devet godina mahdija alija

Devet godina. Prisjetite se. Ili zamislite. S petnaest ste navršenih godina života završili osnovnu i krenuli u srednju školu. Ako ste bili iole marljivi i inteligentni, uspjeli ste završiti tu srednju školu i upisati neki fakultet. A ako ste stekli radne navike za ranijeg obrazovanja, iskustvo i trud su vam, s nešto prethodno stečenog znanja, omogućili da u tih devet godina privedete kraju i taj studij, da budete na pragu akademske titule. Za devet godina.

Prije devet godina bila je 2013. godina i te je godine Australian open, teniski turnir iz klase Grand Slam, za djevojčice osvojila Hrvatica Ana Konjuh, za djevojčice u parovima s Kanađankom Carol Zhao također. Dječak koji je osvojio Australian Open bio je Nick Kyrgios. Žensku seniorsku titulu odnijela je Bjeloruskinja Azarenko, a u muškoj konkurenciji nabolji je bio Novak Đoković. To mu je bio četvrti naslov australskog Grand Slama u posljednjih pet godina i treći za redom. Impresivno. Nakon toga zaredale su se godine onako kako to samo one znaju: 2014. i 2015. potom i 2016. i '17. i sljedeća i sljedeća pa 2020. i 2021. ​Novak je Đoković u tih devet godina osvojio turnira i turnira. Najvećih, velikih i malih i uz male padove i uspone bi bolji od svih konkurenata. Naredao dvadeset komada osvojenih Grand Slamova, od kojih devet na australskom kontinentu, trideset i sedam turnira iz Maters serije i mnoge druge. Ponegdje je bio omiljen, ponegdje ​baš i ne.​ Tako je to sa sportašima i navijačima. Samo od turnirskih nagrada Novak Đoković osvojio je preko 150 milijuna dolara od kojih je, unatoč tim većinom pozitivnim i katkad negativnim​ emocijama na terenima i oko njih, nemale milijune proslijedio iz vrlo humanih poriva na adrese na kojima su živjeli ljudi kojima je to značilo život. Svaka mu čast.

I sve se to nabrojeno dogodilo u posljednjih devet godina. Onda je krenula i ova 2022. godina. Godina nastavka svjetske borbe protiv virusa Sars-COV-2, planetarno poznatog i po porodičnom prezimenu Korona, skoro pa nevidljivog i vrlo prilagodljivog neprijatelja koji je upravo zbog te svoje nevidljivosti i vidljive ljudske gluposti prisilio skoro cijeli svijet da se ponaša odgovornije. Zbog sebe i zbog drugih. Skoro cijeli svijet. Jer ima i onih koji ne misle tako. Nema ih puno, ali su glasni. Poput nekih lažnih aktivista i nekih lažnih sudionika događaja. Otežani su uvjeti putovanja svijetom, države su pooštrile svoje granične prijelaze pokušavajući i tim administrativnim preprekama smanjiti širenje virusa. Neke su države i prije ovog virusa imale stroge uvjete ulaska i cijepljenje protiv nekih bolesti bile su obavezne koliko i vize. Neke su države i ozežavale ulazak ili svim ili samo nekim strancima i bez virusne opasnosti, iz opravdanog ili neopradvanog straha za vlastiti narod, za vlastito stanovništvo, za svoju kontinentalno endemsku floru i faunu, za vlastitu ekonomiju, za vlastiti društveni poredak i politiku. Imaš li sve uredne papire i dođeš na prag takve države, njena granična administracija ima diskreciono pravo da te ne pusti u zemlju. Do nedavno su i stavnovnici Republike Hrvatske tako mogli poljubiti tlo nekog od međunarodnih aerodroma u Sjedinjenim Američkim Državama i "curik!", biti vraćeni tamo otkud su došli. Takvih je primjera nemalo. Na ulazu u Rusiju su poprijeko gledali svakog stranca koji je u pasošu već imao američku vizu, raniji odlazak u Iran, Irak ili neku drugu radikalnu arapsku državu gotovo sigurno vam je priređivao probleme pri ulasku u Izrael, ako uopće uspijete ući. Pri dobivanju vize za Kanadu popunjavat ćete formular s gomilom vama besmislenih pa čak i uvredljivih pitanja. Takvi su u uređenim državama zakoni. Tako je bilo i s ulaskom u Australiju, a sad je zbog virusa kontrola još rigoroznija. Ako ste se cijepili i ispunjavate i sve ostale postavljene uvjete, dobro došli. Ako niste, trebate imati jebeni razlog zašto niste i ne možete taj razlog svako malo mijenjati i prilagođavati jer razlog necijepljenja nije radijski program pa da se, prema Marku Sapunaru, može, treba i mora mijenjati i prilagođavati. Uhvaćen u laži u uređenom svijetu nećeš dobro proći. I ne da nećeš dobro proći, nećeš ni granicu proći. I to i bez tamo nepotrebnog i nepoželjnog pitanja "znaš li ti ko sam ja?". Doći pred takvu granicu i očekivati da ćeš, jer svi oni koji rade na granici znaju tko si ti, s neurednim dokumentima, s očito nevjerodostojnim papirima, a onda i izjavama, stvarno nije hrabrost. Koliko se ja razumijem u medicinu, to je čista, ili samouvjerenošću u svoju slavu ili savjetima vlastitog odvjetničkog tima ili nekih drugih savjetnika podgrijana, nepatvorena glupost.

