda u objektiv.
- Strina Anđo, pa na svim fotkama stric sâm samcat pred ulazom u rudnik. Bio tamo direktor do pemzije.
- Je, i to u razna godšnja doba, vid svo to zelenlo oko njega na ovoj, a na drugoj jesen! Godnama su skupa! Znam ja!
- Crnobijele su fotke, strina. I da nisu. Nigdje ti se ne vidi nikako zelenlo, nema zelenla oko rudnika. A i na svima njima - stric sâm. Nema nikake ljubavnce.

Iz daljine dopre šum vode iz kupaoničke keramike. Stric će svaki tren nazad. Anđa stiša glas.
- Pa to ti i govorim, on je nju godnama skrivo.
- Gdje ju je skrivo?
- Čuj nje, đe!? Pa iza aparata. Šta misliš ko ga je svo to vrijeme snimo.

born to be alive ili šta da radim kada ode djevojka na konju

I dok si preko dana s neizmjerno vrijednih vinilnih diskova upijao tekstove tipa: "a šta da radim kada odu prijatelji moji, kada ode djevojka na konju, bacam oči... i tako redom dan za danom..." i poprilično se čudio tom bacanju očiju za djevojkom na konju, uvečer si izlazio u Medison, seoski disko klub koji je osim nedoraslih glancača plesnog podija, privlačio sve koji su htjeli pobjeći od krčme, bircuza, od loše rakije i toplog piva, dolazeći pješke, biciklom, parkirajući očev Ford, Fiću ili Ferguson, suncem opaljene kože lica i oko vrata, i ruku do pola nadlaktica, što od njive, što od tenisa.

Ugošćavao je Medison i mnoge šljašteće zvijezde, i Hanku i Šabana, i Zdravka i Dugme, i Leb i Sol i Buldožer, sve koji su iole blizu imali kakav koncert, Osijek, Vinkovci, Novi Sad, sve je to gravitiralo Medisonu. I taj je veliki svijet dolazio uglavnom odjeven kao da su iz pradjedovih i prabakinih ormara izvukli nedovršene krojačke pogreške. A maleni svijet? Maleni je ponosno prolazio ispod ultraljubičaste lampe nedaleko od dijela sa separeima, pokazujući bijele crte na bočnim šavovima novih bezimenih traperica.

"Aska ta pija laj" odjekivalo bi ono "It's good to be alive" prepunim diskom, a ti bi, za boljih dana s komadom pizze sa slaninom, a za onih lošijih sa svježe prženom lepinjom zvanom poderane gaće, s tanušnim listom šunkerice i i još tanjim listom tvrdog sira nepoznate vrste, stajao uz pult nedaleko diđeja, i s tog povišenog mjesta bacao oči na sve one komade s kojima nećeš, šepureći se, napustiti disko, već ćeš potegnuti zadnji gutljaj kole i otići put bakine i djedove kuće, zavuć se u stražnju, "svoju", sobu pa po tko zna koji put pustit onaj singl s početka.

tomica u zemlji čudesa

​

Jebeno je živjeti u paralelnom svijetu. Taština nije nešto s čim se lako nositi, a u kombinaciji s pohlepom i zaljubljenošću - pogubna je.

Trežili su da odstupi s mjesta potpredsjednika Vlade. Ništa više. Samo to. Uz neke sitne dodatne posljedice. Malo manje priliva novčanih sredstava, malo sramote u svijetu koji ga se ne tiče, i vrlo vjerojatno, u svijetu koji ga se tiče - manje seksa.

I odstupio je. Ne baš odmah i ne baš samo. Prije toga je razjebao Vladu u kojoj je njegova stranka imala većinu, Sabor u kojem je njegova stranka sa satelitima također imala većinu, natjerao na raspuštanje, a povukavši se s mjesta predsjednika stranke ostavio vukovima komadić mesa oko kojeg će se poklati.

Nadam se da ćemo ujesen moći reći kako bi mu zaslužnom trebalo dati ulicu. Rećemo Smičiklasovu. Ili mu čak podić spomenik. Ako ne na Trgu žrtava fašizma, onda možda na Iblerovom.

dan antifašističke borbe

Sutra je praznik, Dan antifašističke borbe, hrvatska tekovina civilizirane Europe. Neradni dan, a srijeda. Do subote i Dana državnosti daleko ko do protekle nedjelje, baš za nespojit.

Svejedno.

