2018

​

I nakon toliko odigranih utakmica, pogotovo nakon toliko izgubljenih, još te strah poraza.

 

Sve nešto oklijevaš, nemaš hrabrosti, a kad ti se učini da si skupio dovoljno hrabrosti, kreneš vrtit film u glavi. Izvrtiš ga do kraja i vidiš - happy endu ni traga. Ne da nema tog happy enda već je izgledno da sreće nema već u startu. Sve je to lijepo, mirisno i nježno, ali nisi siguran je li to tek sitna dobrohotna naklonost ili tu stvarno ima još nečega. Ne znaš prepoznati, a ne želiš opet izgubiti. To te deprimira, daje onom tvojem unutarnjem poticatelju straha krila da nadvladaju. Odustaneš. Praviš se da ti je svejedno, da ništa ne može poremetiti tvoj dosegnuti zen. A taj zen, lažan je i umjetan kao poznanstvo ošalovano sitnim interesima ne bi li se sazidalo prijateljstvo, poput snijega u Dubaiju, poput crkvenog morala, poput..., poput svake laži iskovane radi obmane, sebe i drugih. Ili obrnuto. Izgubiš nešto, nešto i dobiješ, nisi siguran na koja bi strana pretegnula, dosta je tu čestica za preslagivanje. Zapravo, siguran si, ali nije se lako nosit još i sa time. Tješiš se time da nisi povrijeđen, a to što ti je pola organa rastrgano - zanemaruješ.

Kako god, u odnosu na neke prijašnje, ova godina nije bila laka, ali u budućnosti ima sve predispozicije da to postane. 

kratko retoričko

Kome uopće trebaju retorička pitanja?

 

dijagnoza, drugi dio ili to be or not to be

​Opet sitni sat i opet ispovijed.

- Znaš, veli mi, doktorica se malo zajebala.

- Koja doktorica. Tvoja osobna ili neka od ovih?

- Ma moja. Ove druge bolje da se ne zajebu.

- Ček, nisi baš jasan. To sa svojom pa da se smije zajebat.

- A gle, ima tome već jedno mjesec dana. Mislim, sve one njene dijagnoze, sve joj je to možda i točno, ne kažem. Ali! Moja je dijagnoza važnija od njene.

- Koja tvoja dijagnoza? Nisam znao da si i doktor.

- Nisam. Al znam sebe. Donekle. Prvo, znam da baš nisam normalan, al to se ne računa. Normalno je ne bit normalan. A drugo, ono važno, to je da sve ono s tlakom, sa kolesterolom, što mi je rekla, možda to sve stoji. I ono s gastritisom isto. Ali ne može ti, druže, jedan obični gastritis proizvest takav ples leptira u želucu da se u glavi u uragan pretvori. A tlak, ne skače taj od hrane i pića nego od blizine. Njene blizine.

- Blizine doktorice?

- Ma nema to veze s doktoricom.

- Nego?

- Ima jedna, ne znaš je ti.

- Ne znam, dobro. Nema veze jel je ja znam. A jel ona zna?

- Ne znam.

- I šta'š?

- A nema tu i šta'š. Treba se suočit sa situacijom. Pa kako bude.

jedna rođendanska

- Znaš, Njutnu je rođendan.
- E svaka mu čast!
- Jest.
- ... 
- Nego, ne piše nam se dobro.
- Kome?
- Nama. Mediteranu!
- Kako? Kada?
- Bit ćemo Sahara. 
- Ma da. Kad?
- Za deset fakin godina!
- A je. Moš mislit. Biće to kad u Norveškoj rodi grožđe. 
- Pa to ti i govorim, jebote Njutn!

posljednji puni mjesec 2018.

​Neku večer, subota je bila, negdje prije ponoći, gledam u nebo. Niski čipkasti oblaci vidno brzo jedre ka istoku, miljeić kao da po crnoj plohi stola vučeš. Mjesec pun, srebrn, blješti. Sve imaš osjećaj da se spustio skroz, skroz, skroz ispod tih oblaka - visi luster, a iznad njega paučina treperi. Čarobno. 

Mogao bi čovjek u takvo nebo gledati baš kao u more ili u vatru, odlutati beskrajem prostranstava mašte, zalutati, izgubiti se, nestati. Mogao bi tako ne znam do kad. Znam! Do trenutka kad te trgnu ljudski glasovi, kad te žamor spusti na zemlju i odvuče u nutrinu sobe, skrivenu od Mjeseca, od neba i oblaka.

priča za pet eura

​Koliko malo o Boliviji znam, naučio sam od Juana, Juana Gonzala. Nije to onaj Juan Gonzalo Lorca, čileanski nogometaš, niti je onaj Juan Gonzalo Rose, peruanski pjesnik, dramaturg i novinar. Ovaj je Juan Gonzalo hrvatski Bolivijac, otac i taksist. Možda se Juan i ne zove tako, možda je samo ljubitelj Gonzala Torrentea i njegovog Don Juana, a možda je pravi pravcati, tko će znati: korisničko ime u taksističkoj prijevozničkoj aplikaciji, za razliku od rođenog, možeš birat sam.

Nakon ulaska u naručeni taksi i potvrđivanja identiteta, krećemo s početnim nesporazumima. Hrvatski? Engleski? Španjolski? Hrvatski. Može. Mislim, da je rekao španjolski, našutjeli bismo se do mile volje. Ovako, Juan Gonzalo i ja smo se siti napričali na hrvatskom. A priča je započela ispitom strpljivosti jer ispred nas se u neširokoj uličici vozio kamion skupljač otpada i smeća. Od kante do kante. Maknuli bi oni u stranu, Juan ih opravdava, ali uska ulica i nema mjesta. Znam, potvrđujem, doživio sam slične susrete.

Petnaest je godina tu, počinje monolog bez povoda, dvoje odrasle djece (20 i 18), jedan je na faksu, drugi završava srednju, i dva malena. To je, veli mi, rezultat toga što su se nakon pauze, ponovo počeli truditi. Nisam siguran jesu li sva djeca muška ili je skrivanje spola određeno poznavanjem jezika. Ne pitam.