One iste spomenute 2013. godine petnaestogodišnji je Mehdi Ali, pripadnik od vlasti ugnjetavanog manjinskog naroda Ahwaza u Iraku, dospio do australske granice s nadom u ostvarenje slobodnog i boljeg života. Bez turističke vize, bez radne vize, bez urednih ikakvih dokumenata. Samo s nadom da će baš u toj zemlji, u toj državi Australiji, na tom australskom kontinentu započeti neki novi, čovjeku dostojan i s drugima ravnopravan život. I od tada, od te 2013. godine pa sve do danas, do 2022. godine mladi Mehdi Ali čeka na ulazak u Australiju. Australska državna administracija, njihov imigrantski ured nemilosrdan je bio i prije, a danas je i više od toga. A osim državnih imigracijskih činovnika, nitko ga drugi ništa nije pitao.

"Tužno je to što su me mnogi novinari kontaktirali, da me pitaju o Novaku Đokoviću. U kavezu sam već devet godina, danas sam napunio 24 godine, a vi želite da vam pričam o tome. Pretvaraju se da im je stalo pitajući me kako sam i onda već u narednom pitanju traže informacije o Novaku Đokoviću", napisao je Mahdi Ali, mladić, pripadnik od vlasti teroriziranog manjinskog naroda Ahwaza u Iraku s jedva navršenih 15 godina je u organizaciji svoje obitelji stigao brodom u Australiju tražeći utočište s nadom da će baš u toj zemlji, u toj državi Australiji, na tom australskom kontinentu započeti neki novi, čovjeku dostojan i s drugima ravnopravan život. "Nikada nisam vidio toliko kamera, toliko pažnje. Nadam se da će Novak Đoković saznati za našu situaciju ovde, i nadam se da će progovoriti o tome", navodi Mahdi. Izbjeglički status u ovoj zemlji tradicionalno krutih imigrantskih i inih zakona, ipak, nije mu donio sigurnost i iako nije optužen ni za jedan zločin, uskoro će devet godina kako boravi u hotelu-pritvoru "Starim, zaista je tužno što je moja mladost, moje tinejdžersko vrijeme – sve je potrošeno", rekao je Mahdi Ali. Devet godina. Toliko vremena mladi Ahwaz imenom Mahdi Ali u australskom azilu, u resortu-pritvoru pompoznog naziva Park Royal, čami čekajući australske vlasti da mu dopuste početak života dostojnog svakog čovjeka. I osim državnih imigracijskih činovnika, nitko ga, nikakav novinar, nikakav aktivist, nikakav revolucionar ništa nije pitao. Sve dok mu za čak i u Park Royalu nedostupnog susjeda nije doveden neki Novak Đoković. Lik s teniskim reketom u ruci i, da prostite, teniskom lopticom u glavi.

sedamdesetprva

Živjeli smo u Ulici 6. aprila na drugom katu dvokatnice s dva ulaza i sa po šest stanova u svakom ulazu. Osim nogostupa pred zgradom, ulaze je spajao i podrumski hodnik, raj za igru žmire, i u kojem nam ni najmanje nije smetao ni pomiješani miris memle, drveta i ugljena, ni silna paučina obrasla prašinom, ni lagan hladni vjetrić koji je sve to nosio dok je vani sunce palilo i zemlju i travu.

