akz ili kako je počeo jedan lijep zimski dan

Autobusni kolodvor. Mješavina plinskih otrova, mirisa benzina, ustajalih dežurnih putnika koji već godinama ne putuju dalje od relacije klupa - zahod, loše kave i još lošijih izgovora za žicanje cigareta. Srijeda, 26.12., glup nesvrhoviti praznik.

Pred zoru, sa tri kante ocvalih gigaherca i megabajta i jednim robokapski pokretljivim invalidom, žrtvom novokomponiranog Cvjetnog trga i polurevnih gradskih službi (nema snijega, ima leda), čekam odabrani bus za Rijeku. S obzirom na kompleksnost puta (otoci, Rijeka, Istra...) i pokušaj usklađivanja redova vožnji, plovidbi, letova, msli i namjera, izbor je pao na brzi jutarnji s polaskom u 06:00. Vrijeme polaska i dolaska potvrdio AKZ via internet.

Ujutro, u dogovoreno vrijeme u 05:25 stiže taxi sa robocopom. Ispružena mu desna noga sa pokrpanim križnim i medijalnim ligamentima preko zadnjeg sjedala oklopljena ortozom - Goran Prpić na teniskim terenima. Ubacujem one gigaherce i megabajte u gepek i bivamo odveženi do busnog. A taj mrtvo sumoran i tih: poslije rođendanskog tuluma slijede mamurluk i triježnjenje. Iskrcamo se na jugoistočnom ulazu, kod ćevap-trovača, pa krenem do blagajni po kartu. Svratim do infostupa, zapravo su to četiri ovalna ceerte monitora upakirana u metalne ormare. Shvatim logiku višerednog ispisa podataka, pronađem Rijeku, pronađem vrijeme, šest sati, peron tristotri. Odem do blagajni. Dvije rade, izabirem bližu.
- Dobro jutro.
- Dobro jutro. - umjesto na rupicu, umjetna plavuša u novim četrdesetima govori u mikrofon.
- Molim jednu kartu za Rijeku za bus u šest.
- Nema.
- Nema?!
- Nema. Rasprodano.
- Rasprodano u ovo gluho doba neradnog dana?!
- Da. Imate sljedeći u sedam i dvadeset.
Sranje.

Vratim se do invalida Cvjetnog trga pa odlučimo pokušati ga direktno ukrcati u bus na peronu, možda ima koje mjesto za izavnredne situacije, za majku s djetetom, za susjedu s kokicom, za bolesnika, invalida. Za fiskalizaciju. Krenemo lagano prema dolaznom peronu, on nabada štakama, a ja navlačim kućišta jedno po jedno k'o mačka mlade. nakon desetak minuta stignemo do tristotrećeg perona. Prosijed brkat starac nalik na Đuru Čvorovića stoji pored crna nevelika kofera, na klupi djevojka sa bijelo začepljenim ušima. Smjestimo se na praznu klupu. Kanta jedan, kanta dva, kanta tri, torba s laptopom, vrećica i robocop sjede, ja stojim. Neobično je malo putnika za rasprodan autobus i to daje nadu da će mjesta ipak biti i da plan puta nije uzaludno tempiran. Tišinu ubija boležljiv rad nekog sredovječnog autobusa na dolaznom peronu.

Odjednom, pred nama se stvori lik prosječnog izgleda lica, prosječne visine i mase. Vjerojatno ga nitko ne bi ni primijetio da nije imao narančastu jaknu.
- Vi čekate autobus u šest za Rijeku? - obrati nam se švenkajući pogledom od Đure do mene.
- Da.
- E pa ne bu došel.
- ??? - otprilike toliko dimnih upitnika se pojavilo nad svakom glavom.
- Nema ga. Vožnju su otkazali. - dodaje narančasti. Ispod jakne se nazire odora holdinškokolodvorskog slušbenika.
- Kak' otkazali?! Ja imam kartu! - pitaju slušalice.
- Tak. Su otkazali.
- A kad su otkazali? - pita robocop.
- Jučer. Popoldne. Danes je blagdan, ne. - pojašnjava službena jakna, a meni dođe da ga odvedem do one šalteruše pa da vidimo laže li koza ili možda laže rog.
- Ali mi smo sinoć provjeravali i u voznom redu piše: šest sati, svaki dan. - skoči robocop
- A gdje ste to provjeravali?
- Na stranici kolodvora, na internetu.
- Eto tak vam je to kad vjerujete u taj internet... - uzvrati narančasti pa okrene nazad otkud je došao, a u posljednjem pogledu bačenom preko ramena, u teškom kolodvorskom zraku osjetio se i ostatak komentara. "Jebite se skupa s tim vašim internetom."

O konju glupi! Nije internet mitsko zlo, odigitaljenje vraga, nije to pakao kojim te plaše klauni u haljinama, internet su tvoje aljkave kolege koji su zaboravili ažurirati podatke, objaviti točnu informaciju... Bilo je to ono što mu nisam rekao jer nema smisla. Nema smisla ne ono što sam pomislio već išta mu dalje govoriti. Nećemo tako u Europu... Hm, to je već za razmisliti...

Umjesto toga ostalo mi je navlačenje onih kanti sa tristotrojke na dvjestodvojku i osamdesetak minuta trovanja kolodvorskim eksterijerom u glupo jutro glupog dana.

AKZ, Holding, šalteruša, otpravnik, prijevoznička firma iz Zlatara dopadljiva naziva Nigra Škreb,... možda ipak internet,... tko god... jel' to direktor, izabela, otelo, noja, ne znam, ali izgleda da gadno puca.

Tako je počeo jedan lijep zimski dan.

 

subotom ujutro

Kad je već bilo na snazi pravo prvokupa, zašto taj Ugovor nismo sklopili s Islandom? 

 

u zemlji čudesa ili apsurdnost apsurda

Apsurd je apsolutno apsurdan.

Stvarno nikako ne shvaćam zašto se diže tolika halabuka oko jednog poteza vlastodržačke administracije: imenovanja laureatkinje titule homofoba (homofobkinje, jel) desetljeća, za članicu saborskog Obora za ljudska prava i manjine.