Zadnji put u Boliviji bio prije 15 godina. Ne ide mu se. Iako ima kuću u jednom gradiću koji je na nadmorskoj visini Sljemena, njegova kuća je u Zagrebu. Čuje se sa svojima i priznaje da ne planira posjet. Još. Skupo je. Možda se, kad ode u penziju, vrati kao i Hrvati koji se vraćaju kad završe radni vijek u Njemačkoj. Bolvija je jedna od siromašnih zemalja Latinske Amerike i njemu je u Hrvatskoj bolje. Hrvatski je počeo učiti tek kad je shvatio da se neće tako brzo vratiti u Boliviju i nije zadovoljan svladanim: malo ga muče padeži i rodovi, vremena manje. Izgovor mu je odličan, pohvaljujem ga. Koliko je rođenih u Hrvatskoj i okolici, pomislim, a da ne znaju hrvatski ništa bolje od Juana. 

Malo mu smeta što ljudi nemaju pojma o Boliviji. Nije Bolivija, govori mi, andska zemlja niti je La Paz glavni grad. Priznajem, pao bih iz geografije da sam to pitanje dobio. Tek je frtalj zemlje na nadmorskoj visini iznad hiljadu metara, ostalo je nizina, rubni dijelovi Amazonije. Bolivija je, nastavlja Juan, amazonska zemlja čiji dijelovi sežu u Ande, a La Paz, koji je na 4000 metara nadmorske visine, nije glavni grad, glavni grad je Sucre (Šukre ga Juan izgovara, s mekim š). Ljudi te osnovne stvari o Boliviji ne znaju i to mu malo smeta, ali ne uzima za neko veliko zlo jer daleka je i siromašna ta njegova zemlja Bolivija.

Vozi noću jer je danju, žena radi, s ovom sitnijom djecom. Kad se žena vrati s posla, on taksira. Noćni taksi vozi samo zimi. Ljeti - nisam ga pitao.

Stižemo na odredište. Plaćam vožnju, pozdravljamo se kao dobri poznanici, izlazim. Koštalo oko pet eura. Vrijedilo je puno više. 

kazan

​Nekako smo, skačući s teme na temu, a uglavnom smo se doticali tekućih problema, došli do rakije.

- Baba je bila, počne Jura, ma šta da ti kažem, baba-zmaj. Nije da sam je nešto mrzio, volio sam je, ali imala je šljivika da smo za raspusta po tri tjedna znali skupljat šljive za rakiju. Nikad kraja. A ruke izbodene i izgrebane ko na strništu. Kako š volit takvu babu?

Otpijamo pivo, palimo cigaretu. Ja šutim, Jura nastavlja.

- Babi je rakija bila glavni izvor prihoda, veli, a nakon što je umrla, otac nastavio s pečenjem. Nikom taj rakiju nije prodao. Poklanjo je. Dinara nikom nije htio uzet. Najveća naknada koju je htio primit bila je pohvala. "Valja li?", znao je pitat kad otpiju probni guc. "Odlična! Josipe, pravo dobra". I to je bio iskren odgovor jer stari je radio stvarno dobru šljivu.

Ustane, ubaci drvo u peć, žar se rascvjeta ko prskalica, oči mu se nakratko zažare od topline pogleda u prizor. Nastavlja.

- Nikad nije pio, eventualno kad ja dođem, popolovili bi pivo. Ili štamplu rakije. Za rata su im sve uzeli. Uspjeli su pobjeć iz sela, da iz sela, iz Bosne, s vrećicama u rukama, on i mater svak sa po dvje-tri. A i to jer im je komšija Mitar jednu večer ušo u kuću i reko "dosta ste čekali, bješte odma, noćas glave padaju!"

Povuče dim. Ispuhne ga prema lampi.

 

- Poslije rata opet počeo radit rakiju. Pitam ga gdje je peče, a on odgovara da u susjednom selu ima neki Ahmo što znajmljuje kazan na dan. "Uzo ja od Ahme kazan, sine, i najmio svoj vlastiti.". Pitam ga kako zna, a on odgovara da kako ne bi znao kad ga je sam radio, poznaje svaki komad lima, svaki var, svaki šaraf. "Jes mu reko?" pitam. "Nisam, bolan, sine. On ga je, siroma, polovnog skupo platio. I šta ću mu govorit pa da i njemu bude teško."

Opet otpijamo pivo. Cigareta. Tišina. Samo vatrica iz peći još pucketa.

 

glas razuma

- Ljudi, ajmo kućama. - glas razuma će. Nešo. U deset do četri. 

 

Sreća da je Dadi bila tek četvrta godišnjica braka. 

 

 

stepenica

​

Dućan kemo nešto i boje i lakovi. Posljednja šansa za naći snijeg u spreju. Izgleda da je Miki već sve pokupovao da mu ne usfali za Snježnu kraljicu.

- Dobar dan.

- Dobar dan. Izvolte.

- Trebam snijeg u prahu, pardon, spreju. Imate?

- Evo ga. - ispred kase jedan primjerak, zadnji.

- I treba mi R1 račun.

- Imamo li mi vas u sistemu?

- Možda. Već sam kupovao kod vas.

- Recte mi OIB.

Diktiram. Tipka. Ne pronalazi.

- Nema vas. Saćemo to riješit. Dajte da vas ukucam.

- Četrdeseta stepenica de o o.

- Kako?

- Četrdeseta, brojem: četri nula točka, stepenica...

Tipka. Ukucava.

- Četri... nula... točka... stepe... a šta j stepenca?

- Hrvatska riječ za vodoravno položen niz ploča, konstrukcije za svladavanje prostora u visinu hodanjem. Stepenica. Stuba.

Značajno me pogleda preko naočala.

- Ama znam ja šta j stepenca, ali di mi je taj znak na tastaturi?!

nedjeljnojutarnja predmisna crtica

Zagreb, Vlaška ulica, Petrova crkva, tramvajska stanica. Neki ljudi ulaze u crkvu, neki prolaze, neki desnom rukom dodirnu čelo, predio srca, ramena, neki ne. Idu na tramvaj, u obližnju kavanu, šta li već ljudi i inače nedjeljom prijepodne rade.

Dva se prikladno debelo ukapućena tamna šešira jedan uz drugog skupila pred crkvenim portalom, Waldorf i Statler u ne baš dobrom izdanju. Bit će, čekaju bolje polovice da uđu na misu koja samo što nije. Mimo njih prolazi kačket, isto u kaputu.