Te je sedamdesetprve, nakon hrvatskog proljeća, čijeg postojanja nisam bio svjestan, došlo za mene bitnije bosanskohervegovačko ljeto koje pamtim po gostima iz dalekih krajeva. S drugog kraja svijeta. Onu je kuglu od kasice-globusa trebalo skroz okrenuti ne bi li se vidjelo gdje žive teta Cela, njezin muž i sinovi. U posjetu nam je došla s mužem i svojim mlađim sinom koji je od mene bio mlađi oko godinu dana. Taj je strašno puno pričao i to nekim meni skroz nerazumljivim jezikom. Sve što sam do tad čuo o tim nepoznatim jezicima nije bilo ni blizu ovog što je Vili prevaljivao preko svojih usta. Sporazumijevali smo se gestikulacijom. Nuđenjem igračaka, otimanjem igračaka, vikanjem, kao da će buka probit taj zid nerazumijevanja, da će se slova i riječi odjednom tako posložiti i da ćemo se razumjeti kao što bi i trebalo. Sličnom sam slučaju pokušaja visokodecibelnom sajlom probijanja zaštopanog komunikacijskog kanala svjedočio godinama kasnije kad je policajac u Gundulićevoju u Zagrebu objsšnjavao dvjema Talijankama da ne mogu tu parkirat auto, i da ga trebaju maknuti, maketi. "Ma-ket auto! MA-KET auto!!!" Nije pomoglo. Ni meni, ni njima.

Naš je stan svojom sjevernom stranom, kuhinjom i blagovaonicom skoro uvijek zatvorenim hladnim balkonom ispred kupaonice, gledao na ulicu i na malonogometno igralište s jedne strane, a s dvorišne se strane, sobama, preko nekoliko kuća, pogled pružao debelo iza olovke s koje se jutrima i po danu znao čuti nekakvo zavijanje. Pri dnu olovke bila je svijetlozelena kupola. To su stariji zvali džamijom.

 

kakav otac, takav sin

Iz jedne sobe se izlazilo na sunčanu terasu. S te smo terase, bilo je to u ljeto sadamdesetprve, moj australski bratić Vili, koji je ustvari Billy, i ja, a na njegov nesebičan nagovor bacali moje igračke. Uglavnom kocke i autići, a bilo je tu i drugog igraćeg materijala, završili su let s drugog kata u dvorištu iza zgrade. Vilijeva mama Stella, koja se u početku zvala Cecilija, bila je prilično ravnodušna prema tom događaju pojave teško identificiranivih letećih oblika. Moja nimalo nije. Tu sam majčinu neravnodušnost ispirao suzama. Potpuno obrnuta situacija s ravnodušjem dogodila se par dana kasnije kad je susjed Miki u nekoj teško razumljivoj raspravi (jebiga, Vili je znao samo engleski, a mi ostali sve osim engleskog) za vrijeme igranja razbio glavu Viliju. Moja je ravnodušnost nadišla onu teta Celinu od par dana ranije. Ta je ravnodušnost bila i dokaz krivnje u njenim očima. A mene je za to bolio leteći medvjedić, ok, boljela me briga.

Danas smo Billy i ja super. On surfa po australskim plažama, ja po internetu, on piše fakture za izvršene usluge svoje agencije, ja besmislene statuse po fejzbuku. Billy je za predsjednicu države imao Juliu Eileen Gillard, ja khm, jel. Krokodili su nam nešto rijetko zajedničko. Samo što njihovi žive u velikim australskim prostranstvima, a ovi naši svi u jednoj malenoj bari.

fiat 750 2m ili zemljovid

Antarktika se proširila do branika.
Afrika se usukala.
Australija isto.
Indijski potkontinent otplazio prema desnoj zadnjoj.
Amerika prema, jasno, lijevoj.
Europa i Azija na šajbi.
Samo Sjeverni pol pod maslačcima.

facebook iz kuhinje

Priča se, piše, da je začetnik, tvorac, štajaznam šta, valjda bog-otac, Fejzbuka osobno mladi Američanin Marko Šećerbregović. Neke glasine kruže kako iza svega stoji Centralna obavještajna agencija. Američka, naravno. I da im je taj Zucker-kommt-zuletzt, samo paravan, da su druženja, grupiranja, snubljenja, prijetnje i vrijeđanja tek krinka pod kojom mračne sile uz pomoć tajnih službi skupljaju podatke o svim bićima koji su se ulovili u ovu društvenu mrežu i onima koji će se tek uloviti.