Jer.

U zemlji čudesa u kojoj se i dobronamjerna kritika loših pojava smatra neprijateljskom, u zemlji čudesa u kojoj je bahatluk izričaj lijepog ponašanja, u zemlji čudesa u kojoj je teško naći profesionalnog političara koji bi bez mrlje mogao biti članom Odbora za borbu protiv korupcije, u zemlji čudesa u kojoj je policijski inspektor, šef odjela za borbu protiv prostitucije, najobičniji svodnik, u zemlji čudesa u kojoj je državni odvjetnik skriva dokaze o zločinačkim i kriminalnim radnjama pojedinaca i nakupina, u zemlji čudesa u kojoj je izvjesnost sudske oprostivosti ubojstva uvjetovana dobropozicioniranošću u društvu, u zemlji čudesa u kojoj bi se vođenjem unutarnje i vanjske državne politike kao i zdravstvenim odgojem djece i još mnogo čime, bavila sekta prodavača magle i licemjera, u zemlji čudesa u kojoj je oksimoron "sukob interesa" pravilo ponašanja, u zemlji čudesa u kojoj je lopovluk amenovan od strane izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti, u zemlji čudesa u kojoj ratni profiteri i sudionici kriminalnogospodarskog miljea postaju cijenjeni veleposlovni poduzetnici i saborski zastupnici, premijeri, predsjednici i stvarni vlasnici cjelokupne države, e u takvoj jednoj zemlji čudesa puno više me čudi činjenica da se iz državnog proračuna još uvijek izdvaja desetak puta više sredstava za znanost nego li za život i rad jedne parazitske kriminalne organizacije opasnih namjera i djela.

 

optimizam

- Čuj, - veli - ti'š mi sigurno pomoć'.
Gledam preda se, u šalicu s kavom, u do pola ispijenu čašu s vodom, u prozirnu pepeljaru prošaranu tragom pepela ostalim za vlažnom krpom. Pepelnica, rekao bi moj stari mičući je od mene dok bi gasio cigaretu. Pepelnica. Bolest, rekao bi moj djed, misleći na vinograd. Pepelnica. Post, rekla bi moja baba, vjerujući u pokoru. i djed je vjerovao, ali bila mu je mrska. I bolest loze i pokora. Valjda to ide jedno s drugim kad voliš vino i čvarke. Podignem glavu, usmjerim prema izvoru sulude konstatacije i pogled mi zastane na mješavini ekspresivne naive i neke pritajene divljine. Nikola. Kud baš mene nađe da pomognem...

- A reci mi, kak' ti to misliš da ja tebi mogu pomoć'?
- Pa lijepo. Vidim ja ti se kužiš u razne stvari, a ja imam nešto za prodat'.
- Nemoj mene, molim te, nisam ti ja kupac ni za šta...
- Nisam mislio to teb' prodat'. Ja ti, evo, - zavuče ruku u torbu što mu preko ramena visi pa izvadi neki pravokutan kamen petnaest na petnaest, debljine oko dva centimetra, reklo bi se granit, prošaran malenim spiralama što strukturom vuku na Fibonaccija - ovo 'oću prodat'. Ne tebi, k'o što reko' već nekom 'ko skuplja tak'e stvari. Vidi: Amonoids amnidnites, razdoblje Trijasik Jurasik, starost dvjesta miliona godina. Čo'eče, to nešt' vrijedi sto posto!

Pruža mi i kvadrat papira na kojem je lijepim ženskim rukopisom običnom grafitnom olovkom bilo napisano:
Ammonoids amnidnites
Razdoblje: Triassic Jurassic (Trijas Jura)
Starost: 200-250 mil.g.
Nalazište: nepoznato

Držim taj papir u ruci, držim i taj kamen i gledam kroza sve to ne bih li dopro do odgovora na pitanje koje evo već preko dvjesta milijuna godina čeka: zašto ja?

- To mi dala ona žena, doktor'ca u Prirodoslovnom muzeju i rekla da mi ne može ništa dat' za to jer je nalazište nepoznato. Pa da ti to meni staviš na taj internet, ha? Sigurno ima nekih koje b' to interesiralo, a meni pare trebaju. Dao b' ja to za jedno četr' soma, ak' se slažeš. Eura. Šta misliš?
- Ali šta se ja imam slagat' kad se ne kužim u to? Nemam ti ja nikakve veze s arheologijom...
- Ma, 'ajde, znaš ti sigurno više od mene. Ti bi to mogao negdje ponudit', a ja ti pošteno dam postotak, ha?
- Gledaj Nikola, trebao bi se ipak možda prvo raspitat' na odjelu arheologije na filozofskom ili na geologiji, nekog stručnog treba pitati, a tek onda stavljat' oglas.
I onda bi trebao znati gdje to ponudit', a i ne mo'š samo tako lupit' cifru.
- Pa zato ja tebe trebam! Ti'š mi to sigurno znat' nać. - odgovara na moje ranije neizgovoreno pitanje - Negdje u svijetu ima ne'ko. Svaka roba ima kupca.

E moj Nikola, jest, imaš ti pravo za robu, i to da ću ti znati reći šta ne valja, al' naš'o si mene, pravu crkvu u kojoj ćeš se bogu molit' kad je trgovina u pitanju. Pa jel' da ti kažem da sto maraka nisam mogao prodati za vrijeme inflacije jer sam u svojem trgovačkom antitalentu i švercerima u domu na Savi bio sumnjiv? Kao da sam im traktorske gume, i to probušene nudio, umjesto deviza, a ti bi da kamenje prodajem...

