I
nakon toliko odigranih utakmica, pogotovo nakon toliko izgubljenih, još
te strah poraza.
Sve nešto oklijevaš, nemaš hrabrosti, a kad ti se
učini da si skupio dovoljno hrabrosti, kreneš vrtit film u glavi.
Izvrtiš ga do kraja i vidiš - happy endu ni traga. Ne da nema tog happy enda već je
izgledno da sreće nema već u startu. Sve je to lijepo, mirisno i nježno,
ali nisi siguran je li to tek sitna dobrohotna naklonost ili tu stvarno
ima još nečega. Ne znaš prepoznati, a ne želiš opet izgubiti. To te
deprimira, daje onom tvojem unutarnjem poticatelju straha krila da
nadvladaju. Odustaneš. Praviš se da ti je svejedno, da ništa ne može
poremetiti tvoj dosegnuti zen. A taj zen, lažan je i umjetan kao
poznanstvo ošalovano sitnim interesima ne bi li se sazidalo
prijateljstvo, poput snijega u Dubaiju, poput crkvenog morala, poput...,
poput svake laži iskovane radi obmane, sebe i drugih. Ili obrnuto.
Izgubiš nešto, nešto i dobiješ, nisi siguran na koja bi strana
pretegnula, dosta je tu čestica za preslagivanje. Zapravo, siguran si,
ali nije se lako nosit još i sa time.
Tješiš se time da nisi povrijeđen, a to što ti je pola organa rastrgano - zanemaruješ.
Kako god, u odnosu na neke prijašnje, ova godina nije bila laka, ali u budućnosti ima sve predispozicije da to postane.
