radnička menza

ilica

rok trajanja

Odlučio jesenas promijeniti kremu. Onu plavu Niveu od 75 mililitara prvokupljenu početkom devedesetih, frtalj potrošenu, bacio jer tko zna imaju li kreme za ruke rok trajanja. Ovaj put uzeo manje pakiranje, ono od 30. Tek da mi ne bude zadnja u životu.

Jučer bio na izložbi fotografija Slavice Subotić MacCormick u galeriji Stančić. Dobre fotografije. Neke i odlične. Baš za pogledati. Postav također.

Izložba sponzorirana. Glavni sponzor - Nivea. Uvalilo mi poklon paket. Bijela vrećica, a u njoj - krema za ruke od 250. Bokte, ako nema rok trajanja, i moj produžilo do sredine 22. stoljeća!

Bilo još i neko mlijeko. I ulje. Nejestivo.

prije kijameta

polet je kriv i za ovo

"Dobar dan, ja sam vaš novi susjed." Hažeovski svijetloplava košulja, golubije sive hlače na crtu, cinični smiješak na licu. I dok sam se ja snašao nešto suvislo reći, zapravo išta progovoriti, čovjek mi ušeta u stan, sjedne mi za stol u predsoblju pa me gleda u lice dok ja astojim pored ulaznih vrata i rukom još uvijek držim kvaku brave.

"Možda imate vode..."indirektno pitanje iznuđuje nuđenje. "Mineralnu ili običnu?" pitam. "Mineralnu, imam ja vremena." Ovaj zna Crtu, pomislim.

Odlazim u kuhinju po vodu i vratim se u predsoblje gdje sam spodobu ostavio sjediti. Lika nema. Odem prema boravku gdje mi starci, sad već nekolikodnevni gosti, gledaju televiziju i vidim ga kako stoji pored trosjeda i predstavlja se. "Ja sam novi susjed."

Ako je itko pomislio da će mi se poslijenedjeljnoudva ukazati Ivo, gadno se prevario. "Ja sam vaš novi susjed Nino. Nino Pavić." A i ne treba zaboraviti da ljige ima posvuda i poprima različite, iako morfološki jednake, oblike.

Pa jedem ti EPH i Jutarnji i Gloriju i listopad. I takve snove. I Polet, kojeg sam se sinoć prisjetio dok sam sa Skelom pričao o fotografiji. I koji je vjerojatno kriv i za sve ovo...