20.07.

Tog 20. srpnja bio je juli. Imao sam tri godine i skoro dva mjeseca. Sjećanja iz tog doba se, kao i ona nešto ranija, vrlo lako i povodljivo nadopunjuju maštom ne bi li priča imala smisao, glavu i rep, jednostavnije rečeno: nečeg se sjećam, nešto izmišljam. Imali smo RIZ-ov televizor koji je na električnu mrežu bio spojen preko stabilizatora. To je ona naprava koja je sprečavala da oscilacije u naponu električne energije oštete televizor, a taj je hvala na pitanju, bio fascinantan. Pogotovo kad se pokvari i kad mu majstor otvori utrobu sa stražnje strane. Majko mila, kakav futuristički mini grad! Je li bio dan pa smo imali zamračenu sobu, da se televizijska slika bolje vidi, ili je bila večer, noć, toga se ne sjećam, ali se sjećam loše slike i škriputavih glasova, prijenosa tog spuštanja na Mjesec. Meni to nije izgledalo baš tako, ali mi istovremeno nije bilo nimalo nemoguće. To je valjda taj dosegnuti dobni uzrast kod ravnozemljaša, antivaksera, antiklimaša i drugih teoretičara zavjere. Samo oni nemaju onaj dio koji valjda svako dijete tog uzrasta ima, to da takve stvari nisu bile nimalo nemoguće. Crnobijela slika nerijetko je sniježila, tako da ni ovaj prijenos spuštanja na Mjesec nije izgledao sunčan, ali to je bilo manje bitno. Taj je događaj urezan u sjećanje i svojim postojanjem i fascinacijom koju su pokazivali roditelji i njihovi prijatelji u tolikoj mjeri da sam jedno vrijeme imao omiljenu slasticu - okruglu bijelu lizalicu nazubljenog crvenog ruba poput kovanice.

I dok je Neil Armstrong gacao po prašini Mjeseca, Honduras i El Salvador su završili svoj šestodnevni Nogometni rat, a Natalie Wood je slavila svoj 31. rođendan, dvanaest godina prije nego li će nas na sam Dan Republike rastužiti svojom smrću. I Francesco Petrarca bi na taj dan slavio svoj rođendan, ali bi mu to bio 665., a to bi značilo da je ili vampir ili highlander. Kako znamo da takvo što ne postoji, ništa od Petrarce, ali tu je tada bio Novozelanđanin Sir Edmund Hillary, prvi čovjek koji se, skupa sa svojim pomoćnikom Sherpom Tenzingom Norgayem, uspio popeti na Tschomolungmu, ono što mi nazivamo Mount Everest. On je, baš kad se Neil Arsmtrong skupa s Edwinom Buzzom Aldrinom u lunarnom modulu Eagle spuštao na Mjesec dok im je u komandnom modulu Columbia ljestve držao Michael Collins, slavio svoj jubilarni 50. rođendan. 

 

Četiri godine nakon te 1969., na tadašnji i današnji dan umrijet će Bruce Lee, tada sigurno najjači čovjek na svijetu i borac za nemoćne i zlostavljane. Jedini koji je, uz Teslu, uspio krotiti čak i električnu energiju, tako je to meni izgledalo dok sam gledao njegove treninge. Tog istog datuma, samo sto tri godine prije, taman na dan Viške bitke, habsburškomonarhijska flota sačinjena većinom od hrvatskih mornara pobijedila je brojniju flotu Kraljevine Italije, umro je Bernhard Riemann, matematičar čiju hipotezu još uvijek odgonetaju najveći umovi svijeta, s kojim sam se prvi put sreo kad sam sreo Goldbacha i njegovu slutnju, a to je bilo u matematičkom trileru Apostolosa Doxiadisa naziva Stric Petros i Goldbachova slutnja prevedenu i izdanu u nas 2001. godine. Na taj su dan umrli još neki važni ljudi, poput Paula Valéryja i Guglielma Marconija. Čak i Pancho Villa.

 

Davne 1774. godine, 20. srpnja rodio se i Auguste de Marmont, Frédéric Louis Viesse, Auguste Frédéric Louis Viesse de Marmont, francuski general i istraživač, neko vrijeme zaposlen na rubovima francuskog carstva u doba Napoleona. Poznat je po Marmontovoj ulici u Splitu, jednoj od značajnijih ulica u smislu kasnijeg arhitektonskog oblikovanja središta grada, koja je poznata prvenstveno po ribarnici i sumpornom kupalištu koje cijelom kvartu daje jednu posebnu notu. Rodbina i poklonici će se tog dana sigurno sjetiti Dušana Bilandžića i Nam Jun Paika, Carlosa Santane i Frana Galovića, Gisele Bündchen, Sandre Oh i mnogih drugih.

