Ni u snu ne pokušavajte raditi dinstani čaj od kriški crvene naranče i limuna. I ne pokušavajte zgodnoj mladoj ženi objašnjavati da joj treba olovka kad pokušava premotati audio kazetu. Čaj će vam ispasti tako da ste sretni što vam je ispao u sudoper, a ne na pod, dok će vas ona mlada žena otpilit kao da ste najodurniji mizogini skot u njenom dotadašnjem životu.
Naš brezanski stan ima pedeset šest kvadrata. U pravokutnik su složeni hodnik u L, spavaća soba, primaća soba, špajz, kupaonica, kuhinja i loža. Jedino je balkon iz primaće, najveće sobe tlocrtno malo virio. Kuhinja je gledala na sjever, na ulicu i igralište: odbojkaško je asfaltirano, nogometno je zemljano. Iza gola je komad livade i ograda prema Čengijinom voćnjaku i kući. Čengija je bio samouki hajvan hećim koji se tu i tamo znao baviti i pokojim insanom. Iza izgrališta su bile kuće, a u daljini su se vidjela i dva crkvena tornja. Kuhinja je bila toliko velika da je u nju osim onog štednjaka na čiju sam toplu grijaću ploču prislonio svoj dječji dlan, sudopera i stola za objedovanje stao čak i malen kauč presvlake debelo žute boje, a to je zapravo boja kako je znaju nazivati boja starog zlata. Nikad mi to nije bilo jasno zašto takav naziv kad zlato ne može oksidirati pa sam mislio da je to neki naš tu lokalni izraz, u ovom zatku Europe, ali ne: Englezi su tu debelo žutu tako zvali još u devetnaestom stoljeću. Kud sam ja otišao... U dnevni boravak. Dnevni boravak se zvao primaća soba jer su se tamo primali gosti. O njima sad i ovdje nije riječ pa ćemo ih preskočiti. Danju se boravilo u kuhinji.
U primaćoj je vitrina s nekim finim čašama i šalicama, s knjigama i donja polica s mojim slikovnicama. Osim slikovnica, najnapetije mi je bilo pregledavati enciklopedije, osam knjiga o osam različitih znanstvenih područja. Prvo sam samo slike gledao, a nakon treniranja slova na dnevnim novinama bilo je i čitanja. Tamo je zelena garnitura od dva kauča na razvlačenje, dvije fotelje i dva taburea i niskim stolom do zrcaljenja ulaštene površine. Garnitura je zelena jer je tapacirung bi zelene boje. Rukohvati i noge su pratili tamnosmeđu površinu stola.
Na podu tepih.
Balkon je gledao na jug, na šumicu, na brezansku mahalu čijom je vizurom vladala velika okomito postavljena bijela olovka sa zelenim vrhom: minaret džamije. Na balkon se izlazilo kroz vrata koja su s dva bočna prozora činila veliku prozračnu stijenu sobe pune svjetla i sunca i pjesme s minareta, munare, manare, kako se već gdje ta olovka zove. Desno od desnog prozora stolič je s televizorom marke RIZ i stabilizatorom, teškom kutijom koja se morala uključiti prije televizora i služila je stabilizaciji struje, zapravo ujednačavanju napona koji je u to vrijeme često znao varirati, a to nježne tehnikalije poput televizora nisu baš trpile.
Spavaća soba je bila manja. U njoj su bili veliki ormari velikih vrata i još veće unutrašnjosti, visoki spojeni kreveti s nahtkaslićima i mojim krevetićem pored ormarom. Pod krevetom s tatine strane, u mraku se skrivala prava nogometna lopta. I ona je, spavaća soba, gledala na jug. Špajza ko špajza, mračna nevelika prostorija na čijim su policama uredno složene tegle sa slatkim i kiselim. Slatko sam volio ja, kiselo mama i tata. Dobro, tata je isto tu i tamo znao posegnuti i za nečim slatkim. Mama je preferirala kiselo. Valjda su zato zajedno. Kupaonica je
kroz ložu na koju se izlazilo iz kuhinje, jednim malenim visokim prozorom
skoro bezuspješno pokušavala
gledati na sjever. WC školjka bila je njemačkog dizajna, saznat ću to dosta kasnije čitajući jedan maleni Žižekov traktat o ideološkim razlikama europskih naroda koji se daju raspoznati u njihovim zahodima. Kada je bila sjedeća, neki kompromisni hibrid između tuš kabine i normalne kade.
Uglavnom, od sveg onog namještaja iz primaće i spavaće sobe
sad odjednom
nema skoro ničega. Umjesto namještaja stan je prepun ljudi i žamora. Reklo bi se da je neko slavlje, rođendan, Nova godina, nečija svadba, tko će to znati. Ni u kuhinji od namještaja nema bog zna čega više, tek sudoper i poklopljen štednjak s kazetofonom na poklopcu oko kojeg nešto petlja ona mlada žena s početka. Ispostavlja se da prstićima ne baš spretno pokušava namotati magnetnu vrpcu izvučenu iz kazete. Prilazim joj, odavno sam savladao sva slova i dosta brojeva, i pokušavam objasniti da joj treba jedna obična grafitna olovka i da će joj to olakšati namjere. Pogledom me, što bi rekao jedan nekadašnji roker, sasjekla ko mačem. Odustajem i odlazim do sudopera. Dalje je sve jasno: posuda s ohlađenim onim voćnim dinstanim čajem, neka bosanska mješavina kompota i bezalkoholne sangrije, ispada mi iz ruku točno iznad sudopera i nestaje u odvodu.
U svakom slučaju, ni u snu ne pokušavajte raditi dinstani čaj od kriški crvene naranče i limuna. Ni u snu! Propast će. Važnije je pri ruci imati olovku.
