umivaonik

Maleni keramički umivaonik zaobljenih rubova imati u dnevnom boravku kojeg bi se preciznije moglo zvati boravčićem, moguće je valjda samo u mikropotkrovlju jedne zgrade u Arnoldovoj ulici i kod mene u snovima. Dobro, vjerojatno i u Japanu. "A što ne bi bio tu? U zidu je vertikala, s druge strane zida kupaonica. Trebalo ga samo spojit i zašarafit. Ništa štemanje, ništa cijevi." Kad to tako sagledaš, jasno je da ima logike. Ima logike kao da se voziš tramvajem, ono takozvano češko jaje, i vidiš kontrolore. Nasmiješen ih pozdraviš i kažeš da nemaš kartu, i ne samo kartu, nemaš ni dokumente ni novac jer nemaš novčanik, ostao ti u drugoj jakni. Ljeto je, jakne se ne nose, ali ljubazni kontrolor ti daje neki kartončić s vodenim žigom i nekim tekstom: "Evo, platićeš kad stigneš. Sretan put". I sad logika: tramvaj staje, svi izlazimo, ali umjesto na tramvajskoj stanici, tramvaj je stao na željezničkom kolodvoru, na nekom pomoćnom peronu s kojeg se umjesto u kolodvorsku zgradu obloženu crvenom ciglom može sići direktno u neki tunel stropa armiranog tračnicama obojanim u tamno zeleno. Na nadvoju iznad ulaza u podlogu nalik tračnicama zakucana slova i brojevi. P, E, R, O, N, I, 10, 11, 12. Dvojka iz broja 12 malo je naherena, a jedna stara putnica sa štakom komentira da se nada da tramvaj koji dolazi na peron 12 neće iskočiti kao dvojka. Zloguka baba. Pitaju te neki donedavni suputnici za Petrovu ulicu, a ti im objašnjavaš da je tu odmah iznad Kvatrića na kojem ste se pojavili izašavši iz podkolodvorskog prolaza. Usput, iako te nitko nije pitao, dodaješ da ti živiš u Petrovoj, malo ljevije od Kvatrića, iza bolnice, i da su ti baš sad majstori u stanu. Vodoinstalateri. Hvališ se, premija je to. Postavljaju umivaonik i tuš kabinu, pojašnjavaš. Ljudi slušaju što govoriš, gledaju u te, kimaju glavom, vidiš ima im i zavisti i sjete u očima. Pozdraviš ih i kreneš lagano uzbrdo. Podigneš ruku s onim kartončićem iz tramvaja, pogledaš, a na njemu piše: "znamo mi tko si ti". Aj bar netko, pomisliš.

voight-kampff u zet-ovu tramvaju

Uđ​eš u tramvaj iz kojeg upravo izlaze tri oveća kontrolora, naravno bez karte, ti, ne kontrolori​, sjetiš se priče o jednoj tramvajskoj utakmici između poznatog ti putnika i nepoznatog kontrolora o tome tko će i radi čega zvati ethernal affairs, zapravo policiju, a onkraj dana kreneš ponovo gledati taj ripani R.I.P.D. sa ugraviranim kineskim titlom jer si noć prije stigao odgledati tek kraj najavne špice, odgledaš ove noći film do kraja, sklopiš oko krevetnoj lampi, sebi obadva i odletiš negdje, kadli odjednom to negdje prepoznaš kao tramvaj i nisu tri oveća kontrolora na izlasku iz tramvaja, a ti na ulasku, već ti pokušavaš izać iz njega, a oni, onako robusni navalili unutra mimo uljuđena ponašanja kako prvo netko treba izaći da bi netko drugi unutra ušao, i ne daju ti van ni pod razno i još ti jedan ruku na rame stavi, na što ti popizdiš jer šta ti ima fizički ograničavati kretanje osoba koja na to nema pravo pa krene ona poznata o zvanju policije i usred tog prepiranja ti izvadiš mobitel i kreneš utipkavati 192, a ova trojica se odjednom izobliče kao da si ih krenuo propitivati Voight-Kampffovom metodom pa stanu bježati pločnikom i fasadama ko kokoši pred biciklom, a ti za njima!

Probudiš se. I dalje bez karte.