- Vidi ga, jedan će šešir drugome, prođe pored crkve ko pored turskog groblja.

dijagnoza

​Jada se drug.

- Čovječe, tuku damari ko bubnjevi Darkwooda, srce u ušima osjetiš kako lupa ritam teretnih vagona dok klize po tračnicama, u želucu, umjesto jata leptira, Andromeda se cijela okreće ko ringišpil, mozak luta ko Oumuamua; pivo mi ne paše, vino crveno još manje, gladan nisam nikako, čudesa za ne pričat sanjam sto na sat. Zaljubljen sam, nema druge.
- To ti je opasno ko temperatura četerezdva u ovako odraslih.
- I ja to mislio. Spasila me doktorica. Nisi ti zaljubljen, veli mi, imaš visok tlak, prekomjerno ubrzan rad srca, povećanu količinu kolesterola u krvi i gastritis.
​​
Dobro je. Već sam se bio zabrinuo.

dvajzdeveti

Danas mi je polurođendan. 

Na današnji dan prije pedesetdvije godine, u svojoj prvoj godini života, napunio sam prvu polovinu godine života. Tog istog dana umrla je moja baka Jacenta, tatina mama i mamina svekrva. Ne sjećam je se, ali iz roditeljskih priča pamtim da je htjela da se zovem Nedjeljko jer sam rođen u nedjelju. Nek mi oproste svi nedjeljci, ali meni je to malo previše. S obzirom da je već svojeg najmlađeg sina tako zajebala, valjda ga je rodila u nedjelju, njen stariji sin i njena tada jedina snaha nisu joj ispunili tu želju. Dali su mi drugo ime. Nekako mi se čini da su se i oni malo zajebali, ali nema veze. Ne želim ni pomisliti kako je sve moglo završiti, odnosno početi, da sam se, rećemo, rodio u četvrtak.

Na današnji dan, ali prije tri frtalja stoljeća, rodila se i jedna država koja je definirala današnje granice naše sadašnje države. Službeno, dan je nazvan Danom Republike, ali je bio poznat i kao Dvajzdeveti. Pitanje "gdje ćete za Dvajzdeveti?" bilo je normalno i u rangu "gdje ćete za Prvi maj?" Ono "gdje ćete za Novu?" bilo je ipak par klasa i kopalja iznad. Božić se, i jedan i drugi, baš kao i Bajram, kako i pristoji, slavio u obiteljskim krugovima, a mi smo, djeca školarci, slavili sve odreda i jedni s drugima dijelili darove prikladne običajima. 

Zanemarimo li prešutno ritualno prinošenje žrtava u obliku klanja tovljene domaće svinje i pripreme mesojedne zimnice, danas spomena o tome danu uglavnom nema. I kako nema spomena Danu Republike, rođendanu bivše države i naše prve republike, tako nije bilo spomena niti neki dan kada se cijeli svijet okupio u Parizu na stogodišnjicu završetka Velikog rata. Nestanak i danas nekima omiljene Austrougarske i pojava mrske južnoslavenske zajednice nedugo nakon završetka Velikog rata, a taj dan pada baš na rođendan moje sestre, što će reć za dva dana, i nije nešto čega se današnji veliki Hrvat želi prisjećati. Malo je možda jedino nezgodno što su okviri i sadržaji ideja o nastanku zajednice prije sto godina, čija je slijednica temeljana dvadesetpet godina kasnije, bili zasnivani na ideji mnogih hrvatskih velikana tog i ranijih doba. 

Ispada, a prema glasnim i vlasti bliskim dijagnostičarima, da su  i Juraj Križanić i Pavao Ritter Vitezović, i Ljudevit Gaj i Đej Đej Štrosmajer, i Franjo Rački i Fran Supilo, i Ante Trumbić i Ivan Meštrović, kasnije i Josip Broz Tito te još neki tipovi poput Moše Pijade, danas znanog kao Pučko učilište ili Veljka Vlahovića, danas Park Stara Trešnjevka, imali gadne noćne more, bulaznili su u snu, vrlo vjerojatno i mjesečarili, skoro pa čistu shizofreniju imali. Jer, iz te malo prije navedene perspektive, takve snove o ujedinjenjima mogu sanjati samo bolesni umovi, mrzitelji svega hrvatskog. A opet, mnoge od njih, skoro sve osim nekoliko posljednjih, vrli bi stručnjaci možda čak i rehabilitirali, opravdali njihove ideje, težnje i politiku geopolitičkom konstelacijom, duhom vremena, nedostatkom nacionalne spoznaje, težnjom za golim opstankom, đenovskom ciklonom, manjkom vitamina C i anemijom. Ja njima ne vjerujem ni trunke. Jer kad vidiš ovo konačno svjetlo, onaj posljednji mrak ti se čini skroz dobrom opcijom.

Inače, na današnji dan, na Dan Republike, rodio se i izvjesni Ivan Miklenić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila. Sve nekako mislim, on sigurno na rođendanske zabave zove Tomu Karamarka, a ovaj mu tematski jednako gostoprimstvo uzvraća 25. maja. Sudba gora nego Udba. I, da je ne preskočim, na današnji je dan umrla Walburga Amalia Christina, u današnjim vladajućim krugovima posebno jako popularna modernizatorica hrvatske obrazovne i medicinske infrastrukture, inače poznatija kao Marija Terezija.

I šta sad? Jel da slavim il da tugujem? Il da pričekam čvarke?

rendom emrđensi

Probudi me mrak s crticama. Kroz spuštene rolete probijaju se zrake Sunčeve svjetlosti. Što se mene tiče, u ovo doba mogu bit i čestice. Pogledam na sat, a sat je na mobitelu - sedam i četrdeset. Od ostalih obavijesti, dva mejla, zaustavljen bekap i jedan propušten poziv. Od prije dva sata. Jebate, ko me zove prije šest? Valjda nije neko sranje? Ti pozivi u ta doba su ko nekad telegrami u bilo koje doba. Da te istresu. A opet, danas mi je i polurođendan. Dvajzdeveti peti - Dan Republike.

- Halo. Imam propušten poziv.

- Dobro jutro!

- Dobro. Jutro.

- Ej, Križ, to si ti?

- Halo...

- Križ?!

- Molim...

- Jesi ti?!

- Da...

- Goran je!

- Da...

