Pages

Showing posts with label britanac. Show all posts
Showing posts with label britanac. Show all posts

18 March 2025

grah

Svoj prvi grah sam skuhao u Ljubljani nedaleko od vojnog zatvora u kojem je baš u to vrijeme svoj privremeni boravak imao prema najvišim partijskim komitetima okarakteriziran i optužen kao kontrarevolucionarni djelatnik Janez Janša skupa s ostatkom uredništva časopisa "Mladina". Sjeckanje luka, mrkve i peršina, ispiranje graha, blanširanje i dovršavanje, sve silne cake učili su nas kvalificirani kuhari. Učenička je rajngla mogla imati pet-šest litara. Te iste godine nakon pada nekog vojnog helikoptera s nekim generalima u kasnu jesen negdje po slovenskim gorama zaslužio sam odlazak prema zapadu, prema Jadranskom moru. Kad je zapad u pitanju, sve se svelo naravno samo na geografski pojam i nikako ekonomski ili geopolitički, a blizina mora se prefrtaljila. Imitirajući sate govor i hod našeg crnogorskog zapovjednika s kapetanskim činom u sitne noćne što se poklopilo s njegovim povratkom iz potrage za ostacima letjelice i ljudi stekao sam njegovu privatnu simpatiju i službenu selidbu. Ovo bi se sigurno moglo nategnuto okarakterizirati kao podrivanje mrskog sustava specijalnim metodama, ali mi se čini da sam zakasnio s prijavom. Ili nisam?
 
Zapad se zvao Pivka. Tamo sam prvi put vidio što se može dogodi Artudituu (R2D2 za englesko govorno područje) kad ga se bez nadzora ostavi u kuhinji. Za one upućenije, nisam pobrkao crvene petokrake i Star Wars, nego je kazan za kuhanje bio zapremine 300 litara. Tri stotine litara! Dotaknuo dno bilo mi je moguće samo ako se naglavačke presavinem preko ruba toliko da mi stopala budu u zraku barem pola metra. Kuhanje graha u tom kazanu bila je jednostavna operacija: sve potrebno iz recepture s obuke trebalo je množiti s količnikom mjera kazana i rajngle, dakle sve puta oko otpilike pedeset-šezdeset. Osim ruku. Osim kuhanja, na takvim mjestima postoje i drugi radni zadaci. Dijeljenje. Hrane. Ono množenje mi nije bilo teško palo, ali dijeljenje jest pa sam nakon nekoliko neodgovornih širokogrudnih podjela maknut u stranu ko svećenici koji se ogriješe o svjetovne zakone. I ovo bi nekima vjerojatno bilo podrivanje sustava iznutra. Završio sam na strelištu iznad Istre, nedaleko Ilirske bistrice. I vratio se na kuhinjsku opremu malo veće obitelji. One od desetak članova.
 
Slovenska avantura je skončala, s njom i obavezna upotreba Vegete po peesu, i sljedeći grah sam kuhao nekoliko godina kasnije kad su se stvorili uvjeti za postojanje samostalne kuhinje. Kraj je osamdesetih i minimalizam je bio u trendu, a to "samostalna kuhinja" je u danom trenutku i malenom prostoru nedaleko od Britanca značilo niski hladnjak i kutu i na njemu kombinirani mini štednjak - pećnica nad kojom su bila dva ringa za kuhanje. Na vratima pećnice pisalo je "Fidel Gastro". Natpis je nastao krajem osamdesetih usljed djelovanja mladosti na život i sigurno nema nikakve veze sa autentičnim pojmom koji se pojavio na zagrebačkoj gastrosceni u trećem desetljeću ovog stoljeća. U tom sam kutu naučio kuhati noćni grah. Nije to nikakvo posebno tamno ili crno zrno nego se po danu nije imalo vremena za kuhanje. Tu sam naučio i da je zagorenu mljevenu papriku na češnjaku i ulju bolje baciti pa makar je neimao više nego li je ubaciti u kipuće grah varivo i od njega napraviti nešto gorko i neprovarivo. Mislim, situacija je bila takva da sam ga ipak pojeo, ali sam. Jer ne moš takvu sramotu nikom ponudit, a ne moš ni bacit, nije hrana za bacanje. Od tad sam bio pažljiviji, ne apotekarski, ali pažljiviji.
 
Mnoge smo i mnogo voljeli, napisao je Šoljan. Mnoge sam i mnogo kuhao. Za razliku od Šoljana, mislim na grah. U životu sam grah skuhao preko dvjestotinjak puta i niti jedan nije bio jednak nekom od prethodnih. Sličnih je naravno bilo, a bilo ih je i različitih. Bilo je gustih, bilo je rijetkih, s više povrća, s minimalnom količinom povrća, s rebarcima, sa slannncom, bilo ga je s kobasicama, bilo ga je i s govedinom, svjetlijih, tamnijih, bilo je zelenog, bilo je bijelog, a bilo je i šatiranog, bilo ga je svih boja, uvjerenja i konfesionalnih zabluda. I svi su bili jestivi osim onog jednog.
 