- Imam ti ja još stvari. Imam jedan afrički bubanj, fini kožni od drveta. To b' se isto dalo prodat'. Brat bratu vrijedi jedno devet tisuća kuna, a ja b' ga dao i za manje. Imam i jedan laptop. Dva čak! Samo je jedan malo neispravan. Zovu se... ne znam kak' se točno zovu, al' to t' je negdje iz devedes'četvrte-pete. Ti b' to sigurno znao. Pa knjiga... sve stručne knjige. Na Britanac nosio, al' neće to ni'ko, kažu da stručna literatura slabo ide. A znaš, men' ti je ovo prilika. Mislim ja upisat i neki tečaj tamo na pučkom učilištu, za administratora i programera, tako nešto pa neć' tebe morat' gnjavit za internet. A možda se i neki pos'o može nać' kad si stručno osposobljen...

I šta'š s njim... Pristanem.

Dogovorili se za snimanje za oglasnike, posudio fotoaparat jer ga nemam otkako sam ga poluispravnog zamijenio za dvije trećine kvadrata slike, posnimio sve, stavio u oglasnik, isprintao oglase kao dokaz umjesto obećanja, ali ništa. Prošlo je otada već više od dva mjeseca, ne prodade Nikola kamena, ni bubanj, ni kompjutera. Kamen stoji, bubanj stoji, stoje knjige i paleoinformatička oprema.

Ali ne stoji Nikola.

Sjedim u šarmantnom zadimljenom lokalu, Gledam preda se, u šalicu s čajem, u tanjurić sa ostacima pripreme - ocijeđena filter vrećica, vrećica šećera ufrkana "onako", metalna žličica. Pored crna pepeljara neprošarana tragom pepela eventualno ostalim za vlažnom krpom. S boka mi prilazi kontura pogolema čovjeka.
- Bok! - veli mi Nikola - Kak' si?
- Dobro. 'Nako. Ti?
- Ma odlično. Nije mi onaj kamen proš'o, al' zato imam akvarije. Frend mi dobavio neke vrlo rijetke ribice. Prošverco izvana. Nema ih u Hrvatskoj ni za lijeka - čuj "ni za lijeka" u jednoj ovakvoj pomorskoj zemlji prošaranoj silnim rijekama - samo neki Slovenac tu malo dila oko granice prema Krapini. Sad sam iš'o kupit živu hranu jer kažu da j' to bolje i onda kad moje narastu, namrijeste se pa i te druge porastu, a to ti j' ovak' vel'ko - skupi šaku, prisloni palac na vrh savijenog srednjaka, a kažiprst na drugi zglob - oko dva centa, prodava'će se k'o alva.

na konstantnoj kušnji

Podatak je (nedobiven iz Državnog zavoda za statistiku) kako u Hrvatskoj tek svako četvrto dupe biva brisano hrvatskim toaletnim papirom. Tu jest podatak malo neprecizan jer nije naglašen i udio onih papira proizvedenih i tiskanih u Lijepoj Našoj, a koje hrvatska dupad imaju tek za ukras ili, kako bi se to narodski reklo, mogu koristiti za obrisat se. Dakle, opet u higijenske svrhe.

Ceba, Paloma, Rumke (kao da je bilo jučer), Sanft&Sicher, Violeta, Zewa, Golub (last and least)... domaće, strano, dijasporno, dezenirano, bojano, reciklirano ili bijeljeno, kak(v)o god bilo, pakiranja tog toaletnog potrošnog materijala su raznolika, počev od količine rolica u paketu (ako jesu rolice) pa preko broja listića po rolici i promjera hilcne, kao i o količini slojeva i njihovoj pojedinačnoj debljini, o tlačnoj i vlačnoj čvrstoći (kao veličini najveće moguće kohezione sile među molekulama neperforiranog dijela materijala). Zato, komparativno govoriti ili pisati o uporabnoj vrijednosti ili cijenama u konačnici jest irelevantno, što nam je znano iz bliže ili dalje povijesti, a jer razni su afiniteti i motivi u igri, različite želje i očekivanja. Razni su i ljudi i običaji.

A opet, ne može čovjek na svakom od njih ne primijetiti, spočitnuti, nedostatke. Jer neki su lakopoderivi, što po perforaciji i na očekivanim najosjetljivijim mjestima, što mimo perforacije, tamo gdje bi trebali biti čvrsti, postojani i nepopustljivi, neki su obojeni ili parfimirani, ambalažom dotjerani, s ciljem prikrivanja prave funkcije i istinske slike, neki su, s obzirom na funkciju, premekani ili prekruti, neki su skliski, a neki grubo hrapavi. Ne može, osim ako ih, te nedostatke, ne smatra određenom prednošću. Radi osobnih interesa i ciljeva.

Eto.

I da, svaka sličnost sa povijesnom zbiljom, današnjom društvenopolitičkom ili medijskokorporativnom scenom, ili čak s trenutnom situacijom, slučajna je, ali ne i nenamjerna.

mali oglasnik

ljudi i ulice

Neki ljudi mi svojom pojavom potaknu sjećanje na neke ulice, na avenije, ceste i sokake, prilaze i prolaze, na bulevare. Ugledam tako neko lice i meni se, osim lica tog, u glavi pojave slike ulica kojima sam nekada hodao ili sanjao.

Znala mi se tako, dok gledam kroz prolaznicu u kaputu, u pridignutoj joj ruci zapaljena cigareta, ukazati snijegom obijeljena i krošnjama paralelnih drvoreda nadsvođena ulica: među stabla se zavukli stupovi ulične rasvjete nalik na četkice za zube svijenih vrhova iz kojih po snijegu i po svemu ostalome pršti hladnjikavo svjetlo, a drugačije i ne može biti jer bi se valjda onaj snijeg otopio, posred kolnika kolotrazi zimskih guma automobila iz čijih se repova vije gust izdah motora sa unutarnjim sagorijevanjem. Sve zasuto gustim sniježnim kristalima što lome one svjetlosne zrake javne rasvjete i ciljaju direktno u oči.

Ili pred jutra, za zore, u pojavi zakrabuljenog prolaznika ispod čijeg se šešira tamni pogled tek nazire, spoji se asfalt sa čelikom, udruže se u neku sivosivu pletulju, isprepletinu krivulja, pa me puste lutati dok se uokolo izdižu katovi oronulih fasada boje pijeska zalivenog kavom sa čijih balkonskih obzida poput progenija vise grmovi gustog cvijeća sitnog debelog lista i još sitnijih latica ružičastocrvenih cvjetova.

