Ponekad je bolje ne otići na kavu u slobodno prijepodne.
- Slušaj. Gledam nešto televiziju, čitam po internetu, ovo nije normalno.
- Šta nije normalno?
- Pa ovo s Plenkovićem. Čoek se ubi od posla. Ubi se na nauči mamlaze o tome što se događa, o čemu se i kako piše, a oni ko gluve kuje. Nije ni čudo da se odnekud pojavljuju hejteri, mrzitelji svega hrvatskog. Samozvani stručnjaci i kritičari Plenkovićevog lika i djela. Eno od posla jedva stigao ženu posjetit u rodilištu. A danas mu rođendan. Zato sam odlučio napisat jednu o njemu.
- Ti? Napisat? Pjesmu? Šta pričaš ti?
- Oda velikanu. To ti je naslov, kuiš?
- Mislim, meni nije dosadno u životu, al vidim ko'tebe je ringišpil.
- E, to ti je jače od mene. Vako ide: Oda velikanu. Naš premijer najbolji na svijetu, Hrvatsku on čuva kao dron u letu. Naš premijer uvijek dobre volje, gdje god dođe tamo bude bolje. Ne libi se zlobniku reći sve u lice, ne boji se taj pakosne ljevice. Protivnike gonit će u bezglavi trk, državi je kao vatrogascu šmrk. Njega voli i staro i mlado, svak sa njime sliko bi se rado. Sav ga narod iz dna duše voli, za njega u crkvi svakog dana moli. Odan je i vrijedan i pošten, zato ga i napada kojekakav kreten. Naš premijer najbolji na svijetu, sigurno je dobar i ženi u krevetu. Naš premijer, prava naša dika, isti Geri Kuper, slika i prilika. Gotovo. A? Šta kaeš?
- A, šta kažem. Ne znam, nije baš za Nobela, al da postoji nagrada Ivan Aralica, tvoja bi bila jedan kroz jedan.
- A!? Aralica? Znam da malo zajebavaš, al priznaj da valja.
Velim, ponekad je stvarno bolje ne otići na kavu u slobodno prijepodne.