Fotografija: grah od prekjučer, nije fotogeničan, ali je najbolji u našoj zajedničkoj povijesti. Jedina mu konkurencija možda može biti sljedeći. Možda.

 

 

24 July 2022

kolekcionar

​Doba nedjeljnog ručka. Nad gusto zbijenim kutijama komad kartona s natpisom 10kn. U kutijama po nekom redu složene knjige, od onih s ocufanim rubovima do onih nikad listanih, u celofanu. Takvih je kutija s knjigama na nekoliko štandova. Oko njih neželjene i odrođene, zaboravljene ili izgubljene pa nađene i druge starine, neki rijetki predmeti sa svojim osobnim povijestima, sretnim trenucima i tragedijama. Britanac nedjeljom.

​Pred štandom kod starog ​olinjalog trgovca golema je pojava u tamnoj majici s bijelom šiltericom na glavi. Autistično pregledava knjige, zagleda svaki naslov, okreće stražnju stranu, lista ih dok mrmlja sebi u bradu.

​- ​Ovu imam​,​ ovu imam​...​ ovu čitao​, ovu imam​,​ ovu neću​, ovu uzimam​... neću​... neću...​.dalje​,​ d​a​lje​, ništa... ovu ću, ovu ne..​​..
​- ​Buš ​i ​danas kupil koju​?​ - šeretski će i pomalo s visoka starac očito svojoj stalnoj mušteriji.
​- ​Budem​. Imam ih doma ​na ​tisuće​, al neke ​naslove ​još nemam​. - iskren je mlad čovjek, ima možda svojih dvadeset pet šest godina.​ Zadubljen i zaljubljen u te kutije sa knjigama.
​- I ​kaj, ​sve ​s​i pročital?​ - provocira stari.​
- ​Sve!​ Pročital sam više nego kaj ih Vi ovdje imate.​ Čitam svaki dan. Mama kaže da gutam knjige. Ali to je metafora, znate?
​- Je. Je. Aali, niš ti to s knjigama ni, ovo tu to ni sve, imam ja ​još knjiga. Ziher jedno pedeset kutija ​v​u skladištu i još ​barem ​sto doma​.​
​- ​Kutija?!
​- Da​.​
​- I ​Vi ste sigurno sve te kutije pročitali​ kad nam ih tak možete prodavati.

21 July 2019

tries, al ko džaba

Britanac nedjeljom. Nađe se svega, nema samo igle i lokomotive. Šesti štand od Ilice, drugi red slijeva. Ona i on s jedne strane, ja s druge.



Ja:
- Pošto su?
On:
- Dvaes.
Ja:
- Oba?
On:
- Eh, oba! Svaki dvaes.
Ja:
- El može oba za tries?
Ona:
- Ne znate Vi, gospodne, šta je to i kolko to košta.
Ja:
- Možda i znam.
Ona:
- Svaki vrijedi bar seandeset.
Ja:
- Može il ne može?
On:
- A šta ć Vam to?
Ja:
- Da zamijenim pregorjele na staroj lampi.
On:
- A onda možebit da ipak znate.
Ja:
- Možebit. Može li?
On:
- Može.
Ona:
- Ovo Vam je ko da ste ih džaba dobili.
Ja:
- Pa nije tries kuna džaba.
Ona:
- Nije, al ko da je.

17 May 2013

kontraproduktivnost

Sunčano popodnevno predizborje. Britanac. Iza leđa mi, podjednakom brzinom gurajuć dječja kolica, hoda mladi par.
 
Prolazimo pored štanda aktivista ujmeobitelji, onih pritajenih klerofašita amatera što bi zavirivali u svačije tanjure, ormare i krevete. Guraju pod nos letak, list papira za potpis, šta li već, svim prolaznicima. I prolaznicama. Odignoriram odmahivanjem. Letak guraju i ovima s kolicima.

"Ni slučajno!" odrješito će mlada žena odgurujuć ispruženu ruku koja priječi prolaz.
"Draga, ne budi tako netolerantna." - muškarac će na to.
"Ja netolerantna? Tko bi im normalan to potpisao?!"
"Ja potpisao."
"Ti?!"
"Da, ja. Jučer."
"Daj, pa ti stvarno nisi normalan! S kim ja djecu rađam... Kreten."

Ilicom nastavljaju šetnju u šutnji.