mara i robi

Dalekoistočnjačka limuzina. Vozač mlad i neiskusan. Suvozač star i iskusan. Na zadnjem sjedištu limuzine - njih dvoje.

Ona (12):

- Reci mi, ti znaš ko je Madona?

On (10):

- Misliš - Maradona?

sreća poprima različite oblike

Polumrak. Prvo shvatim da sjedim. Onda da sam u polufotelji. Preda mnom uzvišenje pravilnog oblika. Golema stuba. Zapravo, to je bina. Ja u prvom redu. Na bini jedan stalak sa jednim mikrofonom.

Svjetla se blago pojačavaju prateći dolazak dviju žena iz pozadine prema onom mikrofonu. Odnekud kreće melodija, znalci bi prepoznali matricu. One dvije, odjevene u zastorastu odjeću punu kitica mode tridesetih, krenu s pjesmom. Na engleskom. Lijeva, plava, čini mi se da je Britney Spears, a mogla bi biti i Madonna, svejedno, pjeva glasno, vodi duet, a desna se vidno šlepa. Prepoznajem je egzaktno. Ava Karabatić. Prati Madonnu Spears na engleskom, no kako je blizu, u prvom sam redu, vidim kako često samo otvara usta bez da glasa pusti.

 Odjednom, iz zvučnika dopire malo kakofoničan duet. Gledam u Avu, a ova zapjevava malo na hrvatskom, malo na engleskom. Pa sve više na hrvatskom i sve manje na engleskom. Neki tekst koji nema veze blage sa onim što su do sad pjevale, ali melodiju nije puno omanula. Iz publike nešto dobacuju na engleskom, bune se. Madonna Spears se zbunila, ušutila, gleda ovu, publika počela obraćati pažnju na događanje na bini. A ova, Ava, izdužila vrat k'o guska, oči zatvorila, sevdah pjeva reklo bi se da je se ne čuje. Madonni ne da mikrofonu blizu, pušta glas jače, publika se već ceri. Ova još jače zaskviči, publika vrišti od smijeha. Ova izdužuje vrat, ne bi li valjda izvukla višu, prodorniju notu, publika u transu. Pušta Ava neku nekontroliranu količinu zvuka iz sebe, publika u deliriju. Ovacije... Pogledam desno, a na fotelji pored mene usred ove buke zavaljen sjedeći spava Brane.

Probudim se, mrak vani. Pripišalo mi se. Sreća.