Pretpostavka je majka svih zajeba.
To je shvatio, na dosta teži način, još onaj krapinski pračovjek, Homo sapiens neanderthalensis, pamte njegovi potomci tu priču s pećinom i medvjedom. Poslije su to prepoznali i mnogi drugi tako da se pravog autora nikad ne spominje. Ima pretpostavka i druge djece, reći će netko i bit će u pravu, naravno. Ne pretpostavljam to, ima tih slučajeva u znanosti, to su oni slučajevi koji se zovu eksperimenti, metode pokušaja i popušaja, metode koje su čovjeka dovele do velikih otkrića, ali kao dio sustavnog rada. Logika je tu neumoljivija. Na krivim premisama nahero stoji i konkluzija. Dogodi se nekad i tu neki promašaj, nešto kao stativa: kad su premise krive i usto u nekoj ravnoteži, tad konkluzija ne bude uhero nego se čini ispravnom. Samo, to ne pije vodu na duge staze. Što sam htio reći? Pa to da mi se malo gadi kako uvijeno i u rukavicama izvjesni lik brani aktualnog vinovnika prometne nesreće sa smrtnim ishodom proglašavajući ga u jednom trenutku čak i žrtvom. Jer, eto, to se svakom vozaču može dogoditi, to da u rano jutro s nešto malo alkohola u krvi po magli na lokalnoj cesti preko pune crte pretječeš kamion vozeći auto upitne ispravnosti preko osamdeset kilometara na sat. Po toj špranci svi mi koji smo pismeni, vjerojatno bismo mogli napisati neke Duše robova ili Ambru, Sarajevski Marlboro ili nešto tome slično, šta ja znam. Jer smo pismeni, a svakom se pismenom čovjeku tako nešto omakne. Moguće je i to, ali za to kao važnu varijablu treba postaviti vrijeme na beskonačno, a ne na period od zadnje večernje putne do jutarnje vožnje maglovitom slavonskom cestom.
Ugrizao se za obraz. Bolje da sam za jezik. Ili za prst-dva. Nedjelja je ipak vrijeme za Cheta Bakera.
