"Ajmo žene, dođite do mene! Priđite mi bliže, nešto mi se... prodajeee!!"
Nije
ovo nikakav citat lascivnih deseteračkih stihova kuće Huljić ili kuće
Tucaković, već marketinški slogan glasnog trgovca parfemima umotanih u
jeftini celofan kako bi zablistala ambalaža odsjajem skrenula pažnju
mušterija s pokojeg tipfelera u nazivu, opisu ili mirisu. Kao da to ove
uopće brine. Dobro znaju gdje su...
Kreneš jutrom put jugoistoka. Nemaš neki plan, popis, listu, ne treba ti ništa određeno, tek izlet u dobrom društvu koje je u potrazi za izgubljenim detaljima u prostoru i vremenu po prostranstima zapadno od novozagrebačke jakuševačke gore. Hrelić. Šoping centar iz druge ruke na otvorenom.
Držićeva ko Držićeva, brza i beskompromisna, siječe naselja bez imalo druželjubivosti, prisnosti. Okomita asfaltna preslika Save na kojoj i završava. Nazivom. Sve ostale karakteristike preuzima most i kilometar kasnije ih predaje Sarajevskoj koja se gubi u bespućima javnoprivatnih partnerstava.
Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Mosta mladosti prema Hreliću usporen je podnošljivo, kolona se kreće ipak dovoljnom brzinom da ti ne padne na pamet prošetati pa pričekati auto koji će se tek dovući do tebe. S desne strane puta proteže se prazno područje poligona i parkinga bivše vojarne, asfaltne plohe išpartane travnatim trakama izmjenjuju se s travnatim plohama izrezanim asfaltnim prilaznim cesticama. Tek par kamioneta i dva tri zaboravljena automobila razbijaju monotoniju. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi hrle ka odredištima, jedni s ranojutarnjim ulovom bluzica, šarafa, retrovizora, čarapa, igračaka, drugi s nadom da je po sklepanim štandovima i prostrtim najlonima ostalo nešto i za njih.
Skretanje za parking. Pet kuna. Blagajnik uz kusur od dvjesta kuna prilaže i fiskalni račun. Malo dalje razmahani, svijetlećim prslukom obilježeni djelatnik Zagerbparkinga usmjerava pridošlice ka slobodnim mjestima na utabanom šljunku obraslom kratkolistim zelenilom, izdaleka bi čovjek mogao pomisliti da su i tepison prostrli.
"Ženoooou!!!" - sitan se tenor probija kroz metež, a prati ga krupni muškarac unezvjerena pogleda, uplašen mogućnošću gubljenja svoje definitivno ljepše polovice u vrevi pogonjenom kišnom prijetnjom:
"Alo, jel pada?"
"...."
"I pala i stala? Odlićno buraz, neće poso da trpi."
Lutke sa posebnim potrebama, rasparene i nerasparane cipele, alat za sve i svašta, ručni i električni, plinsle lampe i fenjeri, mobiteli kojima bi se svaki muzej tehničke robe rado pohvalio, kablovi i žnjore, noževi:
"Ajde dam ti oba za šeset, vidim da se razumeš u materiju, a ode nema neke filozofije."
Čaše kristalne, kristalno čiste, čaše lijevane s finim filmom osušena taloga, Remingtonka, ne puška, naravno, iako bi se i to vjerojatno ispod pulta moglo nabaviti. Pored nje Olivettica, dobrodržeći fonograf za četiri stotine eura, nalivpera, a nedaleko od tog vjerojatno najskupljeg, ali i najopremljenijeg štanda, kamare krame. Do pola iskorištene grafitne olovke za one koji znaju da neće trebati puno slova ispisati, rabljeni jednokratni upaljači za one koji prestaju pušiti, raspareni escajg pomiješan sa nekompletnim beštekom, PEZ figurice, one jeftinije, sa stopicama, one bez stopica su vjerojatno već stigle do Britanca, šljivovica iz dvijeitrinaeste, malo dalje i grafičke kartice:
"Imaš li bilokakvu grafičku?"
"Naravno, eno tamo."
"Garancija?"
"Određene imaju, a bilokakve ne."
Polja matičnih ploča, jata harddiskova, cijele konfiguracije utekle zubu vremena čekaju nove vlasnike. Gobleni sa ramom ili bez, stare razglednice, fotografije gradova, obitelji i familija, golih teta i drugih monumentalnih prirodnih ljepota. Gallaxu se i u relativno kasni sat zalomila jedna odlična. Ne teta.
