zamislite

Zamislite da svaki put kad kažete ili napišete "zamislite", vi se sjetite Duška Radovića? Možete to zamislit? Sad zamislite sve ovo dalje.

Zamislite da po poslijekišnom predvečerju, u neki plavkasto crvenkast suton sporovozni vlak trećeg razreda stiže na zagrebački glavni kolodvor. Iz vlaka izlazim i pogledom tražim parkirani bicikl. Gradska se javna rasvjeta ljeska o mokri zakrpama prošarani asfalt iz kojeg na pojedinim dijelovima izviru kamene kocke. Nađem bicikl, sjedam na njega i krenem Branimirovom. 

Zamislite da u jednom trenu, a prošlo je ve nekoliko minuta, već sam kod Kraševe tvornice po kojoj cijela ulica miriši po čokoladi, shvatim kako nemam ruksak s kojim sam krenuo na put i da pomislim kako bi bilo najbolje nazvati kolodvor, prijaviti slučaj s konkretnim podacima: broj vlaka i relacija, posljednje sjedalo na lijevoj strani otvorenog vagona i opis ruksaka: neugledan malen ruksak od velura sadržaja beznačajnijeg i od njega samoga. Onda zamislite i da pomislim kako je unatoč formi i sadržaju možda bolje vratiti se pa ako je vlak još na peronu, provjeriti je li ruksak još na sjedalu na kojem sam ga ostavio. Jeste sve to zamislili? Jeste? Dobro. Sad to malo zaboravite jer idemo dalje.

Zamislite da ste u galeriji poput Grete u Ilici. Zamislili ste? Onda zamislite da u toj galeriji izložbu svojih minijatura (ne pitajte me kakvih jer ako ne znate, otkrit ćete na otvorenju) imaju Petra i Mejra? Jeste i to zamislili? Jeste? Da, malo je neobično, ali tko vas pita. E sad ovako. U galeriji su neke kartonske šljokicama oblijepljene mini kućice-dvorci, prozori na njima su s roletama griljama, a iza svakih grilja po dva su malena portreta. Jeste i to zamislili? Dobro. A sad u galeriju dodajmo par redova bijelih drvenih stolaca s naslonjačima, dodajmo neku miješanu ekipu što s televizije, što iz Daruvara, Krešo, Kruno i Oliva, i dodajmo još i Alema u zadnjem redu. Zamislili? OK. Od njega žicam cigaretu jer sam svoje dao nekom liku koji žuri u Samobor u posjet bolesnoj majci. Alem vadi neku široku kutiju Marlbora, dvostruko širu od uobičajene, nudi mi: "uzmi koliko ti treba, uzmi sve, imam to slučajno". Uzimam par komada jer možda će još nekom trebati pa nek Alem ima da ne moraju mene pitanjima maltretirati i odlazim do prozora. Sad zamislite da kroz prozor vidim Wartburg karavan i u njemu gomila djece, žena i muškaraca od kojih mi neki mašu i pokazuju na unutrašnjost auta. Zamislite sad da ja iziđem van, odem do auta, a unutra, zamislite, vidim svoj ruksak, otvoren i prazan, ali moj.

Jeste sve zamislili? E, vidite, za razliku od vas, ja to sve nisam uopće morao zamišljati. Ja sanjao.

izložba

Sinoć u prolazu navratio u Gretu na izložbu. U prolazu. I ja i naziv izložbe u Greti. Gužva. Nišposebne fotografije i mnoštvo ljudi, mnoštvo nepoznatih u odijelima. Jedan mi poznat. Bivši ministar farbanja tunela. Fotografije su kćerine. Crnobijele.

dan velikog srca

U nedjelju proslavili Borisov rođendan. Bilo je... ma bilo je, kako to Boris zna reći, jednostavno lijepo.

Sve je počelo prije Ima jedno dva tjedna kada je grupa prijatelja odlučila Borisu Cvjetanoviću, bez njegova znanja, organizirati zabavu za šezdeseti rođendan. I za pamćenje. Mjesto događanja: Ateljei na Žitnajku, vrijeme događanja: nedjelja popodne, 21. travnja.

Konspirativne su pripreme bile odrađene po planu, do posljednjeg dana. Meso se pacalo, vino se hladilo, pekli se kolači i torte, zagrijavala se srca i nožice lake.

"Ma Boris niš ne zna. Kaj K.P.D.? Pa nitko mu niš ni rekel." (Sven Klobučar)

"Nije bilo lako. Naročito objasniti Borisu zašto nakuhavam tako rano i u tim količinama." (Markita Franulić)

"Gle, mislim da zna, ali se barem dobro pravi da ne zna." (Boris Greiner)

"Previše je ljudi znalo i normalno je da nekom nešto izleti. I posljednjih nekoliko dana nitko se sa mnom nije htio družiti: čim dođem, svi zašute. A meni je najteže bilo praviti se da ništa ne znam, a znam." (Boris Cvjetanović)

Priča se kako je te nedjelje, par sati iza podneva, nakon početka jednodnevnog performansa "Nagrada" Zokija Pavelića u galeriji "Greta" posvećenog četrdesetgodišnjici rada Gorana Trbuljaka, Boris Cvjetanović pozvao Mia Vesovića da krene s njim put Žitnjaka. "Hajde sa mnom na Žitnjak. Tamo mi pripremaju parti iznenađenja. Red je da se i ja pojavim."

I pojavio se. Dočekalo ga prijatelja i kolega u količini da, kako sâm veli, nije mogao ni zamisliti. Svejedno, mjesta u srcu je bilo dovoljno za sve.

Stolnoteniskom su stolu, zahvaljujući kulinarskim čarolijama nekolicine, prigodno promijenili funkcionalnost, a u atriju se, kako i treba, pravovremeno zažarilo, dvaput čak. Bez ostatka. Palo je i gašenje svjećica na rođendanskoj torti. U jednom dahu Boris ih je sve pogasio. I šesticu i nulu.

U ateljeu kod Mitrova - živa svirka. Bend "KajVe". Uz Tomislava Pletenca (mandolina), Edina Tuzlaka (akustična gitara) i Alema Korkuta (bucket bas) bubnjarskih su se palica uhvatili eminentni udarači Marko Ercegović, Sandro Đukić, Siniša Labrović, Boris Greiner i Sven Klobučar. I prolupali.

Plesalo se, sviralo, snimalo i fotografiralo, jelo i pilo do kraja dana, možda i koju minutu ponedjeljka, a za jutarnje osvježenje u fluidnom obliku pobrinula se Ana Ugarković juhom od hobotnice.

I bilo je - jednostavno lijepo.

"Ovoliko mi je srce danas. Ja sam najbogatiji čovjek na svijetu!"
(Boris Cvjetanović, fotografirala Jana Dabac)