Skoro sam napisao da se čovjek ne može više ni ošišat, al nije
istina. Može. Ošišalo me, mislim nemetaforički, oko metaforičkog dvojbe
uopće nema.
Dođem do svoje frizerke, ovo moja je uvjetno,
znamo se i šišanje kod nje rješavam s nekim prekidima i pauzama preko
deset godina, a ona mi veli da mogu na red doć za sat i pol, tu negdje.
Ne da mi se čekat, kavu tolko pit ne mogu, a do drugih mi napitaka i
nije oko subotnjeg podneva. Odem do druge, i tu se povremeno šišam, a i
ova prva je radila ovdje prije nego li je otvorila svoj salon. Ta mi
veli da sad ne može, podne je, a ona žuri na svadbu. Velim joj da mi
nije prvi put da prije dva, do kad subotom radi, ja tu poljubim vrata, a
ona odrješito opvrgava. Pa ženo božja, ne ljubim baš tako često,
pogotovo vrata, pa to dobro pamtim. Ne velim joj to već samo pomislim i
krenem put sljedećeg cilja. Usput zagledam, prisjećam se gdje se sve
nekad moglo ošišat, a sad il je prazno il prenamijenjeno u unosnija
zanimanja tipa otkupa zlata, kladionice i trgovine cipelama. Prođem tako
dobar dio ulice za koju neki tvrde da je najdulja u ovom dijelu Europe,
pa pređem i cijelu drugu ulicu i sjetim se da u trećoj ima jedan
frizeraj koji sigurno radi. Ne ide mi se baš nešto tamo, al ne mogu sad
odustat. Dođem tamo, a ono, nije ni šišaonica ni brijačnica ni frizerski
salon, ni institut ko neki, u najskromnijem opisu to je barem akademija
za odstranjivanje dlakolikih bjelančevina!
Gužva ko u
grupnoj stomatološkoj ordinaciji na istoimenom fakultetu u Gundulićevoj:
pacijenti po stolicama, oko njih u bijelom specijalisti frizerske
kirurgije, staro profesorsko, mlado praktikantsko, muško, žensko, pola
ih muškobanjasto, pola ženskasto (nemoj da bi netko sad tu nešto krivo
shvatio, diže li im se na Markićku ili Milanovića ili jel se ovlaže kad
pomisle na Karamarka ili Kitarovićku – jebemese, i to za sve nijh dok
god mi tko od njih uho ne odreže, ali ako krenemo sa svim vrstama
korektnosti kako onda opisat ovaj kolodvor od frizeraja?), sve u do
jednog u bijelom. Priđe mi jedna mlađa dama, ostavivši pri tom ramena
jednog gospodina pacijenta i upita za razlog dolaska. Šišanje, velim.
Šta bi drugo, pomislim. Uto joj se obrati stogodišnje biće u rep
spletene crno obojane duge kose, u bijeloj lanenoj košulji i hlačama
iste boje i materijala. Klompe bijele isto.
"Kaj si tam pustila gospona da te čeka? Odi masirat!"
"Samo sam..."
"Ništa
samo, ne skidat ruke s mušterije.", pa se okrene prema meni: "Izvolite
gospon dragi, samo malo si sedite i pričekajte... Evo, već ste na
redu!... A ne, oprostite, mladi gospon je prije vas, hihi... Sedite si
tu malo... Ste za kavicu? Rakijicu možda?"
"Ne hvala, znate, ja sam za šišanje..."
"A hi-hi, bez brige, bumo mi i to,..."
Kako je krenulo, već se vidim na kakvoj terasi i dok ispijam kavu,
osoblje pita jesam li za da mi podrežu nokte ill mi u ćevabdžinici
predlože tretman akupunkture ražnjić-štapićima, u knjižari mi ponude
depilaciju, a u tramvaju namještanje kralježnice. Dobro, ovo posljednje
već je u ponudi.
Sjednem
na suncem opaljenu terasicu, zapravo malecki bijeli dvosjed pored
pletenog bijelog stolića na kojem je keramička bijela pepeljara. Zapalim
i počekam par minuta, a s vrata mi se sa smješkom na licu, zapravo
grimasom ako ćemo iskreno, obrati, samo u šareno odjeven, ženski pandan
onom crnokosom snjegoviću:
"Izvolite! Uđite."
Nekako mi u
tom trenu na pamet pali Ivica i Marica, al sad šta je tu je, uđem, ono
šareno biće me posjedne na stolac pa se nekom anemičnom pučkoškolcu
obrati:
"Pripremi gospona za šišanje!", pa se okrene meni: "Šišanje ste rekao, kaj ne?"