- Sori ak sam te probudio.

Po nijansama boje glasa, Goran je u autu, ali to ga ne spašava.

- Nisi me probudio. Da jesi, vjerojatno bi drugačije razgovarali.

- Sori. Moj ti mobitel svako malo nazove neki rendom broj u neko rendom vrijeme.

- U redu je. Samo, mijenjaj mobitel. Ili imenik.

- Budem. Sori još jednom.

- Čuj Gorane, možda ti je to tvoj emrđensi kol?

- To ne može bit!

- Jesi siguran?

- Ma da! Znam to, to mora bit jedan broj predefiniran.

Ko da ja to ne znam.

- Sam se ti s takvim mobitelom nadaj da je tako i da ti neće trebat.

tilema

​

Neki dan pričali o neobičnim imenima ljudi s kojima smo se susretali. Susretali se s ljudima s imenima i samo s imenima u odsutnosti ljudi. Sjetili se gomile, riječnih, morskih i planinskih, biljnih i životinjskih, planetarnih, sazvježđastih, neka su, usljed raznih promjena, nestala sa scene, neka se ustalila toliko da su postala jača od vlastitih korijena, osamostalila se, dobila vlastitu osobnost, al najjači dojam ostavila - Tilema.

- Dilema?

- Ne. Tilema. T Tilema.

- T kao Tito?

- Ne T kao Tito. Ti kao Tito, le kao Lenjin i ma kao Marx.

- Ček! Molim?!

- Da! Tito, Lenjin, Marx - Ti le ma. Tilema.

​​- Kako?!

- Heh, otac. Revolucionar i komunista.

- A mater?

- A mater valjda šutila, pristala. Ne smiješ kontra revolucije.

- Tilema. Jel bila jedinica?

- Tilema, jedinica bez dileme.

nedjeljni ručak

​

Nacijepaš drva, naložiš, ugriješ kuću za u gaćama i majici bit. Skuhaš. Prodinstaš luk, dodaš češnjak i celer, onda tikvice pa vrganje, njih si sušene već ranije u vodu stavio namakat, dinstano podliješ povrtnim temeljcem i sokom od paradajza i pustiš tri frtalja sata. Varivo iz snova od neki dan. I sve domaće i zdravo ko slanina, u apoteci bi na recept izdavali, a ona - da je umorna, tri dana nije stala, da bi samo spavala, da joj nije do hrane i da neće doć. Ništa. Pojedeš sam, opereš suđe, odeš preslagivat tavan. Onda ošmirglaš i ofarbaš ogradu. Kasnije uzmeš čitat, ubiješ vrijeme, popiješ malo vina pa u krpe.

knjiga manje

​Ulazimo u stan. Gleda zidove, police.

- Uh, bogati! Jes ti pročito sve te knjige?

- A ima nekih koje sam pročito, a nisu tu.

- Ma bjež, ja t ni lektiru nisam mogo. Nije t to za mene. Čitanje umori.

Zalegne pod sudoper.

- De bogati, dodaj mi trinesticu.

Dodajem.

- Ajd i one plave kliješte.

Dodajem.

- Vidiš, moj ti, ja i beš knjiga ležim, a radim. Zamisli tek da sam čito.

- Pa jest. Pravo kažeš. Možda bi spavo, a radio.

- Aj, ne zajebaji.

- Prvi si počeo.

Steže vijke, umjereno bogara, provjerava ventile, usklađuje pritisak. U kupaonici skida umivaonik, mijenja pipu, vraća umivaonik, pa trinaestica, pa plava, onda stezanje, bogaranje, provjera i usklađivanje. Gotovo. Otresa radnu manduru, sjeda za stol, pali Chesterfield, otpija pivu.

- Kolko? - pitam.

- Ništa.

- Kako ništa? Ne može ništa.

- Tako. Čeko si me, a i pivu sam popio.

- Ne radiš ti za pivu. Evo dvista da se ne svađamo, napravio si posao.

Nije mu baš po volji, ali pristaje. 
- Eto ti sad knjiga manje. 
- Neka. Ima nečeg i u vodi.

Povlači još dim, za kraj, gasi cigaretu, prazni pivsku bocu.

- Idem ja sad. Čujemo se, i fala ti.

- Fala tebi, čujemo se.

gusta juha

​Vlak dolazi na zagrebački glavni kolodvor. Vani je sunčano, toplo za košulju. Silazim na peron među prvima. Krenem s kolodvora, no promašim prolaz i nađem se u nekoj velikoj kancelariji. Plava mi dugokosa uniforma objašnjava da sam krivo ušao. Kao da to i sam već ne znam. Izlazim iz kancelarije, s kolodvora izlazim. Tramvaj se, plav i lijen, uz tamnozelenu živicu vuče prema Esplanadi.

Sunčan dan prelazi u sumrak. Idem kući. Ne! Idem po rajngle, trebat će mi u nedjelju. Odlučim prošetati. Sumrak se povlači.

Nedaleko od Desatične ulice ulazim u zgradu iz koje sam odselio. Stan je nekako sav drven i bijel. Soba sa svijetlom kuhinjom na posljednjem je katu, strmi je uski prolaz do zahoda na tavanu. Poprilično klaustrofobično, ali sve poznato. Ta živio sam tu. U kuhinji prazan nered. Mogao bih skuhati gustu crvenu juhu od tikvica i vrganja, pomislim. Za ovih par gostiju koje nisam zvao, ali su tu. Rajngle su ispod sudopera. Dignem poklopac s velike. Puna je punjenih paprika. Neupljesnivljenih. Poklopim. U manjoj nema ničega. Podignem je i počnem sjeckati povrće. Ne pada  i na pamet podgrijavat paprike. Rešo na struju je na štokrli pored.

Odjednom, tih par ljudi više nije par nego ih je desetak i više. Kuhinja se pretvorila u dvorište, a s balkona koji s prvog kata gleda na dvorište, stara bivša susjeda telefonira. Glasna mi prijateljica objašnjava da ona ne zna sve te ljude i nije ih zvala. Oni nju znaju. Jedna se u suzama čudi prijateljici s ogromnim trbuhom jer je četvrtast, ova je tješi i pokazuje joj kako je torbu stavila ispod tunike. Sjedokosi lik gladi sivkastu mačku. Utegnute vitke crne hlače mi se nude. I nude pomoć oko kuhanja. Prihvaćam. Svi nešto govore. Susjedu s balkona čujem kako spominje da prepoznaje neke u dvorištu, da je gužva i da ona ne zna što tu radimo, ali da smo mirni i pristojni. Ne znam s kim razgovara, ali mi se nekako ne čini da je zvala policiju. Bit će da stanodavku obavještava da sam došao po ostatak stvari.

