kraj ribara

Umro Robin Williams. Šteta. I mnogi ga se uhvatili pa razvlače, te kako je bio najbolji, te kako je bio najduhovitiji, te kako je bio ovo i bio ono i bio je tako dobar, duša od čovjeka da će u raju završit. Da baš. I odmah dobit titulu anđela.

Malo me tu muče nekonzistencija, nedosljednost i kontradikcija. Ništa strašno, mogu ja normalno spavati i jesti, nije to nesanica ili kakva boleština koja ti ubija volju za hranom, ali svejedno neke mi stvari nisu bistre.

Prvo, gdje su svi ti koji ga kuju u mrtve zvijezde bili kad je čovjeku trebalo pomoći, a eto isplivavaju informacije o depresiji, o materijalnim problemima, čisto ovozemaljske ljudske muke. I ne samo da ga dižu do neba, nego mu i mimo tih mitoloških regula mjesto u raju daju. Kakav raj? Koji raj? A dobro znaju da mjesta u raju nema za one koji su se samoubili, ali eto, Robina bi možda mogli preko veze, dobar čovjek bio i to, još ako se zemaljske namjesnike dobro podmaže, ne bi trebalo bit nikih problema za uć u kraljevstvo nebesko.

Meni, iskreno, žao čovjeka Robina Williamsa. Bilo mi tako da sam skoro paracitirao onaj grafit iz zagrebačke Krajiške ulice "Bože uzeo si krivog Senu!", osvanuo nedugo nakon jednog prvog maja. Ipak nisam. Prvo, kome bih se ja to kao obraćao, a drugo, kojeg bi to Williamsa trebalo ponuditi u zamjenu? Žao mi i njegovih nabližih koji trpe onu drugu stranu medalje ljudskosti na kojoj im oca smećad ljudskog roda razvlači ko hijene mrtav plijen. Ti su onda već potpisali ugovor za pakao.

Ali žao mi i onih stotina i tisuća djece, u Gazi i u Siriji, na istoku Ukrajine i u Iraku, u Brazilu, Kolumbiji, po afričkim zabitima i europskim vukojebinama, svih koja nemaju nekog svog Petra Pana, i ne samo djece već i odraslih, svih kraljeva ribara po predgrađima i podzemljima Pjongjanga, New Yorka i Bukurešta koji su maknuti u životni i medijski zapećak. Gdje je tu raj?

I? I šta ćemo sad? Ništa. Stisnuti vlasitim okovima svakodnevice za par ćemo ih dana zaboravit kao što ćemo zaboravit i smrt mnogih drugih, onih bliskih, onih dalekih, a bliskih, i bliskih, a dalekih. Sjetit ćemo ih se naletjevši slučajno na neki dobar njihov rad, osjetivši neku asocijativnu dobru vibru koja će nam barem malo razvedriti unutrašnjost glave i razvuć joj osmijeh po površini. Možda baš u trenu dok pokušavamo učinit nešto za one koji su još živi?

ponedjeljak

Svako se jutro budim i govorim si, onako potiho, nemoj podlijegati predrasudama, nemoj uvijek gledat ono loše, nemoj mislit da nije dobro, i sve tako pozitivno mantram dok pijem prvu kavu, al izgleda da ne vrijedi.

Jutros u žurbi, uđem u tramvaj i skoro se onesvijestim. Pa ne teče vam vodovodom voda s Marsa! Okupajte se! Barem ponedjeljkom! Kubik Bandićevke košta ko litra Todorićke. Nećete u stečaj radi podapiranja. Ako ništa, onda barem nemojte smradom carinit na vratima.

Krenem prečicom kroz parkić, a kreten trogodišnjem sinu govori: "Glup si. Kaj ti to nekoliko puta dnevno moram govorit?" Konju, (ovo ne govori otac sinu već ja ocu neverbalno želim svako dobro jutro), trebalo bi te i uškopit i jezik ti odrezat, propali abortuše!

U dućanu pored hladnjaka s mliječnim proizvodima parkirana žena prikoličar s dodatnim, prednjim kolicima. Ne moš jogurtu prić prije isteka roka trajanja. Pitam je jel se može malo pomaknut, a ona meni da gleda datume na poklopcima i da je ne uznemiravam. Ta na svojem osobnom poklopcu sigurno ima otisnuto "rok trajanja neograničen". Blago li se njezinima kotkuće.

Idioti dolje i dalje granatiraju. Malo sjevernije isto. Onom malenom dalo zlatnu kuglu za šetanje po travi. u Saboru izvjesni Ingrid A. M. i Ivan Š. postali jezikoslovci, Zločinačka pizdi na Nesposobne. Iznenađuje me da su i jedni i drugi na poslu.

A ponedjeljak tek počeo...