 

Tisuću devetsto sedamnaeste, pred Oktobarsku revoluciju i pred pomalo nazirući kraj Velikog rata, od strane Jugoslavenskog odbora i ministarskog savjeta Kraljevine Srbije potpisana je Krfska deklaracija, okvir za jednu državu iz koje će nastati jedna druga država, a iz nje treća. Jugoslavija.

 

Okrugle tisućudevetstote godine, tog 20. srpnja nedaleko od Friedrichshafena poletio je prvi cepelin, lebdeća konstrukcija njemačkog grofa Ferdinanda von Zeppelina, a već tri godine kasnije Ford je s tvorničke trake isporučio prvi automobil. Očito je taj datum značajan kad su putovanja u pitanju.

 

Maleni korak za čovjeka, veliki za čovječanstvo? Jebiga Neile, čini se da unatoč odavno uteklima Vikinzima i Voyagerima, današnjim Couriosityjima, Roverima, i svima ostalima koji su slijedili nakon završene operacije Apollo 11, a kako vidimo danas kad gledamo prve i udarne vijesti s istoka Europe kao i one posljednje, meteorološke, od onog tvojeg koraka malenog za tebe i velikog za čovječanstvo nije ostalo ništa do li trag u prašini Mjeseca i kako stvari danas stoje, jedan od rijetkih tragova koji će u ovom svemiru još neko vrijeme ostati iza nas.

đole

Nije da me je nešto zanimalo tko se rodio, tko je umro ili što se sve u to doba događalo, a događalo se svašta, jer sam krajem proljeća te sedamdesetsedme punio jedanaest i još uvijek mi se znalo dogoditi da mi je za jutarnje ustajanje za otić u školu trebala majčina asistencija u obliku ispravnog gađanja glave i ruku majicom predviđenom da taj dan vidi svijeta.

Crni radioprijemnik bakelitskog kućišta sa 13 tranzistora i s natpisom 13 transistors u naš je stan pristigao iz daleke Amerike prije nekih pet-šest godina, imao je otvor za baterije sa stražnje strane. Iza stijenke tog spremišta nije se ništa vidjelo, a ja sam zamišljao tko su ti tranzistori i što sve njih trinaest radi u toj kutiji. Znao sam da nisu mali ljudi jer sam ne jednom već vidio televizor otvorenih leđa i uza sav napor da škicnem preko majstorovog ramena i ruke, viđao sam silose, vodotornjeve i rakete, viđao sam ulice i avenije, zgrade tvorničkih pogona, viđao sam stambene zgrade i željezničke kompozicije, nikada, ali baš nikada nisam vidio niti jednog jedinog malenog čovjeka. A kamoli njih trinaest. Dakle, mali ljudi ne postoje.

Na radiju su se izmjenjivale pjesme i neki govornici. U jednom trenu, taman mi se glava promaljala iz majice, pucketala naelektrizirana kosa da bi i Tesli nešto pametno palo na um, vruć se kakao hladio u šalici, a iz radija je krenula neka vijugava pjesma. Kad je pre mnogo leta bal pravio baron, Von Liegenstuhl je pozvan da naiđe u on... oblačenje rukava s izvrtanjem ramena dekoncentrira i sljedeće što čujem je: u razdeljak te ljubim, aaaa... Taj dan sam tu neznanu i nikad ranije primijećenu pjesmu čuo još jedno dva tri puta, sljedeći dan također, i onaj iza isto. U međuvremenu, od emitiranja do emitiranja, u glavi su odjekivali razdeljci, Fonligešluli, baroni, dame, poljupci. Tako valjda nastaju hitovi.