"Neć ti ja šetat, jebo te ćaća. Nisam vođe došla šetat već radt." - tigrasta trajna u povećoj grimiznoj plišanoj trenirci viče na dijete slične frizure vukući ga prema šarenoj hrpi zgužvane odjeće.
U trenu mi se u kadru ukaza jedan detalj na tamnozelenoj prostirci. Pružam ruku i dohvaćam prizmatičnu poznatu topložutu kutijicu s crnom bojom otisnutim nazivom i zaštitnim likom pokojne firme. Kartonska kutija za dijapozitive. Fotokemika. Tvrdi karton kaširan žutim papirom sa otisnutim logotipom u tri poze. Jedan je takav godinama na Trgu Republike, a poslije i na Trgu bana Josipa Jelačića fotografirao prolaznike s krova zgrade u koju su se smjestili i književnici, kućni broj 7a, dok ga nisu deložirali jer mu nakon smrti roditelja stanarinu više nije imao tko plaćati.
"Pošto?"
"Dvaes."
"Eo deset."
"Daj i nosi!"
Lokomotivu nisam vidio, iglu također, al dam se kladit u grah s repom (ne mišjim) da bi vam i to netko mogao ponuditi, samo što nije bilo vremena za izložit robu, mjesto nije upitno. Mislim na lokomotivu.
Mirisi termički obrađene sumnjive smjese oblikovane u valjuške, mutanta poznatog orijentalnog specijaliteta miješaju se sa vrelm palminim uljem, šibenska travarica i pivo, neizbježan okus prašine u ustima, nešto kao pijesak u očima nakon neprospavane noći.
Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Hrelića prema Mostu mladosti ubrzan je podnošljivo, kolona se kreće dovoljnom brzinom da kotači usljed vrtnje sa suha asfalta podižu pramenje prašine. S lijeve strane puta proteže se prazno područje poligona i parkinga bivše vojarne, travnate plohe izrezane asfaltnim prilaznim cesticama izmjenjuju se s asfaltnim plohama išpartanim travnatim trakama. Monotoniju razbijaju tek dva tri zaboravljena automobila i par kamioneta. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi umornim korakom vuku se prema odredištima. Nedjeljni ručak već čeka. Ili je napola gotov. Onima koji ga imaju.
Kreneš jutrom put jugoistoka. Nemaš neki plan, popis, listu, ne treba ti ništa određeno, tek izlet u dobrom društvu koje je u potrazi za izgubljenim detaljima u prostoru i vremenu po prostranstima zapadno od novozagrebačke jakuševačke gore. Hrelić. Šoping centar iz druge ruke na otvorenom.
Držićeva ko Držićeva, brza i beskompromisna, siječe naselja bez imalo druželjubivosti, prisnosti. Okomita asfaltna preslika Save na kojoj i završava. Nazivom. Sve ostale karakteristike preuzima most i kilometar kasnije ih predaje Sarajevskoj koja se gubi u bespućima javnoprivatnih partnerstava.
Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Mosta mladosti prema Hreliću usporen je podnošljivo, kolona se kreće ipak dovoljnom brzinom da ti ne padne na pamet prošetati pa pričekati auto koji će se tek dovući do tebe. S desne strane puta proteže se prazno područje poligona i parkinga bivše vojarne, asfaltne plohe išpartane travnatim trakama izmjenjuju se s travnatim plohama izrezanim asfaltnim prilaznim cesticama. Tek par kamioneta i dva tri zaboravljena automobila razbijaju monotoniju. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi hrle ka odredištima, jedni s ranojutarnjim ulovom bluzica, šarafa, retrovizora, čarapa, igračaka, drugi s nadom da je po sklepanim štandovima i prostrtim najlonima ostalo nešto i za njih.
Skretanje za parking. Pet kuna. Blagajnik uz kusur od dvjesta kuna prilaže i fiskalni račun. Malo dalje razmahani, svijetlećim prslukom obilježeni djelatnik Zagerbparkinga usmjerava pridošlice ka slobodnim mjestima na utabanom šljunku obraslom kratkolistim zelenilom, izdaleka bi čovjek mogao pomisliti da su i tepison prostrli.