Sa zgrada će, poput jedara na jedrenjacima, vijorit velike državne zastave, one malo manje će s retrovizora tramvaja lepršat na vjetru kao leptiri. Državnici će, i državnice će također, i krupniji i sitniji dužnosnici, okupljenim masama držati pozdravne govore pred vratima novosagrađenih hidroelektrana i novorazvučenih kilometara autocesata, pred upravo dovršenim bolnicama i školama, pred vijencima okićenim spomenicima onima koji su život dali za slobodu, veličat će njihova djela i imena, prisjećati se anegdota, oni stariji izvorno, a malo manje stari prepričane, iz druge ruke ili koljena, i tako mladima prenositi taj virus antifašističke borbe za slobodu.

Sve nešto razmišljam, kako će ga provesti floskule izvjesnih bića. Hoće li i te floskule, i te sitne filofašističke pizde sutra, neradni je dan i većini njih, bacit kakav roštilj u dvorištu, otići na neki izlet do mora ili barem do najbližih toplica, hoće li se češati po punim trbusima i praznim glavama dok natežu poluispijene boce ili čaše? Hoće li uz kakvu literaturu sumnjivog karaktera uživati u neradnom danu i u slobodi dok u hrvatskoj državi, u debeloj hrvatskoj hladovini hrvatski bezbrižno pripremaju nove podvale, zakrivljujući povijest smišljaju nove laži, čitaju i lupetaju na hrvatskom jeziku?

Svakako, ovo s državnicima i spomenicima i ovo sa hidroeletranama i cestama, i školama i bolnicama, pa čak i ovo sa zastavama i zgradama i tramvajima, naravno, bila je samo neka stilska figura i zato to uzmite s velikom rezervom.

#cro

jedan poziv mijenja sve

Zazvoni mobitel. Devet i dvaestri. Broj 0800 nešto-nešto. Da nisu neki teletrgovci ili anketari...
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Zovem iz ministarstva zdravstva...
- Da?
- ... htjela sam Vas podsjetiti da imate zakazane termine.
- Daaa?
- Da. Sad trinaestog lipnja u devet i trideset imate magnetnu abdomena, a sedamnaestog u deset kontrolni pregled kod urologa, obje u KaBeCeu Zagreb.
- A jel vidite kad imam termin za laboratorijske pretrage, ono AFP, BHCG, LDH, EM OST E, HDZ i to?
- Samo malo... Evo, imam i to, termin je osamnaesti srpnja.
- Ne mislite li da je malo nezgodno ić na pretrage i preglede bez vremeplova? Kontrola prije pretraga, jel?
- Je, vidim, nije zgodno.
- Ali je nezgodno.
- Gospodine Križan, ja Vam tu nažalost ne mogu pomoći, ali možete probat nazvat KaBeCe, možda oni mogu promijenit termine.
- Hvala Vam.
- Molim, tu smo radi Vas.
- Nego, kad ste već tu, ovaj eMeR u ponedjeljak, jel mogu ja taj abdomen zamijenit s testisima?
- Kak to mislite?
- Ne mislim baš abdomen mijenjat za testise nego magnetnu.
- Ali gospodine Križan, nismo mi trgovina, mi smo sustav zdravstvenih ustanova.
- Uf, ja Vas pomiješao, oprostite. Al samo da znate, mejl s otkazom tog eMeRa sam i tako odavno bio poslao jer sam to riješio...
- Ako jeste, onda budem ovdje to otkazala. Hvala.
- Hvala Vama, doviđenja.
- Doviđenja i ugodan dan.

Da ministarstvo zdravstva!? Jasno da zovu provjerit jesu li zakazani termini još uvijek stvarno ili nepotrebno zauzeti nemarom ili prestankom postojanja pacijenata. Oćureć, lijepo je kak se naše ministarstvo brine o pacijentima, a ne samo o doktorima.

Već za sutra očekujem poziv:
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Zovem iz ministarstva unutarnjih poslova.
- Izvolte?
- Samo da vam javim kako imamo podatak da ste dana devetnaestog kolovoza dvijeisedme na križanju Avenije Dubrovnik i Avenije Većeslava Holjevca prešli preko pješačkog prijelaza na crveno svjetlo na semaforu...
- Pa platio sam kaznu.
- Jeste, vidim, zato i zovem da kažem hvala. Doviđenja.
- Doviđenja.

Ili:
- Halo, ovdje ministarstvo poljoprivrede. Vidimo da nemate zemlju pa nas zanima jeste li zainteresirani.
- Žao mi je, moju su zemlju drugi rasprodali.
- Ali gospodine, nemamo Vas u evidenciji, ta zemlja mora da i nije bila Vaša.
- Bila je, bila...
- Onda ništa, oprostite na smetnji i ugodan dan.
- Hvala također. Doviđenja.
- Doviđenja.