Potvrdno
kimnem glavom, a oko vrata mi se već mota krep traka i pregača. Ono
derište uzima špricaljku s vodom i krene mi s tim oko glave pa štrcne
povremeno, al sve na isto mjesto, uho mi desno poplava zahvatila. Sve
nešto mislim, šta je meni ovo trebalo, a vjerojatno isto to misli i ovo
jadno čeljade na praksi ne odustajući od masaže glave koja se svodila na
trljanje moje ne baš čiste, ali mokre glave i tako bi to trajalo sve do
globalnog zatiranja kose mi da ga nisam prekinuo jednim kratkim
"dosta".
U tom trenu se ukaže Majica s uzorkom leopardova
krzna i zamoli me da se preselim na njenu stolicu. Sjednem pred
ogledalo, a na pultu četka i čašica.
"Jeste možda za kavicu? Jegerčić?"
"Nisam, samo sam za šišanje.", pokušavam održati ton pristojnim.
"Kako ćemo?"
"Sve skratite, a sa strane slobodno i mašinicom i nek bude prijelaz, bez crte."
"Naravno bez crte, dragi moj mladiću. Crte su za starce."
Mladić njenih godina odloži naočale pored četke i čašice i zašuti.
frrrrn- frrrrn- frrrrn...
Kam
idete na more? Kaj ste već bio negdje? Vi tu negdje živite il delate?
Ste vidio kak je vruće danas? Imate klimu u uredu? A u autu? Bože, kaj
ovi mladi danas rade, ste čitao...? Leopard je nezaustavljiv...
Razmišljam je li pogodnije u usta joj gurnuti četku ili čašicu sa
pulta. Svoje naočale ne bih.
frrrrn- frrrrn- frrrrn...
"Dvadesetšest godina dragi moj gospodine ja šišam. Po petnaestak svaki dan...", ničim izazvana nastavlja monolog.
Jebiga, nije u redu ne prokomentirati barem nešto.
"Znači, prešli ste stotku."
štric-štric štric-štric...
"Ma kaj Vam je? Ja Vam nemam ni pedeset."
štric-štric-štric-štric...
Ak sam ti ja mladić, onda je to sigurno, prešutim i dodam:
"Šišanja. Sto tisuća šišanja."
"???", ruka sa škarama se srećom zamrzla u položaju po metra od glave mi.
"Dvaesšest
puta dvjestaosamdeset, to je oko dvaesčetri puta tristo, sedamdeset
dva, sedam i dvjesta po petnaest glava, sedamdesetdva i triešest, to je
stoosam tisuća. Dakle, ošišali ste preko sto tisuća glava. Oke?"
U
našem kutku tajac, čuje se samo okolno zveckanje škara i staklovinja i
zvockanje primarijusa doktor kirurga, poneki uzdah, vrijeme stalo. To
stajanje vremena trajalo je nekih dvije-tri sekunde.
"Isusebože!", odledi se Leopard, "A kak bumo sa strane?"
"Pa rekao sam, bez crte, prijelaz i to."
"A ta crta!? Joj, to ste već rekao, a ja mislila na crtu gore. Bumo onda prelaz nariktali..."
frrrrn-frrrrn-frrrrn...
Uzme
fen, ispuše dlačice, ostavi fen, uzme kutijicu pa kažiprstom odvadi
gela ili voska, nešto, rastrlja po dlanovima pa mi rukama priđe glavi...
"I pranje sam bio rekao nakon šišanja...", zaustavim je.
"Skroz sam zaboravila. Oprostite dragi gospon. Mi Vam inače peremo kosu i prije i poslije šišanja. To je tak normalno kod nas."
Je,
to je tak normalno. Da, samo, ono zalijevanje cvijeća ne bih baš nazvao
pranjem prije šišanja, a ovo preskakanje poslije isto. Očito da masaža
demenciju diže u viši stadij.
Opra mi kosu, fenom posuši
to malo kose što mi je ostalo, ponovo u dlanove utrlja gel pa na kosu,
doda mi naočale, ogledalo stavi iza ušiju, kimnem potvrdno da je to to i
gotovo.
"Jeste sad i za jednu malu masažicu?"
"Nisam, hvala lijepa."
Odem
do prve prostorije, do blagajne. Onaj šareni zmaj me upita je li sve
bilo uredu, potvrdno joj odgovorim na što mi umilnim glasom dobaci:
"Sto kunica, prosim lepo."
Platim.
I šišanje i pranje, i geliranje i masiranje, i kavu i jeger, i monolog i
recitaciju i tko zna što sve ne i izađem na suncem opaljenu Bauerovu
lak ko povjetarac.
Inače, moji novi prelazi imaju i crte, za svaki slučaj.
