kad krokodili dolaze

Sve je počelo kad sam ga pitao da šta ima po zvizdanu ići u baštu, a on odgovorio da je išao vidjet kako su mu turkinje. Ja se u vrtlarstvo i općenito u poljoprivredu razmijem vrlo malo. Na rubu sam da znam da se kukuruzima beru metlice, ali zašto pojma nemam. Ne bih ni to znao da u srednjoj nismo to kao praksu radili i pasli oči na Gecinim kćerima. Geco je bio Gertner, profesor matematike i bivši svećenik koji je očito imao velik razlog za skinut mantiju jer kćeri su bile na mamu. A kćeri su bile srednjoškolske ljepotice. Po imenu pamtim samo Gretu, bila je nekako eteričnija i lirskija od sestara. Ali, na stranu to, to je neka druga priča. Uglavnom, saaznajem da turkinje nisu nikakve migrantice nego vrsta tikve, bundeve. Od turkinja smo nekako prešli u Afriku zbog spomenutih migracija.

 

- Kako nam je postalo vruće, Afrikanci će se počet doseljavati.

- Neki su se već kao Nesvrstani doselili. Već i unuke po Hrvatskoj imaju.

- To je bilo politički, ovo je gore, ovo će bit klimatološki.

 

I onda krene.

 

- A bio sam ja u Africi. U Maroku i u Egiptu. Uh, bilo je tamo opasno. S krokodilima sam se borio... Dobro, nisam se borio, ali sam im bježao.

- Kakvi krokodili, bokte.

- Pusti ti to. Nemaš ti pojma... Kad smo bili u El Shattu onda sam ja išao plivat preko nekog potoka i tamo naletio na krokodile.

- Štaš plivat preko potoka? Potok se pregazi.

- Ma šuti. Velik potok bio. Širok sigurno tri četri metra.

- Ček, ali El Shatt? Otkud vi tamo?

- Mama bježala s nama djecom iz Livna prema Jablanici pa nas pokupili.

- Aha, išli ste preko Dalmacije.

- Stani malo... Krenuo ja plivati i vidim s druge strane njih četri krokodila leže i sunčaju se. Jedan me primijeti i skoči u vodu pa za mnom, a ja udri plivat najbrže što znam... Sreća pa je nedaleko bila neka brana od šiblja preko cijelog potoka, ko dabrovi što znaju napravit, i ja se uspijem popeti na nju i izađem na obalu... A krokodil ostane u vodi... Onda primijetim neke vukove, možda su to afrički psi. Sve kroz gustiš vrebaju, odmjeravaju me. Zamisli ti to: pobjegneš krokodilima i onda te uhvate afrički divlji psi! Sreća pa su taman tu prolazili slonovi i slonice s mladima i ja se nekako prikrpim uz te mlade slonove tako se spasim od onih vukova.

 

Tišina. Trajala je sigurno pola minute. A pola minute šutnje nije malo.

 

- Maroka se malo slabije sjećam.

 

Ne znam dal da se brinem il da se smijem.

 

- Čovječe, ja ne sanjam ovako kako ti sad pričaš.

- Ne moraš ti meni vjerovat, al tako ti je to bilo.

 

Ustane i ode onim turkinjama dati vode da ne skapaju. I bundeve su ljudi.

Koliko god zvučalo nadrealno, fantastično, opet se nekako čovjek uhvati u razmišljanju. Možda je samo pogriješio u potoku i El Shattu. El Shatt je na Sinaju u pustinji. Možda je logor bio Tolumbat. Taj je bio kod Aleksandrije, namijenjen ženama s manjom djecom, a ovaj moj roditelj tada jest bio manje dijete. Istinabog, jel triesedmo il triezdeveto godište, ne zna više ni on, nemaju o tom pojma ni države ni crkva, tek se nazire priča s lažiranim punoljetstvom zbog mogućnosti igranja u osječkom NK Proleteru, danas NK Osijeku. Što opet dovodi do poznatog fenomena fleksibilnosti godine rođenja kao kod mnogih afričkih nogometaša. Godina imaš koliko ih trebaš.

 

Sestra i ja se pogledavamo.

 

- Gle, zadnji put je spominjao Siriju i Iran. Ima nekih zanimljivih priča i detalja. Stvarno ne možeš više znati jel se počeo družit s onim Aloisom Alzheimerom ili se prisjeća stvarnih događaja. Ili nas, da prostiš, zajebava. Ja više ni u šta nisam s sigurna kad je on u pitanju.

 

Ni ja.

29. XI

Pomalo je bipolarno bilo kad nas na današnji dan. Osim što se s vjerom u bolju budućnost slavila 1943. i što se 29.XI kao slavio i moj polurođendan, na današnji dan kad sam brojio tek pola tuceta mjeseci života zauvijek je otišla baka Jacenta. 

 

Jacenta Križan, rođena Petro, dijete stolara Ilije Petre i žene mu Stanke Petro rođene Jurić, bila je jaka žena koja je uspjela držati uzde obitelji, na dalek put vodila i na dalek put izvela četvero djece, najvećim dijelom života bez muža Marka. Poznata je bila i po tome što je predložila svojem sinu Hrvoju i snahi Savki da svojeg sina nazovu Nedjeljko. Na sreću ili nesreću, to je uvijek vječna dilema kad su kondicionali u pitanju, stručni konzilij nije prihvatio prijedlog unatoč danu mojeg rođenja uz argument: "ti si svojeg tako nazvala, mi svojeg nećemo". Svaka sličnost s onom krilaticom "tuđe nećemo, svoje ne damo" nema nikakve ozbiljne podloge osim što su obje zaživjele u doba samoupravnog socijalizma, jednog od ispravnijih puteva iz klasnog u besklasno društvo. Većinu ovih detalja ispričala mi je za naših malih noćnih telefonskih razgovora Susan. Dok nije prešla Atlantik, Susan je bila Jacentina kći Ljubica. Živjela je dinamičnim životom sa svojim Lyleom Wisemanom do pred sam kraj života, a onda ga je prevarila s Aloisom. Taj se prezivao Alzheimer.

 

Da sam se kojim slučajem rodio u petak, skoro ništa od ovog ne bi imalo smisla jer niti bi taj neki drugi dan bio 29.V 1966. niti bi pola godine kasnije datum bio 29.XI 1966. To "skoro" je zato jer bi iz cijele ove gornje jednadžbe ispao samo Petko, to jest ja, a cijeli bi svijet, zahvaljujući mahanju krila jednog leptira na planini Fiji, bio malo drugačiji, ali tek od 1966., a ono što se dogodilo 23 godine ranije i dalje bi stajalo trajno zapisano u svjetskim povijesnim knjigama.

 

 

Protupamćenje AVNOJ-a