Zamislite, negdje u bespućima sajgonske gradske vreve, u nekom
opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava
klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika.
Vronsky i Chevotarevich. Vronsky je, Michael Mike Vronsky, dugo vremena
tražio i konačno našao svojeg prijatelja iz djetinjstva, mladosti, iz
čeličane i iz ratnog rova, druga Nika, Nikinora Chevotarevicha, koji sa
povezom oko glave i revolverom uperenim u pokrivenu sljepoočnicu sjedi
usred te razjarene rulje. Ruski rulet. Mike shvaća da je njegov
prijatelj i ratni drug prolupao, pukao, da uopće nije svjestan opasnosti
kojoj se izlaže jer šest je mjesta za metke u bubnju revolvera, a na
jednoj poziciji je metak ubojiti.
Film je, naravno, Lovac na
jelene u režiji Michaela Cimina, glavnu mušku ulogu u filmu, Mikea,
glumi Robert de Niro, a prvu sporednu, Nicka, glumi Christopher Walken,
inače i dobitnik Oscara za tu interpretaciju. Uz Walkenovu nagradu,
Oscara je dobio i Cimino kao redatelj, a tu su još i Akademijine nagrade
za najbolji film, za montažu i za zvuk. De Niro i Meryl Streep taj su
put, iako nominirani, ostali kratkih rukava. U filmu je svoju posljednju
rolu odglumio John Cazale, Merylina velika ljubav. Sâm čin
zlostavljanja zarobljenih američkih vojnika od strane Vietkongovaca,
tjeranjem zarobljenika na igranje ruskog ruleta, neutvrđene je
činjeničnosti, no to sad i nije toliko bitno.
A sad zamislite, negdje u bespućima gornjogradske vreve, u nekom opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika, Vronsky i Chevotarevich. Ako malo bolje zamislite, protrljate oči ili skinete naočale, poput Kalugina ili Semjona Semjonoviča, umjesto Mikea Vronskog vidite, rećemo, Tomu, a umjesto Nicka Chevotarevicha vidite - za ovu priliku, nazovimo ga tako - Tomislava!
Uzalud Tomo Vronsky nagovara Tomislava Chevotarevicha da se okane ruskog ruleta, glava nije s povezom, ali je u torbi jer sjesti u službeni auto s vozačem potencijalno s medicinski potkrijepljenom dokumentacijom o 60-postotnom invaliditetu i s registriranim PTSP-om, meni nije ništa nego li ruski rulet samo sa pooštrenim pravilima: šest je vozača, za jednog znaš da je čovjek bolestan, a za druge nisi siguran jesu li zdravi. Iz dana u dan, svoj život naš Tomislav Chevotarevich stavlja u torbu, glavu polaže na panj sudbe klete jer žrtva koju prinosi za dobrobit svoje domovine, za sve ljude dobre volje, za mir u svijetu, golema je. Četiri godine teških sajgonskih muka, ruski rulet, podvodni zatvor u rijeci punoj gladnih štakora, sva ta vietkongovska maltretiranja, goli su kurac odnosu na muke kojima se izložio naš Tomo obvezavši se na službu za dobrobit čovječanstva sa svojom glavom na panju, oćureć na naslonu za glavu u službenom automobilu. I dok se svakodnevno izlaže toj pogibeljnoj opasnosti, društvo mu pravi drug Tomo i još nemali broj jednako tako neustrašivih Toma.
A sad zamislite, negdje u bespućima gornjogradske vreve, u nekom opskurnom lokalu prepunom besprizornih likova kojima je glavna zabava klađenje na tuđu nesreću i život, razgovaraju dva prekaljena ratnika, Vronsky i Chevotarevich. Ako malo bolje zamislite, protrljate oči ili skinete naočale, poput Kalugina ili Semjona Semjonoviča, umjesto Mikea Vronskog vidite, rećemo, Tomu, a umjesto Nicka Chevotarevicha vidite - za ovu priliku, nazovimo ga tako - Tomislava!
Uzalud Tomo Vronsky nagovara Tomislava Chevotarevicha da se okane ruskog ruleta, glava nije s povezom, ali je u torbi jer sjesti u službeni auto s vozačem potencijalno s medicinski potkrijepljenom dokumentacijom o 60-postotnom invaliditetu i s registriranim PTSP-om, meni nije ništa nego li ruski rulet samo sa pooštrenim pravilima: šest je vozača, za jednog znaš da je čovjek bolestan, a za druge nisi siguran jesu li zdravi. Iz dana u dan, svoj život naš Tomislav Chevotarevich stavlja u torbu, glavu polaže na panj sudbe klete jer žrtva koju prinosi za dobrobit svoje domovine, za sve ljude dobre volje, za mir u svijetu, golema je. Četiri godine teških sajgonskih muka, ruski rulet, podvodni zatvor u rijeci punoj gladnih štakora, sva ta vietkongovska maltretiranja, goli su kurac odnosu na muke kojima se izložio naš Tomo obvezavši se na službu za dobrobit čovječanstva sa svojom glavom na panju, oćureć na naslonu za glavu u službenom automobilu. I dok se svakodnevno izlaže toj pogibeljnoj opasnosti, društvo mu pravi drug Tomo i još nemali broj jednako tako neustrašivih Toma.
Iskreno, divim se svim tim našim Tomama.
Hrabrost koju pokazuju obavljajući svoje dužnosti neizmjerna je i na
granici s ludošću. Ali ne treba zaboravit pohvalit vozače. Ti, neki, ne
kažem svi, unatoč dijagnosticiranoj bolesti, pokazuju neizmjernu volju
za radom jer znaju da je rad jedan od zdravijih načina suzbijanja
neprijateljskog djelovanja te trauma i posttraumatskog stresa. A vremena za prekvalifikaciju u informatičare - nema.