Usred ljeta, u mjestu gdje se tekovine civilizacije mogu mjeriti metrom i šalicom, ugledam par kako uz kameni zidić dokono, nogu pred nogu, hoda i provlači stopala kroz dubok pijesak, razgovara nekim meni nerazgovijetnim jezikom dalekog sjevera i smije se rastjerujuć smijehom i tragove oblaka. Odjednom, umjesto zidića hrastova šuma, umjesto pijeska asfaltna zmija sa prošaranim hrptom, umjesto smijeha ljudi zuje automobili. Ljeto, hladovina, vlaga.  Zrak udisati ne možeš. Umjesto mene cijelog tek perceptori strateški postavljeni poput policijskih kamera i radara.

A evo maloprije, u sumraku dana sretnem pogled vedra lica neke žene koja koračajući pločnikom pored zgrade mi, širi neki optimizam za koji baš i nemam razumijevanja, ali to i nije važno jer zašto bih baš ja morao razumijevati sve oko sebe, i u mimohođenju me s njom, poput zračnog udara bez popratne zvučne kulise detonacije, posred srijede središta za vizualnu imaginaciju (stoposto ima takav neki dio u mozgu jer kad ima centara za govorenje i pisanje, za seks i šoping, mora biti i taj, ako ništa ono u službi drugih od kojih sam neke nabrojio) bljesne mi slika jedne ulice, kratke i cvjetne poput ljetnih haljinica. S jedne su strane kuće bijelih grbavih zidova pokrivene snopljem šiblja, između njih daščane ograde premazane katranom. Nogostup, mozaik od cigala i ciglenih patrljaka, odvojen od prašnjavog kolovoza plitkim u sitnu travu zaraslim kanalićem preko kojeg se, premoštavajući ga, tu i tamo ispruže grupirani šliperi uz čije se krajeve trava drznula izrasti jače poput obrva ili brka kakvog lovnog terijera. S druge strane uličice koja se negdje na polovini lomi pod blagim kutem, livada je intenzivno žutozelena, obojana životom nekog bilja koje cvjeta u trenutku kad mi se slika u glavi bistri. Nad svime - nebo. Plavo i duboko, nesmotren bi se utopit mogao.

Ima toga još.

I meni nema jasnih konkretnih veza između tih likova i tih ulica, ali to i tako nije važno. Postoje ljudi, postoje ulice. I neke čudne sinapse. Bar neko vrijeme.

iz vatikanskih podruma

“Mi ni o raskidanju niti o reviziji (ugovora) govorili nismo... Što je potpisano, je potpisano.Hrvatska strana se uglavnom toga drži, imamo neke zaostatke od prije 10 godina, ali se uglavnom korektno drži...”

Laže Zoki, laže...

 

medmen

Ak' radi k'o konj, a ne kao pčela (nu tamo), zašto i otkud sad med?

Uostalom, lako za med. Čekam katran. I perje.

fabula

10:00 inspekcija - objektno fokusirani monolog začinjen grintanjem protiv šefova koje vrijeme ispunjava dvotrećinskom većinom

10:10 analiza - tehničarski monolog s juzerfrendli laičkim pristupom, 1/1

10:15 retrospekcija - monolog prošaran sebehvaljenjem, omjer vremena 50:50

10:20 analiza retrospekcije - ciljano stručni tehnički monolog sa elementima horora, 100%

10:25 dijagnoza - monolog spektralnog djelovanja garniran 30-postotnim fekaljenjem po bivšim klijentima - reakcija na činjenicu da im se klijenti seru na posao

10:30 poluminutni neuspješan pokušaj dogovaranja posla mimo radnog vremena, firme i računa - rezultat ranije dosegnutih komunikacijskih razina

Vodoinstalaterska ekipa za očevid - nadrealizam 21. stoljeća.

društveno angažirana poezija slobodnog stiha

Iz susjednih su ulica odvezli krupni otpad. 

Djelomično.

Smeće je ostalo.

negacija negacije je afirmacija

Noć. Mrak. Tišina.
 

- Budi se. - šapuće mi na uho.
- ... nnnneću...
- Ama, budi se, ustaj kad ti kažem.
- ... mmm... tko si to ti?
- Ja saaam. Nesanicaaaa....
- ... mmmma ne možeš ti bit nesanica, nesanica ne budi već ne dâ zaspati.
- E, vidiš, sad mogu. Proširili mi ovlasti.
 

Ma ti ćeš mene, pomislim, okrenem se na drugu stranu, zaspim. I usnijem san. Kao noć je još, pred zoru, na Kvatriću otvorim dućan čiji ključ imam otprije, dok sam radio za tu firmu, pa se popnem liftom na prvi kat htijući ući u zgradu, predomislim se, vratim se u prizemlje, i vidim komešanje iza vrata od mutnog armiranog stakla. Đurđa izlazi, pozdravljamo se, a ja joj velim da sam sreo nekog gastića koji je šarmom taman po mjeri njezine šefice. Otkud mi gastić na pameti, ne znam, ali i tako se trgnem, shvatim da sam sanjao pred jutro i da se nakon daljske jutarnje šetnje vraćam iz bašte kroz dvorište u kuću i čujem baku kako mi, izlazeći iz kacare govori da požurim na doručak. Pljusnem se u nedubok bazen koji se za tu priliku našao u dvorištu, otplivam leđno do nje i skupa odemo u kuću, a tamo mi moja mlađa osmogodišnja sestra pokazuje kako hrani čopor žućkastih mačića, tata mi daje petlitarsku teglu napunjenu prozirnom želatinoznom masom u kojoj lebdi šupljikast kamen. To ti je za zube dobro, veli mi. I ujak je tu, od njega tražim neku kapu, šešir jer on ih, pecaroš, ima na desetke, a meni treba jer se u Zagreb vraćam kabrioletom. On odlazi izabrati neku, a ja kroz prozor prednje sobe u sokaku vidim usporenu veselu svadbenu povorku sa gomilom fordova i mercedesa njemačkih registracija. Sjedam u auto, prevezem se preko pružnog prijelaza i umjesto popodne u Zagrebu, s Njom sam usred noći usred Pariza: u podzemnoj, zagrljeni, priljubljeni jedno uz drugo, ovijeni Njenom kosom, gledamo ulične plesačice i plesače. Ovi muški su nekako više tamnoputi, rastafarijanskih kosa, a bujne su plesačice u svjetlucavim pastelnim trikoima. Miješaju se zvuci klavijatura i udaraljki u neku poznatu, ali nedokučivu melodiju. Čak i zvono zazvoni. Otvorim oči. Valjda. Jest zvono, nije zvono? Zazvoni ponovo, otvorim oči opet. Gledam - strop. Nema Njene duge kose, nema Nje uopće i ja shvatim da je ovo sad - upravo sad, i da je ovo posljednja ljuska sna iz kojeg se već godinama ne mogu probuditi. Odem do interfona, u slušalicu izgovorim:
- Da?
- Poštar je.
 

