negacija negacije je afirmacija

Noć. Mrak. Tišina.
 

- Budi se. - šapuće mi na uho.
- ... nnnneću...
- Ama, budi se, ustaj kad ti kažem.
- ... mmm... tko si to ti?
- Ja saaam. Nesanicaaaa....
- ... mmmma ne možeš ti bit nesanica, nesanica ne budi već ne dâ zaspati.
- E, vidiš, sad mogu. Proširili mi ovlasti.
 

Ma ti ćeš mene, pomislim, okrenem se na drugu stranu, zaspim. I usnijem san. Kao noć je još, pred zoru, na Kvatriću otvorim dućan čiji ključ imam otprije, dok sam radio za tu firmu, pa se popnem liftom na prvi kat htijući ući u zgradu, predomislim se, vratim se u prizemlje, i vidim komešanje iza vrata od mutnog armiranog stakla. Đurđa izlazi, pozdravljamo se, a ja joj velim da sam sreo nekog gastića koji je šarmom taman po mjeri njezine šefice. Otkud mi gastić na pameti, ne znam, ali i tako se trgnem, shvatim da sam sanjao pred jutro i da se nakon daljske jutarnje šetnje vraćam iz bašte kroz dvorište u kuću i čujem baku kako mi, izlazeći iz kacare govori da požurim na doručak. Pljusnem se u nedubok bazen koji se za tu priliku našao u dvorištu, otplivam leđno do nje i skupa odemo u kuću, a tamo mi moja mlađa osmogodišnja sestra pokazuje kako hrani čopor žućkastih mačića, tata mi daje petlitarsku teglu napunjenu prozirnom želatinoznom masom u kojoj lebdi šupljikast kamen. To ti je za zube dobro, veli mi. I ujak je tu, od njega tražim neku kapu, šešir jer on ih, pecaroš, ima na desetke, a meni treba jer se u Zagreb vraćam kabrioletom. On odlazi izabrati neku, a ja kroz prozor prednje sobe u sokaku vidim usporenu veselu svadbenu povorku sa gomilom fordova i mercedesa njemačkih registracija. Sjedam u auto, prevezem se preko pružnog prijelaza i umjesto popodne u Zagrebu, s Njom sam usred noći usred Pariza: u podzemnoj, zagrljeni, priljubljeni jedno uz drugo, ovijeni Njenom kosom, gledamo ulične plesačice i plesače. Ovi muški su nekako više tamnoputi, rastafarijanskih kosa, a bujne su plesačice u svjetlucavim pastelnim trikoima. Miješaju se zvuci klavijatura i udaraljki u neku poznatu, ali nedokučivu melodiju. Čak i zvono zazvoni. Otvorim oči. Valjda. Jest zvono, nije zvono? Zazvoni ponovo, otvorim oči opet. Gledam - strop. Nema Njene duge kose, nema Nje uopće i ja shvatim da je ovo sad - upravo sad, i da je ovo posljednja ljuska sna iz kojeg se već godinama ne mogu probuditi. Odem do interfona, u slušalicu izgovorim:
- Da?
- Poštar je.
 

Izgleda da stvarno zvoni dvaput, pomislim.