Znao sam tada da su friško umrli Gustav Krklec, Elvis i Charlie Chaplin, za druge ću smrti, one Howarda Howksa, Joan Crawford, Mariu Callas, Jacquesa Preverta i Borisa Demidoviča čuti tek kasnije kad mi to bude nešto značilo kao informacija, a to što su se te godine rodile Shakira i Jelena Rozga, Liv Tyler i Marija Škaričić, Bode Miller, Tom Hardy i Manuel Macron, svijet tada pa tako i mene, uopće nije zanimao. Znao sam da je poginuo Džemal Bijedić, tadašnji jugoslavenski premijer i da su počela testiranja letova Space Shuttlea i da su lansirani Voyager I i II i otkriveni prstenovi oko Urana. Nisam imao pojma da su te godine održani prvi demokratski izbori u Španjolskoj nakon smrti diktatora Franca, ne sjećam se da je na čelu SAD-a Carter naslijedio Forda, i da je u Miamiju prvi put u povijesti, a to je ono što čovjek bilježi i pamti, pao snijeg. Star Wars pušteni u kino dvorane bez mojeg znanja, a i Concorde počeo s komercijalnim letovima. U dućanima počeli prodavati kompjutor Apple II. Moj susret s inačicom IIe Lisa koji će označit početak informatičke ere mojeg života dogodit će se šest godina kasnije, a tada sam već slušao i Balaševića. I nisam ja bio pasionirani pratitelj njegovih muzičkih uzleta, ali sam ga rado slušao. Bio mi je drag, ali nisam rezao vene na prve taktove njegovih hitova. Nikad nisam bio na koncertu Đorđa Balaševića. Jednostavno nam se dogodilo da se ne sretnemo na istom mjestu u isto vrijeme. Dok je on bio u Novom Sadu, bio sam u Brezi, ja odem u Osijek, on je u Ljubljani, ja u Ljubljanu, eno njega u Puli, ja u Ilirskoj Bistrici, on u Zagrebu, ja u Zagrebu, on u Sarajevu. Čak i kad se potrefilo da smo obojica u istom gradu, nije me ništa toliko vuklo na njegove koncerte. Je li mi žao? Jest.

Nemam ni jednu njegovu ploču. Zapravo, mislim da imam jednu Ranog Mraza, ali kako ne znam gdje je, to je kao i da je nemam. Zato imam njegova Tri posleratna druga i Jedan od onih života, do preostala tri romana još nisam došao, al doći će i oni na red. Kako god

da je to pisao, čita se s lakoćom i nekom toplinom oko srca da ti usne zatitraju, da ti se povremeno oko oznoji. Oni koji su ga voljeli i vole ga slušati, trebaju ga i čitati jer Đorđe piše onako kako peva.

born to be alive ili šta da radim kada ode djevojka na konju

I dok si preko dana s neizmjerno vrijednih vinilnih diskova upijao tekstove tipa: "a šta da radim kada odu prijatelji moji, kada ode djevojka na konju, bacam oči... i tako redom dan za danom..." i poprilično se čudio tom bacanju očiju za djevojkom na konju, uvečer si izlazio u Medison, seoski disko klub koji je osim nedoraslih glancača plesnog podija, privlačio sve koji su htjeli pobjeći od krčme, bircuza, od loše rakije i toplog piva, dolazeći pješke, biciklom, parkirajući očev Ford, Fiću ili Ferguson, suncem opaljene kože lica i oko vrata, i ruku do pola nadlaktica, što od njive, što od tenisa.

Ugošćavao je Medison i mnoge šljašteće zvijezde, i Hanku i Šabana, i Zdravka i Dugme, i Leb i Sol i Buldožer, sve koji su iole blizu imali kakav koncert, Osijek, Vinkovci, Novi Sad, sve je to gravitiralo Medisonu. I taj je veliki svijet dolazio uglavnom odjeven kao da su iz pradjedovih i prabakinih ormara izvukli nedovršene krojačke pogreške. A maleni svijet? Maleni je ponosno prolazio ispod ultraljubičaste lampe nedaleko od dijela sa separeima, pokazujući bijele crte na bočnim šavovima novih bezimenih traperica.

"Aska ta pija laj" odjekivalo bi ono "It's good to be alive" prepunim diskom, a ti bi, za boljih dana s komadom pizze sa slaninom, a za onih lošijih sa svježe prženom lepinjom zvanom poderane gaće, s tanušnim listom šunkerice i i još tanjim listom tvrdog sira nepoznate vrste, stajao uz pult nedaleko diđeja, i s tog povišenog mjesta bacao oči na sve one komade s kojima nećeš, šepureći se, napustiti disko, već ćeš potegnuti zadnji gutljaj kole i otići put bakine i djedove kuće, zavuć se u stražnju, "svoju", sobu pa po tko zna koji put pustit onaj singl s početka.