Ili:
- Dobar dan.
- Dobar dan.
- Ovdje ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta...
- Do vi đe nja!

Ako ministara i ne bude, bit će ministarstava!

edukacija

Najrađe bih sad napisao nešto kao: "jebemti ovce, i kokoši i guske, jebemti kravetine i krmače, jebemti i koze i konje..." (ajd, ovo konje bih dodao radi dovođenja spolne ravnopravnosti u saborsku razinu), i dodao bih i jedno "jebemti svu stoku sitnog zuba", ali shvaćam kako je to vulgarno pa počinjem smirenim tonom.

Dobijem lijepo jutros nekoliko e-mailova, česta je to pojava, ko viroza, ništa zabrinjavajuće. Među njima je bio i jedan neobično formuliranog sabđekta, da ne velim teme: "FW: FW: FW: Fw: FW: Fwd: FW: Edukacija bankomati". Otvorim mail i krenem u potragu za edukcijom skrolanjem kotačića na mišjim leđima.

Skrol-skrol... skrol-skrol-skrol...

Dokaz one teorije da u šest koraka poznaješ ljude cijelog svijeta skoro pa da je potvrđen jer sam u sedam koraka dobio toliku količinu adresa ljudi koje ne znam, ljudi koji me uopće ne zanimaju, ljudi za koje me zabole uvo, što bi rekle komšije susjedi, da to graniči s nekakvim izmom, jer za taj slučaj neki izam sigurno postoji.

Skrol-skrol-skrol... skrol-skrol... skrol-skrol...

Mislim da sam trenutno u posjedu svih adresa elektronske pošte u Hrvatskoj, svih registara, branitelja, poreznih dužnika, čistačica, liječnika katolika, izdajnika, osumnjičenika, nostalgičara, članova zločinačke organizacije, i planinara i pčelara, objavljenih i neobjavljenih.

Skrol-skrol... skrol-skrol-skrol...

Ali to nije sve! Vrlo vjerojatno sam u posjedu i svih adresa elektronske pošte svih Zemljana!

Skrol-skrol... skrol-skrol...

I ne samo to! Imam i adrese većine Vanzemaljaca s one tamne strane Mjeseca te manjeg broja onih ispod crvene površine Marsa koji se, kad smo već do njega došli, ovih noći tako lijepo vidi. Zove.

Skrol-skrol... skrol-skrol-skrol... skrol-skrol... skrol-skrol...

Šta da kažem, toliko sam skrolao desnim kažiprstom po mišjoj vratini ne bih li dokučio sadržaj da sam u jednom trenu zaboravio što radim te sam se, vidjevši posljednje retke, tekst zahvale: "Hvala što štitite našu zajedničku privatnost brisanjem e-adresa i slanjem skrivenih kopija! Lijepi pozdravi", nasmijao sebi, lošoj šali i pošiljateljevoj neukosti, a možda i skromnosti u ramišljanju.

Dakle, uz ono već postojeće "čitanje s razumijevanjem", uvođenje obaveznog educiranja, a nakon toga i polaganja ispita iz komunikacije elektronskom poštom, pad koje onemogućuje pristup virtualnoj pošti, da ne velim korištenja e-maila, treba biti sastavni dio kurikuluma. Ak ne može u taj kurikulum, i s obzirom na to da je informatika izborni predmet, nek se to stavi barem u program vjeronauka ili biologije. Nek se nađe.

Eto, i zbog ovakvih mejlova, vidimo se danas u šest na Trgu.

I da, da ne zaboravim. Sadržaj te edukativne obavijesti o bankomatima nisam pročitao.

 

drk i nedrk

znakovit napredak ljudskog roda

Ljudski rod je dosegnuo novu razinu. Skoro svi primjerci.

U tehnološkom krešendu zahuktalog posljednjeg doba pisane povijesti ljudskog roda, polagano započetog prvim tiskarskim, a potom i parnim strojem, izumom električne energije, jednosmjerne i izmjenične, razbijanjem atoma, danas nas skoro svakodnevno iznenade nekim ljudskim fizičkim ili umnim dosegom, nekim znanstvenim izumom, novim lijekom, nekim tehnološkim dostignućem koje je cjelozemaljskoj ljudskoj vrsti dano na korištenje sa ili bez nadoknade.