Sumrak ponovo pokušava. Previše mi je ljudi. Spava mi se i poželim da skoro svi nestanu. Želja mi se ispuni - probudim se. Sam.

Spavanje poslije doručka nekad je loša navika, a nekad - čista privilegija.

onaj koji hrani golubove

Nikakvi kolakušići i nikakve dalije orešković, nikekve mrak-taritaš i nikakvi beljci, jukatanske berometeore da nit ne spominjemo. Hrvatsku će spasiti, podići i povesti on. 

 

Onaj Koji Hrani Golubove. 

kratke pripreme za put u dvoje

- Daleko je to, dragi. Oćemo autom ili avionom?

- Ljubavi, ićemo autom. Staćemo na pola puta, ručat pa dalje.

- A prispavaće nam se poslije ručka.

- Pa šta? Neko će vozit, ja ću spavat.

mačak na uzici

Sunčan dan ova nedjelja bila. Dan dušu dao za šetnju Rokovim perivojem. Loli, Sandri i Davoru. Meni je i Britanac bio dovoljan. Gužva. Izlagači i lagači, zainteresirani kupci sjećanja upakiranih u tuđe memorabilije, rijetki primjerci izdanja knjiga koji se mogu naći tek na svakom trećem štandu, pregršt ih po cijeni jedne kave. Vinili, porculan, bronca, papir. Zrak, zemlja, voda, vatra. Sitni prevaranti, oni malo krupnijeg formata, vrijedni restauratori umjetnina i obrtnici pristojnog profita, dokoni kolekcionari, luftiguzi poput mene. Sve je to na Britancu. 

A malo dalje, kad se niza Kačićevu čovjek krene spuštati, ima što vidjeti. Iznad cijelog prizora i iznad Cibonina tornja - sunce, u dnu se ulice šareni Zeleni val, a odmah na početku mladi se mačak na uzici opire starcu i ulasku u kuću poslije nevelike šetnje do obližnje iličke pekare. Zabilježiš to pa odeš do T.H. na kavu. I pivo. I... I onda naravno da zaspiš u sedam popodne, jel.

A kad se čitajuć u krevetu posklizneš i zaspiš u sedam uvečer, normalno je da se probudiš iste večeri u polajedanaest. A nasanjaš se svega za cijelu noć. I šta sad?

1961.

Zagledaš se u čašicu pa u etiketu na boci, i slova i brojeve na etiketi, godina je 1961. destilerija na sjeveru Škotske radila je punom parom, a ti potegneš lutati po bespućima glave ti vlastite i internetskim prostranstvima, umjesto grlom u jagode, udariš jednim od Glenlivetića (destiliranom šezdesetprve i u bocu pretočenog dvijeidvanaeste) po grlu. Uhvati te onaj virus Baneta Bumbara. 

​
Te iste hiljadudevetstošezdesetprve Jurij Gagarin je postao prvi čovjek u svemiru. Astronaut Alan Shepard postao je prvi Amerikanac u svemiru, a Virgil Grissom u američkom svemirskom programu Mercury - drugi. Kozmonaut German Titov u sovjetskom svemirskom programu Vostok 2, postao je drugi čovjek u Zemljinoj orbiti i prvi koji je u svemiru bio više od cijelog dana. Venera I , sovjetska svemirska letjelica postala je prva ljudskom rukom napravljena letjelica koja je prošla pored neke druge planete Sunčevog sustava. Pored Venere, naravno​. John Fitzgerald Kennedy​ postao 35. američki predsjednik, ​ ​i Amerikancima i svijetu obećao Amerikanca na Mjesecu prije kraja desetljeća​. ​To se i dogodilo '69. ​

Osim što je slao ljude u Zemljinu orbitu, JFK je poslao i 18.000 američkih "vojnih savjetnika" u Južni Vijetnam i tako započeo rat na njihovom poluotoku. Nikita Hruščov, tadašnji sovjetski vođa, nije ništa obećavao. Samo je iz Lenjinova mauzoleja dao maknuti Jožu Visarionoviča Staljina, a Staljingrad, nekadašjni Caricin, dobio je novo ime – Volgograd. 

U Jugoslaviji je živjelo 18.549.300 stanovnika, u Hrvatskoj ih je, po tadašnjem popisu, živjelo 4.159.700, a od toga, prema tadašnjoj upravnoteritorijalnoj podjeli, u Zagrebu je živjelo njih 430.800. Mlijeka se u Hrvatskoj te godina proizvelo 626,8 milijuna litara, od čega je 543,8 milijuna bilo u individualnom, a tek 83 milijuna u društvenom sektoru. Jogurta i srodnih mliječnih supstanci proizvelo se te godine oko 2.868.000 litara. ​U Vrbovcu pokrenuta tvornica za preradu mesa PIK Vrbovec. Ivica Todorić će napuniti deset godina​, Željko Kerum jednu, Zdravko Mamić dvije, ​a Tomislav Horvatinčić 13. Tridesetdevetogodišnji Franjo Tuđman postao je prvi ravnatelj tek osnovanog Instituta za historiju radničkog pokreta.

​U proljeće te ​1961. godine ​Tito je na Galebu malo krstario zapadnom obalom Afrike, a na jesen je u Beogradu bio domaćin Prvoj konferenciji Nesvrstanih. Tamo je ugostio mnoge premijerke, premijere i predsjednike država, među njima i Šrilanćanku Sirimavo Bandaranaike, Egipćanina Gamala Abdela Nassera, Indijca Džavaharlala Nehrua, Cipranina Makariosa III, ​Ganca Kwamea Nkrumaha, Indonežanina Sukarna, Kambodžanina Norodoma Sihanouka i cara Hailea Selasija, poznatog i po tome da će ga 36 godina kasnije opjevati Zabranjeno pušenje.​ Kongoanac Patrice Lumumba nije došao jer ga je Tchombe sredio u Katanžanskoj džungli. U toj istoj kongoanskoj Tchombetovoj Katangi u avionskoj nesreći poginuo tadašnji, drugi po redu, glavni sekretar UN-a Dag Hammarskjöld, dobitnik Nobela za mir. Nobela za književnost dobio jugoslavenski (hrv.čit.: hrvatski; срб.чит.: српски; bos.čit.: bosanski) pisac Ivo Andrić. Godinu kasnije Dušan Vukotić će dobiti pravog Oscara za Surogat. 