Izgleda da stvarno zvoni dvaput, pomislim.

 

nobel 2012

Bilderberškovatikanskobriselskohelsinška zavjera! Nema bit što drugo! Namjerno su Eropskoj uniji dali Nobelovu nagradu za mir 2012. i ni slučajno godinu kasnije kad bi i Hrvatska u Uniji bila, a i kakva je to Eunija bez Hrvatske, i to samo iz razloga da se Hrvati ne mogu dičiti još jednim (oćureć, još i njima četirimilijunadvjestadevedesettisućašestodvanaestorima), četvrtim (zapravo četirimilijunadvjestadevedesettisućašestošesnaestim) Nobelom. I istovremeno prigovarati drugima kad se istima, zajedničkim Nobelima, diče...

ni slučajno slučajan susret

Jednog maglovitog jesenskog jutra sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća, u Parizu, uz obalu Seine žurno hodajući jedan čovjek sustigne drugog i ščepa ga za nadlakticu.
 

"Konačno sam te uhvatio!" veli Antun Motika.
"Čisti nadrealizam!" odgovori mu Slavko Kopač.

polet je kriv i za ovo

"Dobar dan, ja sam vaš novi susjed." Hažeovski svijetloplava košulja, golubije sive hlače na crtu, cinični smiješak na licu. I dok sam se ja snašao nešto suvislo reći, zapravo išta progovoriti, čovjek mi ušeta u stan, sjedne mi za stol u predsoblju pa me gleda u lice dok ja astojim pored ulaznih vrata i rukom još uvijek držim kvaku brave.

"Možda imate vode..."indirektno pitanje iznuđuje nuđenje. "Mineralnu ili običnu?" pitam. "Mineralnu, imam ja vremena." Ovaj zna Crtu, pomislim.

Odlazim u kuhinju po vodu i vratim se u predsoblje gdje sam spodobu ostavio sjediti. Lika nema. Odem prema boravku gdje mi starci, sad već nekolikodnevni gosti, gledaju televiziju i vidim ga kako stoji pored trosjeda i predstavlja se. "Ja sam novi susjed."

Ako je itko pomislio da će mi se poslijenedjeljnoudva ukazati Ivo, gadno se prevario. "Ja sam vaš novi susjed Nino. Nino Pavić." A i ne treba zaboraviti da ljige ima posvuda i poprima različite, iako morfološki jednake, oblike.

Pa jedem ti EPH i Jutarnji i Gloriju i listopad. I takve snove. I Polet, kojeg sam se sinoć prisjetio dok sam sa Skelom pričao o fotografiji. I koji je vjerojatno kriv i za sve ovo...

e moj uene

Zašto samo boga? Što sa svecima? Što sa majkom, ocem, sestrama i braćom? Što sa rodbinom i rodnom grudom? Što sa krvlju mlade rode? Lepinjom? Jarcem?...

U našoj se kući, roditeljskom domu, boga (jednine, množine...) nije smjelo čak ni opsovati, a kamoli zazivati. Opet, kad malo bolje razmislim. to je više ona crta kućnog odgoja koja anatemizira psovku, a ne boga, i uopće ne zaziva na logičko promišljanje o bitku i nebitku: kako psovati nešto čega nema. Oprečna mišljenja (ne po pitanju psovke već po pitanju nebitka) toleriram, ali si zadržavam pravo rezerve (igrač s klupe i to...).

Uostalom, tko išta opsuje, narast će mu rep. K'o od kave.

Jedan od sljedećih koraka mogao bi biti plaćanje naknada za korištenje riječi u govoru i pismu (zagugletati "zamp" i slično)...

(vidi članak: članak)

 

mitsko biće mojeg djetinjstva: gola crnkinja s fesom na glavi, s limenke za J.M. kavu 

(časna s... riječ - bila gola, samo s kragnom)

blago stanje

Kad sam se jutros probudio, shvatio da me je konačno napustio mladalački entuzijazam.

A mudrosti ni traga...

 

novi uspjeh hrvatskih cestogradnih znanstvenika

I dok su vrhunski svjetski znanstvenici u CERN-u kao i oni sa Caltecha, MIT-a, VERN-a i Hrvatskih studija, tek na tragu otkrivanja dijela tajni i smisla života, svemira i manje-više svega ostaloga, hrvatski niskograditelji cesata kod Omiša već su pri kraju sa izgradnjom još jedne moderne crvotočine koja je ujedno, metaforički gledano, slika kratke povijesti budućnosti same države, zna se koje (i opet i smisla života, svemira i svega ostaloga)...

(iz Dnevnika)

o slobodi kreten... kretanja

Bezobzirne hodače sa ugraviranim ciljem, ništa manje bezobzirne dokone šetače, neodlučne snogenanožno klimave čekače javnoprijevoznih prometala, trkače za istima također, gurače bicikala i kolica, s djecom ili bez njih, nosače grozdova vreća i vrećica, sa robom ili samo s ambalažom, blazirane vucikofere i vucikoferete, isključene gledače nadzemnih elektroinstalacija, neba i fasada, vuciplactorbe i vuciplactorbetine, magnetizmom izlogâ privlačene fascinante, hranitelje jata pernatih širitelja zaraze, nosom neboparajuće šetače pasa i ostale živinčadi...