Ovo drugo, možda, al ono prvo - tc. Nema šanse. Lažu. Svi koji to tvrde, bezočno lažu. To o ideji. Ukralo! U-kra-lo! Znam iz prve ruke. Lijeve. I druge, desne. Ukralo je tu ideju jednoj Savki i jednom Hrvoju.

Dotični je par, a evo danas im je, baš na Praznik rada, kako to doliči sljedbenicima ideje o ravnopravnosti ljudi na ovom svijetu jer drugoga niti nema, okruglih pedeset godina otkako svo zlo dijele međusobno, a dobro i međusobno i uokolo (što im ovom prilikom i čestitam! i to dijeljenje i te godine, jel), krajem šezdesetih godina prošlog, po mnogima nesvršenog, stoljeća, u strašno socijalističko, koje neki od milja zovu i komunističkim, bezinternetsko i bezmobilnokomunikacijsko doba, doba jednog od viđenijih neviđenih mrakova, osmislili Fejzbuk.

Ne vjerujete?!

U kuhinji na drugom katu stambene dvokatnice iz sredine jedne od glavnih sporednih ulica malenoga grada, iza samih vrata drvena okvira i triju vodoravnih reljefnih okana, bio, kako i priliči stambenoj jedinici čvrste gradnje, komad zida. Te godine kuhinjski zid je bio svijetloplave boje. U ovo nisam baš apsolutno siguran, možda je bio svijetlozelen ili boje marelice, ne znam, ali nije to toliko važno. I sin Savke i Hrvoja bio je svijetloplav. Ne nebeski plav, ne zidno plav, ne od batina plav, već onako plav, plave kose da je i stog slame izgledao tamno. I taj je tih kasnih šezdesetih već postojano kročio svijetom, hodao na dvije noge bez zadrške. Hodao je od spavaće sobe do kupaonice, od dnevne do balkona i od kuhinje do ulaznih vrata. Hodao je i izvan tog mikrosvijeta, doduše ne tako samouvjereno, ali mogao je i po kockom popločanoj ulici, i po travom zaraslom dvorištu i po zemljom posutom školskom igralištu, skoro ko oni iz Churchillovog govora. I gdje god da je išao i što god da je radio, imao je potrebu to svoje iskustvo, saznanje prenijeti.

Kako baš i nije bio rječit, dadoše mu, otac Hrvoje i majka Savka, taj komad zida, a on se tom plavom zidu sa svih svojih istraživačkih putovanja vraćao i na njemu osobne utiske bilježio. Bilo je tu slika sunaca i oblaka, livada i brda, kuća, kućica, igrališta i igračaka. Osim slikovnih, bilo je tu i tekstualnih poruka, o trenutnim stanjima i stremljenjima, idejama. Slova su za tu priliku bile pomalo grbave kopije onih iz novina koje je pratio sjedeći ocu za vratom dok ih je ovaj, ležeć na kauču, čitao. Našlo se tu i poruka za udaljenu blisku rodbinu, za prijatelje i roditelje, za virtualne likove. A vidjelo se tu i raznih zemljopisnih karata, nevješto precrtanih s metalnog globusića - kasice prasice (ukoliko se kasicom prasicom može nazvat nešto što izgleda više kao kasica globusica)... Opa! I Guglmeps bi tu imali štogod za priznat! Kradljivci!

Osim slikovnih i tekstualnih poruka i kontura zemalja svijeta, bilo je tu, a bit će u nedostatku videozapisa, i trodimenzionalnih oznaka. Te rupe u zidu, arheološki su dokazi o postojanju cijele jedne civilizacije. Tajne i malene, ali ipak civilizacije. Čuda poput volumenskih negativa maleckih glava sa Uskršnjih otoka, patuljastog Stonehengea ili sićušnih piramida u dolini Stavnje, sićušni da jedva vrh mine olovke u njih stane podatno su se širile usljed djelovanja dječjih prstića. Naravno, sav iskopani materijal, boja i žbuka, nije završio na kuhinjskom podu, nešto je otišlo i u usta, ali to već spada u medicinske fenomene nedostatka određenih tvari u organizmu.

