Da
sam ja Boris Dežulović, a nisam, i da pišem za sarajevsko Oslobođenje,
a ne pišem, sigurno bih imao prijatelja Kožu koji bi me oko dva u noći
probudio da mi ispriča neki vic. E sad, tko čita Borisove kolumne u
Oslobođenju, primijetit će da su Muju i Hasu zamijenili Bobi i Rudi,
što me neodoljivo podsjeća na jedan vic o Mujinoj ispovijedi radi
stiskanja s Fatom uz hladnjak sa smrznutim mesom u Konzumu koji je
izmijenjen u Bobija i Rudija jer šta će Mujo u crkvi, a koji se pričao
po Sedmici baš malo prije nego što su Borisovi Mujo i Haso sjeli na
klupu za rezervne igrače. Ali to je jedna sasvim druga priča.
U ovom vicu koji mi nije ispričao neki moj jaran Kožo, Mujo i dalje ima glavnu ulogu na terenu. Podigli Hrvati veliki križ na brdu Hum, kraj Mostara, zapadno od Neretve. Došli novinari iz cijelog bijelog svijeta da se čude ovoj velebnoj građevini koja bi mogla zasjeniti i sâm Hajrudinov most koji je bit će nekima kad dokoni zalegnu malo previše sličio polumjesecu (o piramidama da i ne govorimo), škljocaju fotoaparati (digitalni doduše, ali imaju onaj zvučni dodatak što fotografskoj struci daje onu potrebnu dozu nostalgije iz doba promišljane, a ne probirane fotografije), rade kamere, reporteri s mikrofonima naganjaju Mostarce po ulicama ne bi li ih priupitali što misle o novom bosanskohercegovačkom monumentu pa tako, nesvjesni Neretve, mosta, odnosa desno-lijevo, prešli na istočnu stranu i naletili na Muju pa ga pitaju što misli o tom križu na Humu, a Mujo promisli, zagleda se negdje u daljinu, reklo bi se preko 450 godina daleko, pa odgovori: "Mislim da je ovo jedan veliki plus za Mostar."
Elem. Početkom veljače u Džamiji, HDLU-u (Hrvatskom domu lajk... likovnih umjetnika), otvorena je monumentalna izložba kipara Marina Marinića "Mi Hrvati". Ne mislim ja sad tu nešto previše stručno glumatati pa naglašavati monumentalnost ovog Marinovog opusa, prepoznatljivu pomalo iščašenu figuraciju (kakav svijet - takva figuracija), o težini sarkazma i kritike upućene na sve adrese društva jer ne da nisam Boris Dežulović, nego nisam ni Enes Quien, ali s obzirom na nereakciju vodećih medija u Hrvata, stvarno ispada da je ova izložba tek jedan plus za HDLU.
Izložbu stignete, a trebali biste stići, pogledati još kratko vrijeme, do kraja Đej Arovog mandata u Vatikanu.
U ovom vicu koji mi nije ispričao neki moj jaran Kožo, Mujo i dalje ima glavnu ulogu na terenu. Podigli Hrvati veliki križ na brdu Hum, kraj Mostara, zapadno od Neretve. Došli novinari iz cijelog bijelog svijeta da se čude ovoj velebnoj građevini koja bi mogla zasjeniti i sâm Hajrudinov most koji je bit će nekima kad dokoni zalegnu malo previše sličio polumjesecu (o piramidama da i ne govorimo), škljocaju fotoaparati (digitalni doduše, ali imaju onaj zvučni dodatak što fotografskoj struci daje onu potrebnu dozu nostalgije iz doba promišljane, a ne probirane fotografije), rade kamere, reporteri s mikrofonima naganjaju Mostarce po ulicama ne bi li ih priupitali što misle o novom bosanskohercegovačkom monumentu pa tako, nesvjesni Neretve, mosta, odnosa desno-lijevo, prešli na istočnu stranu i naletili na Muju pa ga pitaju što misli o tom križu na Humu, a Mujo promisli, zagleda se negdje u daljinu, reklo bi se preko 450 godina daleko, pa odgovori: "Mislim da je ovo jedan veliki plus za Mostar."
Elem. Početkom veljače u Džamiji, HDLU-u (Hrvatskom domu lajk... likovnih umjetnika), otvorena je monumentalna izložba kipara Marina Marinića "Mi Hrvati". Ne mislim ja sad tu nešto previše stručno glumatati pa naglašavati monumentalnost ovog Marinovog opusa, prepoznatljivu pomalo iščašenu figuraciju (kakav svijet - takva figuracija), o težini sarkazma i kritike upućene na sve adrese društva jer ne da nisam Boris Dežulović, nego nisam ni Enes Quien, ali s obzirom na nereakciju vodećih medija u Hrvata, stvarno ispada da je ova izložba tek jedan plus za HDLU.
Izložbu stignete, a trebali biste stići, pogledati još kratko vrijeme, do kraja Đej Arovog mandata u Vatikanu.