Sve odreda na pohađanje škole slobode kretanja. Besplatno. Uz obavezno polaganje kretačkog ispita. Isto besplatno. S aritmetičkim povećanjem cijene pada. One bez položenog ispita - u kućni pritvor. Dok ne nauče hodati među ljudima. O p(r)ogoniteljima dvo- i višekotačnih p(r)ometala da nit' ne govorim.

Jer sloboda kretanja, uostalom kao i sloboda govorenja, nije ništa drugo do li segment opće slobode.

A gdje je granica osobnih sloboda koliko vidim - znamo.

Ali malo sutra.

 

crtica iz dubina

Glavobolja je prolazna. Ljubav nije.

fejzbuk pretposljednjih stranica novina

Jutros, u 06:32, sasvim iznenadno je od posljedica teškog udara preminula posljednja komarica u mojem stanu.

Nisam je poznavao od ranog djetinjstva, ni njezinog ni svojeg, no sa sigurnošću mogu potvrditi da smo zadnje sate njenoga života proveli zajedno. Intenzivno smo se družili do posljednjeg trena komaričinog nikad dovoljno kratkog života.

Ostat će, prije svega, upamćen njen glazbenoistraživački rad. Njezina upornost i iterativne sposobnosti nadilazile su mogućnosti mnogih sportskih zvijezda i zvjezdica, a minucioznost glazbenog izričaja dovodila je auditorij do deliričnog zanosa, do krajnjih granica ludila. Sreća u nesreći je ta što je bila sklonost solo karijeri od nastupa u duetu, triu ili kvartetu. Kvintet, sekstet, septet ili orkestar da ni ne spominjeno.

Zahvaljujući svim svojim vrlinama, a unatoč svemu ne treba prešutjeti, iako nije pohvalno, ni njenu pretjeranu privrženost čašici više koja joj je i došla glave, sa ovog svijeta ispraćena je pljeskom.

kvaka

Javio se Ekhem. Već sam se zabrinuo što ga nema, ni njega ni pisma ni razglednice. U Poljicama je, veli. Namače se i osoljava. Izvana i iznutra. Povemeno skokne malo iz kuće pa gdje ga put nanese. Šalje slovnoslikovnu poruku:
"Sjedim ti u nedjelju u Đardinu kod Zlatnih vrata (Porta aurea), pijuckam pivo iz konzerve i pitam se: otkuda i kamo vode ova vrata?"

 
Gledam pristiglu fotku. Slijepi prozor, nijema vrata. Rudimentić civilizacije na rubu rudimentine civilizacije. Od nekadašnje uporabnosti ostala samo okamenjena dilema sa dvije nahero obješene slike. Gledam pa odgovaram:
"Meni ta što nisu Zlatna izgledaju kao da iz mračne prošlosti vode u svijetlu budućnost. Samo, pitanje je može li se kroz njih."
"Nisi ti to loše vidio, ali vjerojatno može jer ima tu i jedna kvaka."
"A gdje je kvaka?"
"Pa u vratima, Stenli moj, kvaka je u vratima."

 

curiosity killed the cat

 

pozdrav sa godišnjeg

Dragi Ivane,
More, piva, koke, množina, jednina,...
Godišnji je super i bez imalo vitra...
Pozdrave sa Jadrank Jadrana šalje ti
Tvoj Ivo
 

lijepa naša hrvatska...

... Hrvatska, Hrvatska...

I obala jadranska, jadranska...

I dok nas mediji, svi odreda, kronološki poput "uživo" (čit.: live) praćenja tijeka utakmica, informiraju o stanju duha, tijela i bankovnog računa jednog simpatičnog, ali priprostog mladića, vještog u baratanju loptom i nevještog u mnogočemu drugom, u samom tom praćenom činu zapravo negativca kojeg scenaristi javnog mnijenja pretvaraju u pozitivca, u buntovnika, doduše pravno gledano buntovnika bez razloga, i kojeg su vrli "savjetnici" za svojih 10-20 posto, ili koliko već postotaka ide "menadžerima" u toj lihvarskoj branši, prije par godina nagovorili da potpiše ugovor kojim se obvezuje na poslovnu (čit.: igračku) pripadnost jednom klubu, jednom stadionu i jednom vlasniku, i to na pun q (čit.: pun kufer, pun kurac, mnogo, šest) godina, a sad ga vjerojatno nagovaraju (ili ga uopće takvog priprostog i naivnog pametnije ne savjetuju) na kršenje tog istog ugovora po cijenu karijere, dakle moglo bi se reći i života, a sve iz razloga njegove vlastite gluposti koju mu rađe pripisujem nego gramzivost, skoro svi šute o barbarskom divljanju i maltretiranju kojem je izložena jedna obitelj jer se usudila sukladno dvije godine starom sudskom rješenju provaliti u svoj vlastiti stan, nakon dvadeset godina ponovo doći u posjed svojeg privatnog vlasništva, o prijetnjama koje su zakonski vrlo jasno definirane kao kaznena djela, i koje policija ignorira ili možda po službenoj dužnosti ne smije čuti, a sve od strane lika koji ratnu stečevinu brani mašući rješenjem o vlasništvu koje mu je izdala jedna državna institucija za nešto što nije niti bilo njeno i što neodoljivo podsjeća na neke druge jednako tako dodijeljene tuđe nekretnine iz kojih su protjerani oni koji nisu smjeli biti jednaki sa jednakijima...

I čisto plavo moreee...

Više cvijeća manje smećaaa...

 

ej, da je barem noćas moći...

Kama sutra nema toliko poza koliko sam ih noćas već promijenio, pomišljam. Pobjednica je zvjezdača. I klot i frket.

Iscrpljen neprestalnim vrćenjem, okretanjem, grčenjem, razvlačenjem i dahtanjem, sjednem.

Ustajem.