Tako je, čak i prije dešifriranja ljudskog genoma, spuštanja ljudske letjelice na Mars, otkrivanja zemljoida na relativno nevelikoj daljini od Sunčeva sustava i izuma vodokotlića, i daleko prije nego što je Njemačka u Brazilu domaćinu na svjetskom nogomentnom prvenstvu napunila mrežu, po jedan gol za svaki dan u tjednu, ljudski um i ljudski rod dosegnuo i vezu između papučice pri dnu kante za otpatke i poklopca na njenom vrhu. Stručnjaci jednog manje poznatog, ali u uskim krugovima cijenjenog meksičkog higijenskoznanstvenokozmetičkog instituta, uočili su direktnu vezu pomicanja gumom obložene metalne papučice, uobičajeno je to raditi nogom, iako su u postopku provjere otkrića, neki od stručnjaka to umješno i uspješno obavili i rukom i glavom, i metalnog poklopca koji fenomenalno naliježe na otvor kante za otpatke. Naime, pritiskom na spomenutu papučicu, uzročnoposljedično se, a putem sustava poluga, otvara poklopac kante i omogućuje ubacivanje otpadaka u kantu. 

Također, ne manje bitno, otpuštanjem papučice, poklopac se vraća u prvobitni položaj te time omogućuje ponavljanje radnje. Stručnjaci tog instituta vele i da za to nije nužno znati razliku između digitalnog mp3 zapisa i vinilne gramofonske ploče, te da je dovoljan fizička i intelektualna razina petogodišnjeg djeteta.

Velim, ljudski rod je dosegnuo i tu razinu. Ali ne svi primjerci.

raj na zemlji

​

​Ako postoji raj na zemlji, onda je to ova Hrvatska. Zemlja iz snova.

Plavo čisto more i raznobojni živahni otoci, duboke i modre rijeke, bistri potoci, gorde planine, krasni perivoji, zelena jezera i zlaćane nizine. Rodne njive i vinogradi, goste šume, špilje mistične. Cvjetna polja i ritovi, ceste i putovi, tuneli i mostovi, ulice i parkovi, sela i gradovi. Izlasci i zalasci sunca, mjesečine i jutarnje izmaglice, plavičasti sutoni i duboke noći. Cirusi, stratusi, kumulusi. Ravnodnevnice, suncostaji, pomrčine. Rijetke ptice, rjeđe ribe i još rjeđi primjerci sisavaca.

A kad smo kod tih rijetkih primjeraka sisavaca, da ga jebeš, ovo je zemlja iz snova upravo tim sisavcima. I to ne iz bilo kakvih snova. Iz mokrih snova. Raznorodnim lopužama i kriminalcima, opsjenarima nacionalnih razmjera, devolucionarima svih nijansi crne, ratnim profiterima, osobno obezidentiteđenim grupnim identitetlijama, strogo kontroliranim talibanima i teroristima. Fizičkim i psihičkim silovateljima, fašistoljubnim revizionistima, omilovanim ratnim zločincima, smiješno odjevenim antropofilima, lažnim altruistima. Sitnim dušama. Gnjidama i parazitima, lošim glumcima i pjesnicima i još lošijim kritičarima. Ispraznim kvaziintelektialcima, lezilebovićima i uhljebima, vucibatinama, kokošarima i sjecikesama. Huljama. Raznim huljama u različitim haljama.

Ali. Valja se i njima jednom probudit.

dan oslobođenja

Šestog aprila šest. Djeluje poprilično zbunjujuće. Pojednostavimo. Ulica šestog aprila kućni broj šest. Moja adresa. Prva koje se sjećam. Upravo sam sanjao kako se kroz nepokošenu travu uz trotoar spuštam niz ulicu i mobitelom fotografiram detalje, promjene, ispravke sjećanja. Moja zgrada, preko puta rukometno/malonogometno igralište uokvireno jablanima, vrh Čengijine bašta sad je nova dvokatnica, malo niže, iza moje i sljedeće dvije zgrade - livada. Iza livade šumica, dvije paralelne nakupine grmlja koje su obrubljivale padinu - sanjkaonicu. Okrenem glavu prema vrhu ulice, položaj ulice je takav da padinom kućni brojevi rastu, a na broju jedan i dalje sportska dvorana u kojoj sam počinjao svoje karijere karatista i gimnastičara. Bila je to ulica s najneobičnijim nazivom u gradu. Ali i najponosnijim. 6. april, dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Za ulicu ne znam, ali u tom gradiću se kao Dan općine i ove godine slavi 6. aprila.

