haberdašerija

​Odgledao ponovo Tarantinov Hateful Eight, Mrzovoljnu osmorku. U dijelovima. Ne baš u šest kako ga je Tarantino snimio, ali ipak u dijelovima. Slatki je drijemež, obogaćen toplim kratkim snovima, činio svoje. Od svega ovaj put viđenog u filmu, za um mi zapela koliba okružena bezvremenskim bjelilom. Minnie's Haberdashery. Minnina galanterija. Ta riječ, haberashery, haberdašerija, galanterija, podsjetila me na jednu drugu, malogradsku galanteriju.

Galanterija, pojam urezan u sjećanje večernjim šetnjama s roditeljima u kojima smo svaki put prolazili upravo i pored teta Dragičine galanterije.

Zimskih večernjih šetnji na drvenim sanjkama bez naslona i bez Tarantinovog Wyominga. Sanjke su bile nevelike, jednosjed bez zaštitne košarice za noge i bez naslona. Sportski model, reklo bi se. A ja, bio sam već dovoljno spretan da sam uspijevao održati se u sedlu.

Ljetnih večernjih šetnji obogaćenim roditeljskim rukama pridržavanim letovima nad uglancanim svijetlosivim trotoarom obasjanim uličnom rasvjetom čiji su reflektori, sivi i visoki, na stupovima izgledali poput štapićastih prašnika. Tata je s lijeve strane, one bliže ulici, mama s desne, one uz zgrade i živicom ograđene parkove i dvorišta. Poput asfalta, sivo je tatino odijelo, majčina haljina plava poput neba i moje veste.

U međuvremenima, u doba kad je jesen ulazila u sve pore naše stambene zajednice, kad se bez obzira na nemogućnost otvaranja prozora, osušeno se lišće, onako vlažno, polijepilo po kišom ostavljenim obrisima đonova cipela po podovima svih katova stubišta, to isto lišće se zadržavalo na grubom teta Dragičinom otiraču spletenom od debele špage; u proljeće je vjetar uspijevao potajice, skoro pa i nevidljivo unositi pelud koja se skupljala po prostrtim tkaninama, a poslije u nosevima mušterija.

Bio je to jedan od najneprivlačnijih prostora u gradu. U sumornom prizemnom izlogu metalnog okvira na prljavorozoj fasadi preživale su role tekstila. Konci, klupka vune, dugmad i rajsferšlusi su se smrtno dosađivali, a kalupi za cipele i žlice, one za obuvanje, zarekle se na doživotnu šutnju. Unutrašnjost - tiha i sumračna. Za oblačnih dana zbog smanjene količine pristiglog svjetla, a za sunčanih zbog preko izloga navučenih zelenih platnenih zastora s malenim kvadratnim otvorima prekrivenim klapnama od iste tkanine. "Da materijal ne apšisa". Taj neki mir, to neko gušenje svih zvukova pamukom, vunom, lanom i žerseom, narušavalo je zvonce na vratima koje se oglašavalo pri ulasku mušterija. Strahopoštovanje je ulijevao teta Dragičin alt.

Teta Dragičina galanterija je imala i službeni naziv, ali ga se ne sjećam - nije mi bio nimalo važan podatak. Ta riječ, galanterija, trogodišnjaku je bila lako izgovoriva kao i ventilator, propeler i lokomotiva.Otorinolaringologija tada za mene nije postojala. Teta Dragica je imala veliku kestenjastu glavu, a razlog tome bila je uvijek dobro držeća natapirana trajna. Trajna, pridjev koji se tako dobro prometnuo u vrlo postojanu imenicu da joj trovremenski Taft ni dan danas ne bi došao do koljena.

Dobro, sad kad malo bolje razmislim, možda se teta Dragica i nije zvala Dragica. Možda je danas konfabulacija učinila svoje, ali mi se zvučnost njezina glasa​, oblik njene frizure​ i tog imena sad savršeno poklapa.

​​