Neki dan ujutro prolazio Tomašićevom i Martićevom. Sunce, terase s
tek pokojim gostom, jutarnje lepršave zaposlene žene lebde nad
trotoarom. Mlado proljeće. Pomislim kako
je ponedjeljak dan kad ću sjesti na jednu, terasu, i u miru popiti
jutarnju kavu listajuć novine bez želje vidjeti ijedan detalj sadržaja.
Sublimacija mira okićena proljepotom.
Došao ponedjeljak, sjetim se kako sam Uvod u Peru K. obećao susjedi iz
dvorišta Vlaške pa knjigu pod ruku i na tu u mislima već ispijanu
jutarnju zen-kavu. Sjednem na terasu na spoju Lopašićeve i Tomašićeve,
naručim kratku kavu, iz džepova izvadim upaljač, cigarete i knjigu pa
krenem nasumce okretati stranice. Zastanem na jednoj pred sam kraj i
sjetim se kako sam popušio Perinu foru s posljednjim reizdanjem knjige.
Kao, tko je ne kupi do 10. svibnja, neće ni moći jer će sve preostale
primjerke izdanja javno pred Booksom spaliti. Pomislio da što mora bit u
glavi koja je spremna knjigu, pa makar i svoju, paliti, a onda se
sjetim jedne neviđene gomile papira pa prihvatim to kao mogućnost i za
svaki slučaj odem u Booksu i kupim Uvod.
Prođe taj datum, prođe i
mjesec, već sam zaboravio na paljenje, kadli vidim knjigu na policama
knjižare. Nije ti fora Pero. Zapravo, nije mi leglo to što sam popušio
marketinški trik pa krenem zapaliti cigaretu, a upaljač obeskremenjen.
Podignem pogled prema šanku. Šankerica na elektronskom nikotinu. Osvrnem
se po terasi, a oko mene četvero-petero jutarnjih kavopija. Po
stolovima novina, šećera, šalica i čaša. Nigdje vatre. O, bemti takvu
prvu proljetnu terasnu kavu.
Okrenem na onu priču u knjizi pa polako kao da je nikad nisam čitao.