Sanjati sam prestao, mislim ovdje i sad, i to tamo negdje oko šumice.

Pamtim Zagreb iz sredine osamdesetih, iz vremena kad smo se počeli upoznavati, i pamtim jednu ulicu koja je nazivom odskakala od ostalih. Ulica 8. V 1945. Ubijte me, ne sjećam se je li pisalo maja ili svibnja, meni jednako razumljivo. Dan oslobođenja. Dan oslobođenja grada od okupatora i domaćih izdajnika, od fašista, nacista, ustaša, četnika i ostalih kvislinga. Zagrebački šesti april, reklo bi dijete u meni. Danas nema te ulice. Mislim, ima ulice, ali imena nema. Nema ga jer ovaj se grad stidi jednog od najvažnijih datuma u svojoj povijesti. Možda zato jer je sjeme crnog korova proklijalo, izraslo i sve kulture predatorski i parazitski napalo, guši ih, crpi im životne sokove, ubija im i sadašnjost i budućnost. Ali, ja vjerujem. No pasaran!

Kako god, sretan vam Dan oslobođenja grada Zagreba!

zagrebačka idila 2016

Subotnje svibanjsko popodne. Sunce. Kaplje kiše se probijaju kroz izbockane poplune oblaka. Kaptol.

Par u poznim godinama, ona u bijelo-teget kombinaciji, on u bež odijelu bez šešira. Primjereno laganim korakom hodaju prema ulazu u katedralu. Prilazeć im cvrkućući, sitno ciganče nutka šarene papire.
- Kupite kalendar da deci kruha kupim. Kupite kalendar.

Bež odijelo bez šešira je pogleda i zastane, a bijelo-teget kostim zareži na sav glas:
- Šta'se jebala da već imaš djecu, a sad prosiš!?
- Ne prosim, prodajem katoličke kalendare da prehranim decu.
- Jebala s'e s trinest, kučko, ha!?
Okrećuć se bež odijelu, mala Romkinja izusti "oprostite" pa se osvrne prema rashodovanoj mornrici:
- Vidim, ti se dugo nisi. Pomoliću se za vas.
 

I sa smiješkom odleprša osunčanim trgom prema drugim potencijalnim kupcima.

far to the past

Ima jedan vic, nije o Muji i Hasi jer nam je nažalost ostao samo Haso i taj nije iz vica nego više izgleda da je iz auš-vica, kao, kaže vic, razgovaraju optimist i pesimist pa sjetno veli pesimist, onako realan, da ne može biti gore neg što je, a optimist, pun elana, poletan ko zreo maslačak, odvraća "može, može!"

E sad, ovo današnje vrijeme i nije vrijeme viceva jer nema pošalice koja bi čovjeku pala na pamet, a da nam se već nije dogodila. Počev od predizbornih prodaja šarenih laža, trgovanja lažnim moralom i lažnim poštenjem, namjesničkom ulogom pojedinaca izniklih iz mraka, prozirnih naoko zakulisnih igara, dokazima moći i nedodirljivosti, licemjernih izjava i poteza. A što se onog optimista i pesimista s početka tiče, gledam te naše optimiste kritičare, dakle sve te jugonostalgičare, hrvatomrsce, četnike, komunjare, srbende i cigane, židove i antikriste koji upiru prstom u ono što ne valja, što nije dobro, u ono što je zlo i opako, gledam ih i slušam kako poslednjih par mjeseci upozoravaju bližu i daljnju rodbinu i javnost, onaj nagluh i priglup puk, kako nas ovi vraćaju u devetnaesto stoljeće.

Da bar. Jer kako stvari stoje, a dokaza ne nedostaje nego ih je svakim danom sve više, trebat će nam stotinjak godina da do tog devetnaestog dođemo. Ali samo ako dobrano požurimo.

1. april

​

Nekad je bilo lako. Mislim na doba kad je skoro cijeli svijet bio internetfree zona. Uzmeš novine, pogledaš naslovnicu, prepoznaš jesi li ih već ima u rukama i znaš jesu li nove ili nisu. Ako ih ne prepoznaš po naslovnici, uvijek je negdje pored naziva novina jedan redak, eventualno dva, u kojem piše nešto kao godina izlaženja ta i ta, broj novine toliko i toliko tisuća i nešto, dan i datum, rećemo, petak, 1. travnja. Ili petak, 1. april, ili Friday, 1st od April, ili na nekom trećem razumljivom ili manje razumljivom jeziku i pismu. A kad pročitaš to "1. april", znaš da su one najvažnije vijesti, one najbombastičnije ili zeru manje bombastične, tek puka prvoaprilska šala i zanimljiva besmislica o kojoj ćete u šali i uz kavu pričati sljedećih par dana, a nakon toga past će u zaborav do sljedećeg prvog travnja kad će padati usporedbe s prethodnima koje su bile bolje ili lošije, koje su prevarile manje ili više čitatelja. Vijesti na televiziji također su imale jednu ozbiljno šaljivu reportažu, a ostalo je bilo uobičajenog žanra.

