Pages

Showing posts with label jug II. Show all posts
Showing posts with label jug II. Show all posts

4 May 2024

3. maj


Dnevni party na baušteli? Moguće je, naravno, samo ta bauštela treba biti na rubu grada, nešto kao pokojna sveučilišna bolnica, a rub grada treba biti stambeno već podosta izgrađen četverokatnicama obloženim crvenom fasadnom ciglom kakvih se, zgrada, ne samo cigli, dade vidjeti u osječkom naselju Jug II za ovu priliku smještenom na Žitnjak. Cijelu kompoziciju krasi nekoliko nebodera. Na rubu takvog kvarta na rubu takvog grada treba biti bauštela da bi se na njoj mogla raditi dnevna zabava. 
 
A bauštela - kostur. Vanjskih, fasadnih zidova nema, samo je metalna konstrukcija tu. Bit će za vješanje nekih panela, staklenih ili tko zna kakvih ploha. U prizemlju su veliki prostori zahoda, kao da nekoliko školskih učionica spojiš prolazima i načičkaš pisoarima i kabinama sa wc školjkama. Dugački hodnici su široki i mračni. Na katovima iznad, a ima ih jedno četri-pet, nepravilna je to neka gradnja s polukatovima i prijelazima, otvoreni su prostori s ponekom rupom u podu ili stropu s improviziranim ljestvama za proputovanje i komunikaciju. 
 
Osim prostora zabave, zanimljiv je i sastav uzvanika. Većina je blast-from-the-past ajtijevaca koji su od golobradih nadobudnih friško diplomiranih otimista postali sredovječni i pomalo zapušteni realisti. Dio ih dolazi iz drugih krajeva moje povijesti, neki su sportskog porijekla, neke i neki umjetničkog, a neke prilično intimnog, stvarnog ili zamišljanog. Ima ih i iz presjeka nekih od navedenih skupova. Ima tu i raspuštenih nervoznih pasa od kojih je bijeg jedino moguć skokom s drugog kata kroz razvučene štrikove za sušenje rublja. Užasno riskantno. Evo se ježim na samu pomisao i sad dok ovo bilježim. Ona skočila, doskočila i gleda me. Ja odvagujem rizike, a ona dobacuje: "nije to tako strašno". U tom trenu sam se osjećao kao kad Brka cima rukohvat mosta nad rijekom i uvjerava suputnike da bi on preko tog mosta klimavog ko babin zub provezao autobus. Okrenem se na drugu stanu i tamo nađem spas: gomila iskipanog šljunka dosezala je sredinu prvog kata pa je skok bio prihvatljiv. 
 
Ona me, naravno, pričekala i odvela do nekog svog društva koje je još u neograđenom dvorištu. Jedna joj skroz mokra kolegica pokušava skrenuti na sebe pažnju svih prisutnih. Uspijeva. Wet-look pali u skoro svim situacijama. Odlazimo opet prema ulazu. U zraku je visilo "neš ti meni nju gledat!" Valjda ovaj put nećemo naletit na psa. U hodniku pozdravljam neke bivše kolege, pitamo jedni druge za zdravlje iako nas za to briga kao za lanjski snijeg. Hodamo i kao da tražimo nešto, a ja uopće ne znam što. Možda to zapravo nije ni važno ako to nešto što ne znaš što je tražiš s nekim s kim ti je dobro i lijepo.
 
Bio zaspao pored otvorenog prozora, a to je noćas zahtijevalo dobar jorgan ili deblju deku. Ili barem dublji san. Pogotovo u trenutku kad i ovaj 3. maj ode u povijest.
 

20 August 2022

11a

Svašta ludo budnom padne na pamet, manje budnom još i luđe.
 
Rano je popodne, sunčan je dan. Zabrađeni, bez naočala, ramena istetoviranih nekim izblijedjelim crveno žutim uzorkom nalik miljeićima s prošlostoljetnih televizora lutamo novozagrebačkim Sigetom. Po naselju kao razbacane ali ipak pod pravim kutovima posložene sivkaste duguljaste dvokatnice. Tko ne zna da je u Sigetu, mogao bi pomisliti da je na Borongaju, ili čak na osječkom Jugu II ili izvitoperenom Sjenjaku jer takve dvokatnice žive samo na tih par mjesta u svijetu. S određenim razlogom tražimo kućni broj 11a.
 
Zgrade su tihe, tek neki dječji žamor u daljini remeti mir. Škola možda. Stanovi u razizermlju uglavnom su prazni, otvorenih su prozora i ulaznih vrata. Prolazimo kroz jedan takav po sredini zgrade, namješten u stilu sedamdesetih, sjajno lakirani nevisoki ormari i rukohvati na foteljama s crvenim tapacirungom, tepih s nekim nejasnim orjentalnim uzorkom, kratke resice na užim krajevima. Između dvokatnica zelene se travnjaci s nepravilno raspoređenim pravokutnim cvijetnjacima ograđenim niskom živicom, jedan je takav devastiran, duboki ožiljak nastao kotrljanjem automobilskih guma govori da je zemlja mekana, da nema suše. U nekom restoranu gablaonici, tu sad taj Siget više naliči na dio Vrbika, Lučićeva ulica kod filozofskog fakulteta, nude nam hranu: rumene pohane šnicle veličine tanjura, otprilike kao nekadašnja slonova uha u trešnjevačkoj Plešivičkoj kleti, svjež zeleni kupus i masnjikavi kruh. Priloga nema. Konobar suhonjav, sklerotičan i skoliotičan poput Franquinova Gastona, na tankom nosu naočale debelih crnih okvira. Vani smo, na terasi "s nogu". Otvara nam pivo. Pivo pijemo, hranu nekako zanemarujemo. Osvrćemo se oko sebe. I dalje tražimo broj 11a. Odlazimo dalje.
 
Cijeli je kvart bez automobila. Nismo naišli ni na jedan. Nema ni parkirališta. Zapravo, nema ni ulica, sve prometnice su šetačke, tek malo šire staze. Da nismo vidjeli one tragove guma, mogli smo pomisliti da auti ne postoje. U toj pomalo već stihijskoj skitnji, u tom špartanju i traženju primjećujem da niti jedna zgrada nema kućnie broj, a mi i dalje tražimo taj 11a.
 
I sad šta? Sva ta mješavina studentskodomske i montažne stambene arhitekture, sav taj namještaj iz sedamdesetih, sve te ulice bez automobila, sve te zgrade bez ijednog kućnog broja, a kamoli 11a, pa čak i ti nadrealni iskoraci do Vrbika, nije mi prvi put, sve mi je to nekako objašnjivo, već sam slične stvari sanjao, sve je na neki način i očekivano za san, sve osim jedne stvari: zašto Loki i ja onako tetovirani tražimo baš Blagusa baš na tom kućnom broju?