Sva ta, a i mnoga druga nespomenuta imena su se i cijelo desetljeće kasnije provlačila kroz naš dom, ulazeći u nj kroz vrata u novinama velikog formata i kroz prozor crnobijelog RIZ-ovog televizora.
 

Počela ​i ​gradnja Berlinskog zida, ograničavajući kretanje između Istočnog Berlina i Zapadnog Berlina i stvarajući tvrdu granicu između Istočne Njemačke i Zapadne Njemačke, Istočne Europe i Zapadne Europe, između Istoka i Zapada. Ostatke istog vidjet ću prvi put u životu godinu dana nakon rušenja. Britanci počeli pripremati podlogu za Brexit - podnijeli su zahtjev za učlanjenje u Europsku ekonomsku zajebnicu, a rodila im se Diana, buduća princeza od Walesa. U Jeruzalemu sudilo i na smrt osudilo zloglasnog nacista Adolfa Eichmanna.

Fidel Castro objavio pobjedu u Zaljevu svinja u borbi protiv​ ​paramilitarnih skupina koje je financirala CIA. Kasnije je, u obraćanju voljenoj Kubi priznao da je marksist lenjinist i da će Kuba prihvatiti socijalizam kao društveno uređenje.

U Zagrebu je otvoren​​a izložba Nove tendencije, jedna od najznačajnijih izložbi te godine u cijeloj Europi pa i malo šire​. Nastavak je to, na neki način, avangarde iz grupe EXAT 51- Nove tendencije​. Mogućnost za pokretanje svega oslonjena je na postojanje kontinuiteta “umjetnosti konstruktivnog pristupa”, inicijatoru njemačkobrazilskom umjetniku Almiru Mavignieru, ali i "našima", Juliju Kniferu i Ivanu Picelju.​ ​Kompozitor Milko Kelemen osnovao Muzičko bienalle Zagreb, festival moderne klasične glazbe, jedan od najznačajnijih festivala te vrste u Europi. Već na sljedećem festivalu gost će biti John Cage, a par godina kasnije i Karlheinz Stockhausen. Jebate, koja imena za tu tamnicu naroda i narodnosti. Zapravo, s​ve to je izgledalo kao da ovaj dio svijeta prestaje biti šupkom Europe, da postaje mjestom dobrim za prosperitetan život.​

U Liverpoolu, u The Cavern Clubu, prvi put nastupaju Beatlesi​, a u New Orleansu se rađa Wynton Marsalis​, trubač i kompozitor, prvi koji će, i to dva put za redom, dobiti Grammyja istodobno u dvjema kategorijama: jazz i klasika. Za vrijeme gostovanja Kirov baleta u Parizu, ruski baletan Rudolf ​N​urejev traži azil u Francuskoj.

Uz milijune manje poznatih, te se godine rađaju budući američki predsjednik Barack Obama i Yanis Varoufakis, grčki ekonomist i trenutni ministar financija, sprinteri Calvin Smith​, Carl Lewis​ i Ben Johnson, rumunjska gimnastičarka Nadia Comăneci, koja će za svoju izvedbu na dvovisinskim ručama na Olimpijskim igrama u Montrealu prva u povijesti dobiti čistu desetku. Svijet prvi put u životu vide i američki košarkaši Dennis Rodman i Isiah Thomas, kanadski hokejaš Wayne Gretzky, te nogometaši​ Lothar Matthäus i Carlos Valderrama. Rađaju se​ i Heather Locklear, Meg Ryan, Alka Vuica, Doris Dragović. Tim Roth (onaj što u filmu Bugsy liči na Kerumovog pekara Svagušu), George Clooney (onaj što liči na Iću), Michael J. Back to the Future Fox, Forest The Last King of Scotland Whitaker, Woody True Detective Harrelson, ​Laurence Matrix Fishburne i James Sopranos Gandolfini.

U Sjedinjenim Američkim Državama prigodno štampajući poštansku marku, proslavljaju stotu godišnjicu rođenja oca košarke Jamesa Naismitha, premijerno ​prikazuju film West Side Story sa Natalie Wood u glavnoj ženskoj ulozi​, a n​akon trogodišnje pauze, na scenu se ​vraćaju i​ Tom i Jerry. Barbie upoznaje Kena.

Te godine, sa i bez mačke, svijet umirući napušta austrijski fizičar, nobelovac Erwin Schrödinger. Umire i psiholog Carl Gustav Jung. Puškom si skončava život Ernest Hemingway, pisac najmoćnije i najkraće kratke priče na svijetu, a Garyju Cooperu odzvanja točno u podne.

Prvenstvo Jugoslavije u nogometu osvaja Partizan, druga je Crvena Zvezda, Hajduk treći, a Dinamo četvrti. Dinamo je tog proljeća u polufinalu Kupa pobjednika kupova izgubio od Fiorentine koja je u finalu tukla Glasgow Rengerse, postojbine onog Glenliveta koji me potaknuo na ovo glavinjanje po svemrežju.

​​Moja buduća majka napunila je 15, a njezin budući muž 24. INA, buduća firma u kojoj će moj otac dočekati penziju, nije postojala, bit će osnovana ​tek ​za tri godine​.​​ Ja ću se roditi za pet. Godina.​

kratka jutarnja ​telefonska​ prigovaranja

- ​Alo, majko.​

​- Bok, sine.
​- Jeste dobro, zdravi i to?​
​- Eno tata je na tavanu, traži nešto.​
- Mama, jel ti mene ne čuješ ili me ne slušaš šta govorim?
- Da.
- Jesi ti uopće čula šta sam te pitao?
- Jesam. Šta?
- Dobro​, okej​. Nego, jel istina da tata treba na operaciju očiju?
- ​Otkud ti to?
- Čuo. Iz Švicarske mi javili.​
​- ​Ma pusti ga. Znaš ti tatu, svašta priča​ po tom Skajpu​, a ljudi misle da je ozbiljan.
- Jel treba il ne treba? I nemoj mi odgovarat sa da.
- ​Rekla sam ti da je na tavanu. ​Ne treba. Eno ga vidi i bez naočala. Kad hoće.