Vidiš, dakle, naslovnicu i da novine nisu baš najfriškije, shvatiš na prvu ili drugu, onda sve da tad nepročitano iz njih takvih datiranih 1. travnja, 1. aprila i slično, čitaš s povećanom dozom opreza jer su dovitljivi novinari negdje podmetnuli neku informativnu dimnu bombu s nakanom da te cimnu, zabave, nasmiju. Benevolentno zatvoriš te prvotravanjske novine i sva ta sila besmislica, a budimo iskreni, uglavnom su te šaljive vijesti bile besmislice, ode u povijest, u onaj njezin zaboravljeni dio.

Danas je drugačije. Internet trpi više nego što je papir u posljednjih nekoliko tisuća godina trpio. Nekad su samo pismeni mrčili papir, a danas piše svatko. Svatko se tastature laća. Što i nije čudo, lakše je prepoznati slovo nego li ga svojeručno napisati. Osim što svatko piše, mnogi i prepisuju, pa to još i krivo naprave, a datume izostavljaju, zapravo ih nit ne gledaju, jer to opterećuje, smara, suvišno je.

I onda se te prvotravanjske doskočice razvlače po bespućima interneta, ko žvake po toplom proljetnom asfaltu, ko plastične boce po moru. I svako malo te boce bez etiketa na kojima piše rok trajanja, kakav nadobudan val natjera na obalu, a na obali je skupi slučajni tipkač slova s pristupom internetu, gurne u aparat za recikliranje i nepovratno informativno kontaminira neki prostor na neko određeno vrijeme pa se dogodi da se sve te lažne vijesti izgubivši datum rođenja postaju punopravne članice ozbiljnog svijeta tokom cijele godine. I onda više nisi siguran je li nam cijela godina jedna prvoaprilska šala ozbiljna ko dan žalosti ili ili puka trajna besmislica.

dr franjo tuđman na trgu dr franje tuđmana

Nije lako, sigurno nije ni malo lako napravit skulpturu lika i djela prvog predsjednika i doktora Franje Tuđmana. Mnogi se i mnogi autor, što profesionalac, žestok kritičar ili zanesenjak i pobornik, što amater (mater je, eno, kotkuće), uhvatio kakve gline, kamena, bronce il betona pa udrio oblikovat lik i djelo prvog hrvatskog predsjednika i doktora Franje Tuđmana. 

Bezuspješnih je primjera diljem Lijepe naše, od Trgovišta preko Knina i Pakoštana do Splita, Makarske i Ploča, od Osijeka i Slavonskog Broda preko Virovitice do Škabrnje, Bibinja i Benkovca. Još uvijek ih je samo dvoznamenkast broj. Ne krivim ja tu amatere. Ernestinovo i Hlebine su izvor odraza hrvatske naive pretočene i u primitivnu umjetnost, daju ljudi od sebe i iz sebe maksimalno što i kako mogu i znaju. Mene malo muče profesionalci. Zapravo čak ne toliko ni oni, koliko oni koji su im na likovnim akademijama predavali figuraciju. Ili samo figu. Jer to što kao krasi mnoge državotvorne trgove po hrvatskim gradovima i selima, ta nakarada, nije ni za po doma, nije za na terasu, nije ni za u primaću ili čak nedajbože spavaću, nije ni za u podrum, nit za u garažu. A kamoli za trgove i parkove. Kako ste ih podučavali, tako sad i rade. I podučavaju nove generacije.

Dobro, ima par iznimaka, ali te nisu zaživjele. Ili zbog neprilagođenosti i klanske neovisnosti autora ili radi apsolutne i iskrene iščašenosti same skulpture. Kad spominjem ovo drugo, nju se komotno moglo podvalit pod spomenik palim češkim turistima.

