samoizolacija, dan treći

Dan treći. Kao da je osmi. Ne zbog duljine dana nego radi zadanog mi perioda izolacije.

Skončava zima. Ide ranvodnevnica, ide proljeće. I sunce. Ali samo na prozorčiću i to kad je u kadru ili odbljesku. Pravo vrijeme za ostat doma i posvetit se čišćenju. Smišljam redoslijed. Smislio. Prvo teže, onda lakše. Evo me već sat vremena čistim po draft folderu mejla. Prepolovio ih! Gledam prozore, gledaju oni mene. Šute oni, šutim ja.

Telefon, naravno, ne odmara. Prijatelji su tu da pomognu. Fizički, da donesu što ti treba i ne treba. Psihički, da ne kloneš duhom. Znaš, veli mi jedan, nećemo ga imenovati, najgore je što ti sad u karanteni možda ne bude ništa, a onda virus fasuješ za jedno mjesec dana. Slušam ga i mislim, pa Robi, stvarno si u pravu.
Kad telefon miruje, buljim u ekran. Oči su mi četvrtaste po cijeli dan. Jack Frost je u nekim detaljima skinuo inspektora Columba. Neka, ne smeta.

Istekla mi jednogodišnja licenca antivirusnog programa.

mesnice, tržnice, predrasude i stereotipi

​

​​Kad jednom prestaneš imati jedan plac, utrinski, i zamijeniš ga čak s tri, Branimircem, Dolcem i Kvatrićem, shvatiš koliko si tim dobitkom izgubio. Od znane stalne stavke postaneš jedna obična prolazna stavka. Što je gospođa rekla? Bilo da staneš pred prozirnim pultom obasjanim diskretnim crvenkastim svjetlom pod kojim bi i govedina iz doba prvog izdanja Balada Petrice Kerempuha izgledala kao mliječna teletina, a kako ne bi ona što je, ne maturirala nego remetinečki odležavala, bilo da zastaneš pod tržničkim šestinskim svjetlobranima pod kojima i glavica celera izgleda kao mini lubenica u završnoj fazi dozrijevanja, dočeka te pitanje: što je gospođa rekla? 

Bilo da je pred tobom mesar u krvavo bijeloj kuti, bilo kumica opasana pregačom boje upravo iskopanog krumpira, opet pitanje: što je gospođa rekla? Ima tu varijacija: od "Kaj je gospođa naredila?" do "Štaj gospoja naručla?". Sve začinjeno sa nekoliko "izvolte", "fala lepa", "molim" i sličnim dodacima uljuđene trgovačke konverzacije superiornog prodavača i inferiornog mušterije. Gledan istim očima kojima plavušu gleda tulavi automehaničar, skeniran radi procjene tvoje sposobnosti razlikovanja koljenice od kotleta, gefufne od getribe, buta od bifteka, rotkvice od cikle, ratkape od bobine, dunje od dinje, kučeta od mačeta. Bez gospođe ti nema kupovine. 

Nekad ti je to strašno išlo na živce, znalo bi te tako opeći to viđenje tebe kao indolentnog mužeka koji, umjesto da lovi lukom u strijelom kao svaki odrasli homo sapiens muškog roda, okolo hoda s cekerom i bespogovorno plaća za nešto što zna jedino da treba završit u loncu, toliko da si znao krenuti o obranu sebe i cijelog muškog roda na prvoj crti tezge rasipajući svoje poznavanje materije, uočavanje razlike između peršina i pastrnaka, da je to prelazilo prag dobrog ukusa. Šta je gospođa rekla, šta je gospođa rekla. Eto vam, šta je gospođa rekla! Rezultati toga su bili vidljivi doma. Dno štanicle, škarnicla i škartoca bilo je naravno vlažno. Spretnošću šibicara, ruke koje prodaju su ti pod izabrane plodove nerijetko pod normalno znale ubaciti i ponešto trulkastog balasta, u odeblji bijeli papir u lijepo podvijenom krasnom komadu buta dočekivala bi te žila za kamdžiju napravit, uz krumpir si kupovao i tešku vlažnu zemlju, a s lukom si dobivao toliko sasušenih opni da si mogao ofarbat plantažu jaja. Šta je gospođa rekla. 

Gospođa je umrla, znalo ti je doć da kažeš, prošli mjesec je umrla, a vi me jebete da šta je rekla! Onda shvatiš da je to poprilično nefer, da može ljudima izazvat traume usljed nenadanog napada empatije i da je ponekad najjednostavnije reći šta je gospođa rekla i kući donijeti neonečišćene i svježe namirnice bez umetaka, bez kala i kâla, pa šta god da je gospođa rekla. Zato ti uvijek ostaje ona mala doza zadovoljstva koje je obuzimalo inspektora Columba na kraju svakog slučaja. ​