​
Ona čuje, on vidi​. Skype radi. Dobro su.

sam

sam (ne san)

​​Sam. Sjeda. Mahne.

- Molim te ​j​ednu i čašu vode.

Nakon čaše tišine, progovara:

- Može još jedna​.​

Coktanje, tipkanje, upaljač, glasno udisanje...

- Daj još jednom i vode.

Škrgutanje zubima, struganje čašom po stolu...

​- Još jednu te molim i da platim.

- ?

- Nije došla.

Tjedan kasnije opet. Nigdje nikoga. Samo on. Povijest se ponavlja. Ovdje je ciklus dug sedam dana.

- Molim te ​j​ednu i čašu vode.

Druga, treća, četvrta, coktanje, škrgutanje zubima, tipkanje, struganje čašom po stolu, upaljač, glasno udisanje...

-​ Da platim.

​- Nije došla?

- Nije došla.

​A možda je krivo mjesto.​

sanjaju li ZET-ovci električne putnike

Polugužva, poluprazno, tramvaj zvan šestica subotom popodne. Sjedim, ima mjesta - gluho je doba: nit za plac, nit za doktora. Monoton ritam sraza metalnih kotača i tračnica umotan u šum motora i nemušte udaljene glasove kao podloga za razvučene slike gradske jeseni u nijansama sive, žute, crvene, zelene i plave, spušta utege na očne kapke. Opirem se - ne ide. Nadljudskim naporom podižem kapke, ko da stoj na njima radim, tako su teški, nakratko progledam, a ovi se, kao pod dodatnim opterećenjem, odmah spuste...

Službeni kontrolor putnih karata zagrebačkog javnog prijevoza (SKPKZJP, nadalje: kontrolor):
- Dobar dan, kartu na pregled, molim.
Neslužbeni aktivni putnik u zagrebačkom javnom prijevozu (NAPUZJP, nadalje: putnik):
- Dan. Neam.
Kontrolor:
- Osobnu molim.
Putnik:
- Ne dam.
Kontrolor:
- ​Morać ​zvat ​policiju.
Putnik:
- Zovite.
Kontrolor:
- Zvaću policiju, ozbiljno.
Putnik:
- Zovite.
Kontrolor:
- Stvarno ć zvat policiju!
Putnik:
- Pa zovi, čoeče božji, šta čekaš!?

Kontrolor vadi aparat za zvanje policije. Zove. Možda policiju. Putnik nezainteresirano gleda kroz prozor. Tajac ko u filmu. Ne čuje se ni ž od žamora ostalih putnika. Samo se tiho, poput ulaska Doca Hollidaya u legendu, otvore tramvajska vrata. Putnik i dalje nezainteresirano gleda kroz prozor.
- Ejebiga. - promrmlja kontrolor i izađe van.

Kapci postaju lakši, dižu se kao hipnotizirani. Pogledam. Progledam. Tramvaj izgubljen u prometnom zastoju. Nema kontrolora, automatski nema ni registriranih putnika bez karte. Žamor prekriva zvuke ulice.

Šta li ZET-ovci sanjaju?

mali hommage učinkovitosti javnog sektora

​Čim ti rikne vešmašina, ni frižider se ne osjeća baš najbolje, usisavač počne kašljucat, a štednjak samo što nije izdahnuo. Dokumenti su, osobni, ko kućanski aparati. Kad jednom istekne rok trajanja, i ostalima će uskoro. Istekne li ti putovnica prije ljeta, osobna će za deset dana. 

Nema ti druge nego na javni servis.

Odeš predat papire za novu osobnu, a u auli resornog javnog sektora gomila ljudi. Šaltera preko dvajest. Na svakom - naljepnica "Tu smo zbog vas" i to sa smajlićem. Već ti malo sumnjivo to "zbog" jer znaš razliku između "radi" i "zbog". Prije uzimanja broja, moraš prikupit papire. Papiri su uplata od 200 kuna u državni proračun i jedna fotka. Odeš fotografu na snimanje, a ovaj veli "pedeset za četri komada". Treba ti jedna. Jedna ne može. Ne moš nego pristat pa šta košta da košta. Digitalizacija, pauperizacija, ovdje to izgleda ide ruku pod ruku.

Vratiš se u resornu dvoranu, na redomatu uzmeš broj: nije 136 od 137, al nije ni daleko. O pripadajućim slovima uz brojeve da nit ne pomisliš razmišljat. Zato na red dođeš dok kažeš keks! Ak ti za svako izgovoreno slovo treba dvajspet minuta. 

Kažu da ni u Venezueli nije bolje.

trikovi

​

Miris svježe uvelog lišća breze koja se na jutarnjem povjetarcu pravi da je jablan, sunčano je nebo, rijedak zvuk auta u prolazu. Zažmiriš, nasmiješiš se.

Mora da je bila rana jesen, ili kasno ljeto najranije, pet-šest godina ti je. Miriše svježe uvelo lišće jablana, nebo je sunčano, a zvuk auta u prolazu rijetka pojava. Tvoja je najveća briga to što si svjestan da ne znaš dobro s klikerima. Nisi bio loš, ali svi su bili bolji, oni malo stariji pogotovo. I nije bila stvar u vještini čiste igre i fine motorike. Izdizanje ruke, naginjanje, trenutno izmišljanje movih, instant pravila o promjeni pozicije i kuta, o zamjeni aktivng klikera manjim ili većim, po potrebi, o čišćenju terena - prljavi trikovi su bili ti koji su im donosili prednost. A ti to tada nisi znao. Jednom si naivno uletio u igru i izgubio sve do posljednjeg, a onda si kod kuće dobio porciju pedagoških mjera koje su te odvratile od daljnjih eksperimenata, kako s klikerima, tako i sa sličicama.