I sad, kad je već svaki kutak Lijepe naše dobio adekvatan podsjetnik na prvog predsjednika i doktora Franju Tuđmana, došlo vrijeme da se i metropola obogati kakvim prikazom. (nije tipfeler, ne piše "kakvom prikazom")

(http://pogledaj.to/drugestvari/rezultati-natjecaja-za-spomenik-franji-tudmanu-u-zagrebu/)

Međutoa, nekako mi se čini da ni ovi novi, zagrebački nagrađeni radovi skulptura Franje Tuđmana za spomenik Franje Tuđmana na Trgu dr. Franje Tuđmana ne odskaču daleko od svih postojećih prvonabrojanih. 

Četiri je prvonagrađena rada četvero autora. Četiri hrvatska umjetnička asa, oćureć, tri kralja i dama. Usput, ova četverostruka izjednačenost pojava je inače užasno rijetka, ali ne i neviđena. Događalo se sličnih stvari i u hrvatskom sportu i u hrvatskoj politici pa zašto ne bi i u hrvatskoj umjetnosti. 

Bilić je, Neven jel, krećem od najmlađeg jednakonagrađenog zato što na mladima svijet ostaje, bit će, iako prilično originalan, bio pod velikim uticajem Andréa Franquina jer mi njegov Franjo u upitn(ičk)om kontrapostu u stilu Gastona Lagaffea, poznavateljima starih izdanja Stripoteke u bivšoj tamnici naroda i narodnosti, znan i kao Gaša. Ili je, ako malo bolje pogledamo detalje, a ne formu kao cjelinu, dakle, u predjelu između lijevog kuka i pupka, u pitanju ipak skrivena poruka. Pogledajte te ruke! Nisam mislio na paorske i na studenta i žito, nego ove hrvatske predsjedničke. Pogledajte kako hrvatska ljevica ne da hrvatskoj desnici bunarit po hrvatskom džepu! Da je ostavit samo središnji dio, bila bi to zanimljiva i povijesno nerealizirana konstrukcija. 

Za razliku od Nevenovog, Franjo Tuđman Marije Ujević Galetović me strašno podsjeća na njezine skulpture Alojzija Stepinca i pape Ivana Pavla drugog, a i njih dvojice međusobno. Uostalom kao i sve njene skuplpture iz posljednje faze rada i života. Opet, krenula ženu karta, a zna se da ne treba mijenjat konja koji pobjeđuje.

Ono nadnaravno, oćureć nadnaravne veličine, Kažimira Hrastea stablo s krošnjom glavom prvog hrvatskog predsjednika u najmanju me ruku užasava i podsjeća na jedan, da prostite krvav običaj - nabijanja glave na kolac u svrhu zastrašivanja slučajnih ili namjernih gostiju pokazivanjem vrha dekapitacije bivših. Možda se, čisto radi odnosa veličina i proporcija, trebao konzultirati s pripadnicima prijateljskg i nesvrstanog plemena Jivaro, ali to su sad samo zanemarive sitnice.

Četvrta jednakonagrađena skulptura, rad Kuzme Kovačića, ruku na srce, može se opisat trima riječima: katran i perje.

Eto, toliko. Nadam se da će, za razliku od mene priučena i lajava laika, cjelokupna struka i mimo izbornog povjerenstva konačno znati prepoznati nagrađene radove i rješenja, a sve ostale nestručne i laičke građevine poput mene moći uživati na Trgu dr. Franje Tuđmana u šetnji parkom s pogledom na skulpturu dr. Franje Tuđmana pazeći na džepove. Da ne završe ko navedenom trgu susjedno Kamensko.

dišeš?

Ne prođe dan bez neke hajke. Ovi crveni gubitnici samo podmeću klipove pod prave hrvatske noge. Od prvog poteza pravom hrvatskom metlom nesmiljeno traje pobuna radi pozicioniranja robnih marki na tržište i rodnih marki na tvrdište. Čuvara državnih mošti. Čim se krene u čišćenje javne hrvatske državne dalekovidnice i jednako tako javne središnje hrvatske državne krugovalne postaje s pripadajućim satelitima od kojekakvih demonskih, mračnovremenskih, diktatorskih, antihrvatskih i antikršćanskih, jednopartijskih i antifašističkih elemenata, sve radi postavljanja pravih hrvatskih stručnih i profesionalnih domoljuba na pozicije s kojih je moguće održavati i kontrolirati visoku razinu odanosti i pripadnosti hrvatskom nacionalnom biću javljaju se aveti komunističke prošlosti.

A ponovo je krenulo huškanje javnosti radi naplate pristojbe za gledanje i slušanje Hrvatske radiotelevizije putem elektroničkih sokočala. Već i peticija osvanula! 