"Ženoooou!!!" - sitan se tenor probija kroz metež, a prati ga krupni muškarac unezvjerena pogleda, uplašen mogućnošću gubljenja svoje definitivno ljepše polovice u vrevi pogonjenom kišnom prijetnjom:
"Alo, jel pada?"
"...."
"I pala i stala? Odlićno buraz, neće poso da trpi."
Lutke sa posebnim potrebama, rasparene i nerasparane cipele, alat za sve i svašta, ručni i električni, plinsle lampe i fenjeri, mobiteli kojima bi se svaki muzej tehničke robe rado pohvalio, kablovi i žnjore, noževi:
"Ajde dam ti oba za šeset, vidim da se razumeš u materiju, a ode nema neke filozofije."
Čaše kristalne, kristalno čiste, čaše lijevane s finim filmom osušena taloga, Remingtonka, ne puška, naravno, iako bi se i to vjerojatno ispod pulta moglo nabaviti. Pored nje Olivettica, dobrodržeći fonograf za četiri stotine eura, nalivpera, a nedaleko od tog vjerojatno najskupljeg, ali i najopremljenijeg štanda, kamare krame. Do pola iskorištene grafitne olovke za one koji znaju da neće trebati puno slova ispisati, rabljeni jednokratni upaljači za one koji prestaju pušiti, raspareni escajg pomiješan sa nekompletnim beštekom, PEZ figurice, one jeftinije, sa stopicama, one bez stopica su vjerojatno već stigle do Britanca, šljivovica iz dvijeitrinaeste, malo dalje i grafičke kartice:
"Imaš li bilokakvu grafičku?"
"Naravno, eno tamo."
"Garancija?"
"Određene imaju, a bilokakve ne."
Polja matičnih ploča, jata harddiskova, cijele konfiguracije utekle zubu vremena čekaju nove vlasnike. Gobleni sa ramom ili bez, stare razglednice, fotografije gradova, obitelji i familija, golih teta i drugih monumentalnih prirodnih ljepota. Gallaxu se i u relativno kasni sat zalomila jedna odlična. Ne teta.
"Neć ti ja šetat, jebo te ćaća. Nisam vođe došla šetat već radt." - tigrasta trajna u povećoj grimiznoj plišanoj trenirci viče na dijete slične frizure vukući ga prema šarenoj hrpi zgužvane odjeće.
U trenu mi se u kadru ukaza jedan detalj na tamnozelenoj prostirci. Pružam ruku i dohvaćam prizmatičnu poznatu topložutu kutijicu s crnom bojom otisnutim nazivom i zaštitnim likom pokojne firme. Kartonska kutija za dijapozitive. Fotokemika. Tvrdi karton kaširan žutim papirom sa otisnutim logotipom u tri poze. Jedan je takav godinama na Trgu Republike, a poslije i na Trgu bana Josipa Jelačića fotografirao prolaznike s krova zgrade u koju su se smjestili i književnici, kućni broj 7a, dok ga nisu deložirali jer mu nakon smrti roditelja stanarinu više nije imao tko plaćati.
"Pošto?"
"Dvaes."
"Eo deset."
"Daj i nosi!"
Lokomotivu nisam vidio, iglu također, al dam se kladit u grah s repom (ne mišjim) da bi vam i to netko mogao ponuditi, samo što nije bilo vremena za izložit robu, mjesto nije upitno. Mislim na lokomotivu.
Mirisi termički obrađene sumnjive smjese oblikovane u valjuške, mutanta poznatog orijentalnog specijaliteta miješaju se sa vrelm palminim uljem, šibenska travarica i pivo, neizbježan okus prašine u ustima, nešto kao pijesak u očima nakon neprospavane noći.
Promet Jakuševačkom cestom u smjeru od Hrelića prema Mostu mladosti ubrzan je podnošljivo, kolona se kreće dovoljnom brzinom da kotači usljed vrtnje sa suha asfalta podižu pramenje prašine. S lijeve strane puta proteže se prazno područje poligona i parkinga bivše vojarne, travnate plohe izrezane asfaltnim prilaznim cesticama izmjenjuju se s asfaltnim plohama išpartanim travnatim trakama. Monotoniju razbijaju tek dva tri zaboravljena automobila i par kamioneta. S lijeve se pak strane po hrptu nasipa razvukao šaren bedem, kolone ljudi umornim korakom vuku se prema odredištima. Nedjeljni ručak već čeka. Ili je napola gotov. Onima koji ga imaju.