Kroz otvorena vrata izlazim van. Balkonski stolac - privremeno rješenje.

Gledam listove nabujalog Chea, jedne slične noći od milja tako prozvah pripitomljeni habanero chili, opipam zemlju i zadovoljan njenom vlažnošću mislim kako nečemu živom u mojoj blizini ova vrela noć ne pada teško. Palim krijesnicu, povlačim dim, iz poluprozirne plastične posude sa zelenim poklopcem otpijam vodu namijenjenu Cheu, dignem glavu i buljim u svijetli dio svijetle strane Mjeseca.

Vraćam se krevetu. Nastavljam pokušavati spavati bez da samog sebe dodatno dodirima grijem.

Ej, da je barem noćas moći levitirati...

 

kromanjonci svih zemalja, izvinite

Da imam nekog jarana kao što Boro ima Kožu, taj bi me sigurno nazvao u dva sata iza ponoći da ispriča vic jer bi imao on baš taj običaj, kakav svaki pravi jaran ima, zvati u gluho doba iz kafane da ispriča vic. Koliko sad, Kožo bi me već sigurno zvao i pitao jel znam onaj kad razgovaraju Mujo i Haso pa se Mujo Hasi žali na zdravstvene probleme. Kao, ima mučninu u želucu, mijenja raspoloženje, stalno bi nešto jeo, ali u ludim slatkoslanim, gorkokiselim i sličnim nespojivim kombinacijama,... uglavnom, nabroja Mujo simptome, a Haso kao iskusan muž i otac i dr. House, odmah prepozna o čemu je riječ pa izvali: "Mujo bolan, svi simptomi su tu, ja bi reko da s ti trudan, al malo mi to neobično. Muško si, nemaš ti ba maternice." A Mujo, i dalje zabrinut nad sudbinom odgovara: "Ja bolan, znam. Zato me neki strah fata. Da nije vanmaternična?" Eto, takav bi mi nekakav vic Kožo ispričao, a ja bih se odmah sjetio kako nema vica ni iz čega i da iza svakog dobrog vica stoji loša stvarnost. A ni Mujo, ni Haso, nisu nam daleko. Evo ih u susjedstvu, komšiluku, svako malo navrate, barem do Makarske, ako ih otamo kojekakve čovječuljkuše i slične spodobe ne otjeraju kao nepoželjne.

Ima skoro dva tjedna kako je izvjesna ljudska tragedija, nazvat ćemo ga za ovu priliku di-đej, nekakav potpredsjednik stranke koja je po svojem nazivu zajednica, a po djelovanju organizacija, stao na branik svake hrvatske maternice u obrani politike hrvatske demografske zajebnice pa izokrenuo rukavicu i uspoređujući pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, dakle liječenje bolesti, sa Jasenovcem i Bleiburgom, sinonimima za zločine, verbalno ispalivši rafal gluposti:''Blaženi Alojzije Stepinac je rekao da je u povijesti hrvatske nacije Jasenovac najsramotniji čin koji se dogodio. Jednako tako i Bleiburg. Ovaj zakon se može staviti u razinu najvećih hrvatskih tragedija koje sam spomenuo. Stanimo tome na kraj."

Iskreno, poklisara jedne veće, starije i opakije organizacije od one u kojoj je di-đej potpredsjednik, organizacije koja je svoje mitološke svjetonazore i stavove nametala ognjem i mačem, i koja je govoreći o miru i ljubavi, stoljećima veličala krvnike i poticatelje zločina, uzimati za ozbiljno priličan je poremećaj. Ali masovna je to pojava. O njoj su pametno zborili i Einstein i Krleža.

Taj isti di-đej jučer je nastavio svoje laprdanje. "Nema većeg zla nego kad muškarac abortira", veli. Nisam siguran, a i da Muju pitamo, taj se sigurno ne bi složio. Znaju i Mujo i Haso da je od muškog abortusa opasnija muška vanmaternična trudnoća. Jer posljedice su kudikamo kompliciranije. Ali ako podpredsjednik organizacije nešto smatra, titula je tu ipak neki autoritet, onda tu ne bi trebalo biti nikakve sumnje, jer njemu je postalo jasno.

"Ovdje se događa jedan stvar koja je vrlo neugodna, a postavlja se pitanje tko nama ljudima daje pravo da odlučujemo za jedan život na uštrb pet ili šest drugih.  Nakon ozbiljnih razgovora s profesorima, bioetičarima, teolozima postalo mi je jasno. Ako je to odvojeno i u jednom trenutku dođe do spoja svi mi nastajemo, u tom trenutku počinje život. Neki smatraju da začeće nije početak života, ja smatram da jest. Prozvan sam čovjekom srednjeg vijeka, kromanjoncem, neandertalcem, desničarom, sve sam to spreman podnijeti moralno i časno za ovo što sam izrekao."

Prilično je brutalno nekoga tko paradigmatski prihvaća neke fantazije da je žena nastala od muškarčeva rebra, nazivati kromanjoncem, neandertalcem i svatko tko ga je tako prozvao gadno je promašio. Prikladnije bi ovog kromanjonca i neandertalca bili nazvati ga čekićem. Ili nakovnjem. Unatoč povremene plemenitosti harmonije gibanja valova kojih smo ponekad svjesni usljed postojanja istih, čekića i nakovnja i stremena.

I u ovog našeg di-đeja nema nedoumica. Zna se hijerarhija, tko svime upravlja, a tko sluša, tko o svemu odlučuje, a kome je gdje mjesto. Jedino nisam siguran kojom bih logikom mogao objasniti tijek sljedećih misli i rečenica:

"Osobno smatram da je nama muškarcima nerazumljivo što znači nositi život u sebi. Iz tog razloga smatram da kod ove teme najveću odgovornost imaju muškarci, a još više kod teme abortusa. Nema većeg zla nego kad muškarac abortira. Kako? Lako. Nagovorom."

Ali zato znaju i Mujo i Haso, i dr. House također, da je i od muškog abortusa i od muške vanmaternične trudnoće još gori i još opasniji - propali abortus.