Tu se rodilo i jedno prilično radikalno poimanje volumena, prostora. Ispod prvog sloja iz tih rupa iskopane boje bio je drugi, a potom sljedeći... znači da je nekad davno, pradavno, u doba prvobojanja, kuhinja morala biti veća. Ali ako broj farbanja zidova u dolazećem vremenskom periodu povećavamo, stambeni volumen će se smanjivati i smanjivati i smanjivati. A to je značilo samo jedno, da u stanu mjesta za život neće biti. Tko zna, možda je i to bio razlog selidbe koja se dogodila desetak godina kasnije.

I sad, možebit da su mračne sile tu ideju zida i fejzbuka ukrale, tamo neke sedamdesetprve, kad je Hrvoja i ženu mu i sina, iz daleke Australije došla vidjeti njegova sestra Cecilija s mužem i mlađim sinom, pa su to krišom snimili Kodakovom idiotkamerom koju su im kao poklonili (jer da moderna tehnologija i kolor fotografija sigurno je bolja od prevaziđene crnobijele snimane nekim smiješnim aparatom na kojem se predmeti vide naopako), a čije su ispucane, iskoritene snimanjem jel, kazetice s negativima odnijeli sa sobom. Može bit. Ne kažem. Ideju ukrali, konzervirali i čekali rođenje i odrastanje interneta do faze kad ga se može cijepit, oćureć zarazit, društvenomrežnim virusom. To da. Ali cijela ideja osmišljena je krajem šezdesetih na jednom svijetloplavom komadu kuhinjskog zida iza vrata, u stanu na drugom katu zgrade solidne gradnje, u jednoj od glavnih sporednih ulica malenog grada.

fifa 2014

Šta Australija radi u Aziji? Gostuje.

Jbg., nije ni vic ni plejstejšn već geonogometna stvarnost.

Prvi srednje, prvi sat zemljopisa, upoznavanje sa djecom i njihovim znanjem. Prozvalo neko siroto djevojče (spol za priču nebitan, al je činjenica) pred školsku ploču preko koje je visjela karta svijeta pa pitalo da pokaže Evropu. Kruži čeljade glavom, miluje dlanom kartu po cijeloj površini, pravi se da razmišlja i u jednom trenutku prosvjetljenja i prepoznavanja bljesne pogled (nije se to vidjelo, samo glava joj se u reakciji unatrag trznula da ne može bit drugačije) pa upre prstom u zgodne joj konture Indije. Promašila nije nego tek za podlakticu.

Sjetio se tog detalja iz osamdesete i prizemne učionice u Šestakici čitajuć tekstić na portalu Njutanjeg.

Pomislim kako su se domaći stručnjaci (http://www.jutarnji.hr/deset-reprezentacija-izborilo-sp-2014-/1125467/) pobrinuli za alternativnu geografiju, al ne da vrag mira, nisi kopipejster ko neki tamo, nemoj na prvu skakat i optuživat. Odi provjeri službeno. A kad tamo isto. Australija u Aziji. (nu: http://www.fifa.com/worldcup/preliminaries/asia/standings/index.html)

E sad, odavno je poznato da su FIFA i nećakinje joj, među njima i UEFA, iznad politike, ne moralno već hijerarhijski, da se ponašaju pravo korporativno, ko sastavljači rasporeda sati, ko dežurni nastavnici za velikog odmora, a sad se ispostavlja da su i iznad zemljopisa.

Još možeš i zanemarit to što neka državica igra na drugom kontinentu, tipa Izrael sa Europljanima i intelektualcima, zapravo protiv njih, jer je nezamislivo da ih se gura u isti koš sa Arapima, mogli bi se poklat ko Hondurašani i Sansalvadorjani, ko Tutsiji i Hutui, ko Srbi i Hrvati (o ne! ovo zadnje više ne pali, eno ih igraju se, podržavaju i vole ko nitko na svijetu), ali koji je argument gurati jedan cijeli kontinent u drugi?! Samo da ne ispadne da se Odpamtivijećani ne podnose sa Običnima. Il da su im Japan, Irak, Jordan i Oman bliži od Tahitija, Nove Kaledonije i Solomonskih otoka.

Ako tko zna nek javi, stvarno bih volio znati.