Odmah se u tim napadima na utvrdu hrvatski objektivnog i hrvatski profesionalnog novinarstva javljaju dežurni borci, komunistički rudimenti. I u prvim redovima su, tko bi drugi - kojekakvi umjetnici, penzioneri i studenti. Sve sama parazitska dangupčad što visi na državnoj da prostite, kako bi to rekao jedan dežurni hrvatski filozof, književnik, književni kritičar, prevoditelj, publicist i politički analitičar - sisi. Bune se između ostalog i jer će svi morat  plaćat radiotelevizijsku pretplatu. Pa šta!? Jel imaju svi te pametne telefone i te pametne televizore, pametne vešmašine i frižidere, da ne velim perilice i hladnjake?! Imaju! A ako imaju, onda nek i plaćaju!

I ne samo to. Trebalo bi se ugledati na Hrvatsko društvo skladatelja i njhov ZERP, mislim ZAMP jel, pa kako kupnjom jednog cedeja ili devedeja postaješ kriminalac koji samo čeka prvu priliku za spržit najnoviji album  Severozge, Škore, Parnih fosila i drugih perjanica hrvatske estrade pa te zato odmah sankcioniraju pristojbom izraženom u dekriminalizirajućem postotku (bit će, učilo se od najboljih). Onda ne bi bilo jel imaš teve, mobitel il kompjutor. Imaš uši - možeš čuti, imaš oči - možeš gledati. Imaš resurse i zato - plati. Ko ti kriv što nemaš para za malo prijenosno snubilo il za nešto veće. Slabovidnost? Nagluhost? Nema ispričnice, nije to ratna komisija za invalidnost. Imaš hrvatski zdravstveni sustav pa se odi lijepo liječit.

Dišeš? Plati jebenu pretplatu.

dr franjo tuđman

Eto, dogodilo se. Vlada Republike Hrvatske na svojoj sjednici usvojila prijedlog odluke po kojoj zagrebački aerodrom, hrvatski: zrakoplovna luka, Pleso dobiva naziv po prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu. Ne znam jesu li mu to poklonici i idolopoklonici nepromišljeno smjestili ili su htjeli starog Titovog partizanskog generala u sve to uvaljati, ali opće je poznato da je aerodrom Pleso nerijetko znao bivati pod gustom maglom i to se, ma koliko se uz pomoć čelnika ministarstava znanosti, socijalne skrbi i zdravstva trudili i molili, ovim preimenovanjem neće promijeniti.

I šta sad kad se Vakuli omakne pa prizove maglu iznad dr. Franje Tuđmana? Ljudi moji, nije doktor Franjo Tuđman guska pa da bude u magli! Alo!? Ili šta će bit i šta će i kako reći kad jednog dana, daćebog, predsjednik Amerike Donald Trump dođe u prijateljski i nesverstani posjet Republici Hrvatskoj pa sleti u zagrebačku zračnu luku? Oće li po novinama pisati i po dnevnicima i vijestima govoriti kako je Donald Trump u ranim jutarnjim satima sigurno i mekano sletio na doktora Franju Tuđmana? I da se nakon slijetanja u doktoru Franji Tuđmanu taj isti Donald Trump našao sa, rećemo, Tomislavom Karamarkom i Kolindom Grabar-Kitarović. Samo, malo mi je nelogična ta zamjena teza. Mislim ovo s Kolindom, jel.

I kako će na takve skaredne konstrukcije o Donaldu na i u Franji, sa ili bez Tomislava, reagirati, naprimjer, Željka Markić ili onaj kako se zove Ilčić? Što će napisati silni despoti, dujmovići, ivkošići i raspudići? Šta će reći Opus Dei? Šta će reći Davis Miles? Kako će reagirati biće znano kao non-dies-sine linea? Kakav će stav, da ne velim pozu, zauzeti prvi natpremijer i kolega mu potpremijer. I kako će sve to pred narodom i Hrvatskim državnim saborom opravdati good-good-good prajminister? Ipak je njegova vlada usvojila zahtjev za promjenu imena.

A opet, moguće je da čovjek, financijer, Hrvat i Kanađanin nije kriv, moguće je da su mu to podvalili. Ko i gomilu drugih pizdarija, da ne velim ministara. I njemu i ovom slobodnom, sretnom i napaćenom narodu. Moguće je. I bit će da su za sve to zaslužne komunjare. Koje su se, poput dugogodišnjih terorističkih ruskih špijunskih spavača u po Americi, poodavno potajice infiltrirale u prave hrvatske domoljubne stranke. I koalicije.