Danas nije puno drugačije. Samo, sad znaš za sve te trikove, ali ne mariš za njih.

saigon na gornjem gradu

Zamislite, negdje u bespućima sajgonske gradske vreve, u nekom opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika. Vronsky i Chevotarevich. Vronsky je, Michael Mike Vronsky, dugo vremena tražio i konačno našao svojeg prijatelja iz djetinjstva, mladosti, iz čeličane i iz ratnog rova, druga Nika, Nikinora Chevotarevicha, koji sa povezom oko glave i revolverom uperenim u pokrivenu sljepoočnicu sjedi usred te razjarene rulje. Ruski rulet. Mike shvaća da je njegov prijatelj i ratni drug prolupao, pukao, da uopće nije svjestan opasnosti kojoj se izlaže jer šest je mjesta za metke u bubnju revolvera, a na jednoj poziciji je metak ubojiti.

Film je, naravno, Lovac na jelene u režiji Michaela Cimina, glavnu mušku ulogu u filmu, Mikea, glumi Robert de Niro, a prvu sporednu, Nicka, glumi Christopher Walken, inače i dobitnik Oscara za tu interpretaciju. Uz Walkenovu nagradu, Oscara je dobio i Cimino kao redatelj, a tu su još i Akademijine nagrade za najbolji film, za montažu i za zvuk. De Niro i Meryl Streep taj su put, iako nominirani, ostali kratkih rukava. U filmu je svoju posljednju rolu odglumio John Cazale, Merylina velika ljubav. Sâm čin zlostavljanja zarobljenih američkih vojnika od strane Vietkongovaca, tjeranjem zarobljenika na igranje ruskog ruleta, neutvrđene je činjeničnosti, no to sad i nije toliko bitno.
​
A sad zamislite, negdje u bespućima gornjogradske vreve, u nekom opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika, Vronsky i Chevotarevich. Ako malo bolje zamislite, protrljate oči ili skinete naočale, poput Kalugina ili Semjona Semjonoviča, umjesto Mikea Vronskog vidite, rećemo, Tomu, a umjesto Nicka Chevotarevicha vidite - za ovu priliku, nazovimo ga tako - Tomislava! 

Uzalud Tomo Vronsky nagovara Tomislava Chevotarevicha da se okane ruskog ruleta, glava nije s povezom, ali je u torbi jer sjesti u službeni auto s vozačem potencijalno s medicinski potkrijepljenom dokumentacijom o 60-postotnom invaliditetu i s registriranim PTSP-om, meni nije ništa nego li ruski rulet samo sa pooštrenim pravilima: šest je vozača, za jednog znaš da je čovjek bolestan, a za druge nisi siguran jesu li zdravi. Iz dana u dan, svoj život naš Tomislav Chevotarevich stavlja u torbu, glavu polaže na panj sudbe klete jer žrtva koju prinosi za dobrobit svoje domovine, za sve ljude dobre volje, za mir u svijetu, golema je. Četiri godine teških sajgonskih muka, ruski rulet, podvodni zatvor u rijeci punoj gladnih štakora, sva ta vietkongovska maltretiranja, goli su kurac odnosu na muke kojima se izložio naš Tomo obvezavši se na službu za dobrobit čovječanstva sa svojom glavom na panju, oćureć na naslonu za glavu u službenom automobilu. I dok se svakodnevno izlaže toj pogibeljnoj opasnosti, društvo mu pravi drug Tomo i još ​nemali broj jednako tako neustrašivih Toma.​

Iskreno, divim se ​svim ​tim našim Tomama. Hrabrost koju pokazuju obavljajući svoje dužnosti neizmjerna je i na granici s ludošću. Ali ne treba zaboravit pohvalit vozače. Ti, neki, ne kažem svi, unatoč dijagnosticiranoj bolesti, pokazuju ​neizmjernu ​volju za radom jer ​znaju da je ​rad jedan od zdravijih načina ​suzbijanja ​neprijateljskog djelovanja te ​trauma i posttraumatskog stresa. A vremena za prekvalifikaciju u informatičare - nema.

oktobar u listopadu

Pročitam informaciju, inače, ne pamtim datum tog događanja - počinje Oktoberfest. Sve nešto mislim, biti oktobar, oćureć listopad, i nije baš neka sreća. Oktoberfest u rujnu, što je ujedno i u septembru, a Oktobarska revolucija u novembru (čit.: studeni). Još su mu nakon starog Rima uvalili i januar i februar (za one koji imaju crnobijele televizore, to su siječanj i veljača) tak da su mu i korijen pošemerili. Taj mjesec mora da je poprilično van sebe. I ako vrijeme u oktobru (listopad za one iz prethodne zagrade) i bude mjestimično promjenjivo, uopće nas ne treba čudit: takav atak na identitet rijetko tko na ovom svijetu doživi.

kao

Izlaziš iz kuće, krećeš na posao. Poneseš vrećicu sa smećem, pred zgradom je kontejner, bacit ćeš je usput. Smeće, ne zgradu, jasno. Dođeš do tramvajske stanice - vrećica ti i dalje u ruci. Onda, kao, prekopavaš džepove, nešto tražis tom slobodnom rukom pa se okreneš otići natrag. Nešto si kao zaboravio. A nije kao nego jesi.

sav taj jaz

On (52), živahno zaigran.

-  Gle ga, isti Belmondo.

Ona (26), mrtva ozbiljna.

- Ko je Belmondo?

pljusak

​

​​Baš mi treba jedan dobar pljusak u neradnom periodu. Onako, jako, do gole kože. Da pljusne toliko da ključevi u džepu počnu hrđati; da mobitel u drugom džepu ostane ispravan samo zato što je atestiran na besposljedično potapanje u vodu do dubine od jednog i pol metra. Da se kosa slijepi i izgleda ko flomasterom nacrtana. Ni gaće da ne ostanu suhe.

Sve hodam uokolo pod tim ovih dana sveprisutnim kišnim oblacima i mislim, nadam se, hoće li se koja otanjala jastučnica nekako poderat od tog silnog kliženja po nebu. Eo, već tri dana u slobodno vrijeme pokušavam pokisnut i ništa. Ni da bi. Ni kapi, ni zrna. Zna kiša, đubre mokro, da bi mi godilo pa ne da iz zavisti, iz jala svog kišnog ne da da uživam. Ne preostaje mi nego se pomirit s tom hudom sudbinom. Možda je popodnevni krevet rješenje.

Uspavljujuće rondanje mješalice za beton povremeno prekidaju kreštanja razjebanih auspuha iskompleksiranih mopeda.