skoknuti do osijeka

​Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći.

Lijepo je i vidjeti da je konačno obnovljena tramvajska pruga, predugo to brate trajalo. Ali je neobično da imaju i skroz nove tramvaje. Boja je metalik tamno siva i bordo, zatamnjeni prozori. Lijepo izgledaju. Kao stablo sa zrelim višnjama. A tek busevi gradskog prijevoza! Elektro busevi, isti kao tramvaji: i oblikom, i bojom i veličinom, samo ne voze po tračnicama. U tramvaju gužva. Sve neka poznata lica, došlo se u Osijek iz raznih gradova, iz mnogih zagreba, rimova, budimpešti i novih sadova. I žamor. Larma. Sam sebe da si nešto odlučim reći ne bih čuo. Ali čujem Nenu i onog visokog rumenolikog kako se verbalno natječu iznad glave djevojke nalik Selmi Hayek. Oni frajeri, a ona ih ne benda dva posto. Ona gleda u mene, a meni krila rastu. Ne baš anđeoska, više šišmišova, ali ipak krila. Ovo nije stvarno, to je jasno, simbolika je u pitanju. Ne pitajte kakva. Otkud ja znam.

Izlazim na glavnom trgu. Bez Selme. Bit će da se predomislila. Jebiga, takav je život. Vidim i katedralu obnavljaju. Ne samo da je obnavljaju, izgleda kao da je grade od početka. Srednji dio iznad portala popločan je pozlaćenim osb pločama, a iznad toga je crvena fasadna cigla. Ciglja, neki bi rekli. Pred portalom dva majstora dugsčku dasku drže i jedan je pilom prepolavlja po najdužoj plohi. Dobit će dvije tanje. Ss malim slovom. Dok hodam prema Desatičnoj ulici, u ruci mi šalica s kavom. Prazna. Mogao bih je staviti u džep, ali onda ne bih mogao ući u autobus koji vozi prema kući. Takva su pravila. Kući? Vukovarska? VBK? Sarvaš? Nisam siguran jer ne znam u kojoj sam godini.

Lijepo je skoknuti do Osijeka preko noći. Barem u snovima. I to čak u onim lakše ostvarivim.

raženi kruh, panceta i jogurt ili san u snu

Tu-dum, tu-dum, u ritmu šlipera čelični kotači plešu po šinama. Ravnica. Vlak. Kupe. Prazan. Sjedim do prozora i čitam intervju s Perišićem u Playboyu. Vrata odškrine žena u ljetnom kostimiću bež boje. Šešir na glavi ukrašen nekim mrtvim cvijećem. Pravilne crte lica, ruž boje kože. Sklapam novine. Dolazi skroz do prozora pa me s visoka pita ima li slobodnog mjesta u kupeu. Ne čekajući prvi odgovor pita me što čitam. Intervju, odličan je, odgovaram i u znak dobre volje otvaram Playboy ne bih li joj pokazao tekst, a iz njeg iskoči fotografija gole žene u nekoj izazovnoj pozi. Okrenem nekoliko listova, opet gola žena! Listam dalje, opet isto! Malo mi je neugodno. Bež ženi objašnjavam kao u Playboyu ima odličnih tekstova i listam dalje, a sa svih redom otvorenih stranica smiješe mi se razgolićene ljepotice. Znam, veli mi naslonjena na stolić uz prozor kupea, i ja radim za njih. Valjda piše, pomislim. Mičem se sa svojeg sjedala, nudim joj da sjedne, ona insistira na sjedalu pored.

Tu-drum, tu-drum. Gumeni kotači Gradskog prometnog poduzeća Osijek neuspješno pokušavaju pravnati asfaltne zakrpe. Prenem se iz laganog lelujavog sna i iz onog se Playboy vlaka vratim u autobus taman na vrijeme da iz njega iziđem u Desatičnoj ulici. U mene se sa svih svojih trideset godina i pedeset kila zalijeće Irena. Užasno se veseli što me vidi, grli me kao nešto najmilije na svijetu. Hvata me pod ruku, idemo do kioska na kojem pokušavam kupiti poštansku marku od 50 centi plaćajući je novčanicom od 10 eura. Trgovac se grupi pred pultom žali i opravdava što mu još, a evo podne je već, nisu stigle friške novine pa mora prodavati jučerašnje: latinično izdanje Oslobođenja mini formata veličine 24sata. Odlazimo u knjižaru.

Tu-du, tu-du, javlja se i trza me iz drijemeža alarm na mobitelu. Što ta stvarnost zna izdeformirat snove!