 

klimatski poremećaji na 16. meridijanu, malo iznad 45. paralele

S gornjih stijena sada već pokojnog mi hladnjaka odlomila se santa leda veličine dva oblutka za cocktail Manhattan. NASA nema snimke jer im sateliti još uvijek nemaju pristup tom dijelu svijeta. S istog mjesta se 2011. godine odlomila santa slične veličine. Znanstenici su pomalo iznenađeni, ali tvrde kako je to prirodna pojava i da mjesta panici nema: "Ovo nije kolaps, ali je zato beznačajan događaj".

Neki drugi znanstvenici nisu tako blagi s komentarima. "Ovo je dramatično i uznemirujuće", rekao je za HINA-u neimenovani znanstvenik sa Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, inače i redovni profesor debrecinskog sveučilišta Debreceni Egyetem, "Bilježimo podatke od stoljeća sedmog i još nismo vidjeli ovakve promjene".

Odlamanje ove sante ne bi trebalo utjecati na promjenu razine mora s obzirom na to da su se sante i prije kretala, a mora ni blizu. Sante tek ponekad dođu do frontalnog ruba hladnjaka te uzrokuju probleme u otvaranju vrata istoga.

Problemi u plovidbi i pomorskoj navigaciji nisu zabilježeni.

 

kreten na tren. zapravo na malo dulje

Nedjelja jutros prijepodne. Ni psa na ulici, tek rijetki prolaznik. U vidokrug mi, dok sam gledao preda se na suprotnu stranu ulice, na tramvajskoj u Draškovićevoj kod Vlaške u smjeru juga, s desna uplovi lađa. Crna kosa povezana na potiljku, Jackie O (OO) sunčane naočale, bijela cvjetna poluprozirna haljina do potkoljenica sa tirkiznom upola kraćom podsuknjom. Kopitaste sandale. Jedna loša kopija drugarice Jovanke s kraja prošlog stoljeća.

- Da nisu neki građevinski radovi? - progpvara lađa na praznoj tramvajskoj. Ruke su spuštene, iz ušiju ne vire ni žice, ni plavozubi aparatić.
Ignoriram. Zadržim pogled na oronulim pročeljima.
- Da nisu neki građevinski radovi? - ponavlja i dodaje - Već vječnost čekam, a tramvaja nema.

Pogledam na display. Četvorka dolazi za tri minute, jedanaestica za četiri.
- Gospođo, ovdje gore piše da tramvaji dolaze za tri, četiri minute. Nije vječnost, nedjelja je i tramvaji rjeđe voze.
- A jel? Pa mogla sam i pješke.

Šutim, pokušavam se izvući. Stvarno, sad i ja shvaćam da tramvaja stvarno dugo nema. Bilo kojeg.
- Opet, treba i noge čuvati. - nastavlja.
Da, i jezik također.
- Treba se štedjeti na svakom koraku. Da se duže živi. - ne zaustavlja se.

Uto se iz Vlaške promoli obla njuška javnog tračnog prometala. Na škripu trenja čelika o čelik zašvenka glavom. Starački pomalo ukočeno tijelo poprati pokret, zašušte haljina i podsuknja, nos propara nebo.
- Nego čujte, - sad već stoji direktno ispred mene - ova promjena vremena... nimalo mi se to ne sviđa. Ni-ma-lo. Jučer toplo, danas ovako...
- Znate, - ne mogah više trpjeti - vremenske prilike se ne događaju prema nečijem sviđanju. To su samo fizikalni zakoni u igri.
- A da?! Zakoni? - okrene se na drugu stranu pa promrmlja nedovoljno tiho - Svašta. Kreten.

Uskoči lađa u upravo pristigli plavi vapor što naviga za Afriku i otplovi u bespuća uređena fizikalnim zakonima.

nothing

 

 

-

-

Negdje na periferiji kontinuuma, kad nada okošta u žal, shvatiš. Puno toga je izrečeno, napisano.
Nekada više u manje riječi, nekada i obrnuto. A ispada, kako god okreneš, više nego li je trebalo.
Naročito kada nemaš kome.

 

pun mi je kaplus...(ili ono što se mora reći)

... socijalno osviještenih kapitalista, licemjernih moralista, indoktriniranih slobodnih mislioca, invazivnih mirotvoraca po tuđim dvorištima... (ima još, ali postalo bi vulgarno)...

"Pa neka stoga »svaka poštena osoba na ovom svijetu« najprije pročita pjesmu Güntera Grassa i ako u njoj pronađe ikakav zagovor zla, nasilja ili nepravde, neka onda slobodno kaže ono što sam misli da se mora reći. A tko misli da je njemački pisac unaprijed pročitan, neka skupa s Netanyahuom pjeva »Green Green Grass Of Homeini«."

(Predrag Lucić, Novi list)

ONO ŠTO SE MORA REĆI
Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.
To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.
Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama – iako potajno –
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?
Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda “antisemitizam” sasvim je uobičajena.
I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
tamo gdje postojanje atomske bombe nije dokazano,
ali je kao pretpostavka već potvrđeno,
I zato ću sada reći, ono što mora biti rečeno.
Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.
Zašto ovo govorim tek sada,
Ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
Ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji – opterećeni ionako što smo Nijemci –
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.
I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati,
ukinuti svako prešućivanje,
pozvati izazivače stvarne opasnosti
da odustanu od nasilja
i insistirati da se dopusti
nesmetana i trajna kontrola
izraelskog atomskog potencijala
i iranskih atomskih elektrana
od istih međunarodnih institucija
prihvaćenih u vladama obje zemlje.
Samo na taj način, Izraelcima i Palestincima,
i ne samo njima, nego svim ljudima koji žive tamo,
u tom zabludama okupiranom dijelu svijeta,
gužvovitom i zavađenom odavna,
a zatim i svima nama, može se na kraju pomoći.

 

(Günter Grass, prijevod s njemačkog: Anne-Kathrin Godec i Miljenko Jergović)

onako, nek se zna

Nije strašno biti poražen. Strašno je ne prepoznati poraz.