PLIIIIP! Tako nekako neugodno zvuči, skviči, plipeće zvono mi na ulaznim vratima.
PLIIIIP! PLIIIIIIIP! Dvaput stisnuto, jel zbog straha il iznenađenja, to električno cviljenje dvostruko je neugodnije.
Deset je, niti koga čekam, nit sam koga u zgradu pustio. U pidžami, otvorim vrata, a pred njima stoje dvije žene. Kasne tridesete ili rane četrdesete. Pomalo bezizražajna lica, pristojne frizure, sakoići i haljine koloristički usklađeni sa već zaboravljenom jesenskom sezonom. Ispod njih se naziru neskromne tjelesne obline. Jednobojne debele čarape ulaze im u cipele na nevisoke potpetice. U rukama im neke brošure, letci, lifleti.
- Dobar dan. - uglas će.
- Dan. Trebate? - skratim.
- Došle smo Vas pozvati na predavanje... - započne lijeva.
- Predavanje? - papagajski prekidam.
- ... o obilježavanju obljetnice smrti našeg Isusa Krista. - završava desna.
Lijeva mi pruža kompletić propagandnog materijala kao da dila indijskim Dormeo madracima, kompletom turskih Zepter lonaca i kineskih Solingen noževa.
- A je li okrugla? - pitam.
- Šta je li okrugla? Zemlja? - zabrinu se i naglas zapita lijeva.
- Ne Zemlja. Obljetnica. Je li obljetnica okrugla? - pojašnjavam.
Nastalu tišinu poremeti pokretanje lifta koji je u tek sazidanoj zgradi upogonio politehnički inženjer David Pajić davne 1957.
Podignem obrve ne bih li ih potaknuo na odgovor, onako kako su profesori znali od studenata izvlačiti korijen korijena odgovora za neku nategnutu dvojku, a ove dvije ni da bi. Čist pad na prvom pitanju.
- Ne znate? Onda, doviđenja.
Zatvorim vrata i odem do zahoda ispraznit mjehur.
Eto, tako bi to bilo da sam bio reagirao kako sam poslije zamišljao da sam mogao.
A sve se zbilo u par sekundi:
Zazvonilo mi pred vratima stana. Otvorim vrata - dvije žene.
- Dobar dan. - uglas će.
- Dan. - skratim.
- Došle smo Vas pozvati na predavanje o obilježavanju obljetnice smrti našeg Isusa Krista. - jedna će od njih.
- Hvala, doviđenja. - ne snađem se.
Zatvorim vrata.
