Petak, dan peti. U dva kuta sobe, ona gornja, paučina. Napuštena. Nema hrane za pauke, napisali bi Coheni. Kroz otvoren prozor ulaze cvrkuti ptica i zvuci udaljenih automobila. Čuje se i pokoji tramvajski tu-dum-tu-dum. Hitna prošla četiri puta. Gomila ljudi šeće pse. Čini se da neke iste pse svako malo šeće netko drugi. Da nije tkogod otvorio rent-a-dog? Samo da je vani bit. A do prije deset dana skoro nikog nisi mogao odvojit od mobitela, tableta, laptopa, psi trpjeli i potajno pišali po balkonima, ko ima, il u sebe.
Podlegao iskušenju samoizolacije. Oprao prozore. Lagani upgrade s prastare Viste na pristojni XP.
Predratni mi drug i prijatelj nudi svježu sarmu od jučer, najbolju, znam. Šalje link. http://radio.garden/ Možeš, piše mi, slušat sve osim Brexitaša, Boris ne da. Lijepo, ali meni tišina tako paše da i kompjutor povremeno gasim zbog šuma ventilatora. Frižider ipak ne gasim.
Roditelji, ovi naši stariji, postaju sve veći problem. Kao da nam vraćaju za naše tinejđerske mušice. Onaj moj nije normalan, govori mi prijateljica. Zamisli ti, on onakav, plućni bolesnik, smislio u srijedu ić kupit srdele, i nema, ma nemoj mi reć da nema sredela, i onda mi kaže da kad je vani onda je kupio bocu mineralne! Pa jebem ti mineralnu da ti jebem! Nisi je pio godinama, sad si je kupio! A mama? Mama mora kuvat. Šta mora? Tetiva desne ruke joj, zamisli, govori mi, na koncu, a ona mijesi tijesto. Po piz dit. Jučer je išao po mortadelu i grincajg. Nastavlja glasom oponašat oca. Ne uzima košaru, on to sve u rukama, teta na odjelu mu nareže dvajs deka i da mu u ruke. A jel imaš masku i rukavice? Masku imam. A rukavice? Nikad! Bit će da je samo važno izać van i prkosit. Kome? Virusu? Ne, nama.
Neki se inate, neki slušaju smiješno odjevene cirkusante, neki slušaju kretena koji poziva na šetnju i ljubljenje, neki misle da su jači od tih sitnih beštija jer su se tukli i sa većima i, znaju oni, opasnijima. A virusu mnoge stvari uopće nisu bitne, nije mu važno gdje ste bili devedesprve, ne jebe ga ni to što ste uzoran član partije i dogurali ste do tajnika županijskog ogranka, baš ga briga na kojoj marki automobila otvorate prozor, nije mu bitno imate li milijune na računu ili kredite za vratom, bavite li se bitcoinom, muljate li s poljoprivrednim poticajima, sjeckate li luk ili vozite tramvaj, boli virusa, daprostite, kurac kojeg nema navijate li za Hajduk ili Dinamo, kao i za to tko su vam tata i mama, apsolutno ga ne zanima jeste li ateist ili idete u crkvu. Doduše, ako i dalje idete, pozdravit će vašu odluku, pogotovo ako vas se skupi malo više.
Zove prijatelj iz starog Tokija. Vozi se kući pa jel šta treba. On išao od kuće radit na posao. Došli oni dani u mjesecu kad nije lako bit muškarac. To su oni isti dani kad je i ženi teško biti žena. Pričamo o znanstvenopopularnim kanalima na Youtubeu. Ima ih više nego bi mi samoizolacija i s produžecima mogla trajati. Kolko ti je još ostalo, pita. Ko da sam u vojsci ili zatvoru pa brojim sitno. Četri dana, odgovaram. Ajde, veli, proće to brzo pa ćemo se onda vid... pa ćemo se onda opet čut. Smijeh. Obostrani. Možda. Ako nam peta kolona u našim vlastitim redovima ne navuče totalni belaj na glavu.
Betelguez se u ovom našem vremenskom vidokrugu već mjesecima napuhava. Delfini se okupljaju sad već i u Veneciji. Treba lagano pripremit ručnik.
Podlegao iskušenju samoizolacije. Oprao prozore. Lagani upgrade s prastare Viste na pristojni XP.
Predratni mi drug i prijatelj nudi svježu sarmu od jučer, najbolju, znam. Šalje link. http://radio.garden/ Možeš, piše mi, slušat sve osim Brexitaša, Boris ne da. Lijepo, ali meni tišina tako paše da i kompjutor povremeno gasim zbog šuma ventilatora. Frižider ipak ne gasim.
Roditelji, ovi naši stariji, postaju sve veći problem. Kao da nam vraćaju za naše tinejđerske mušice. Onaj moj nije normalan, govori mi prijateljica. Zamisli ti, on onakav, plućni bolesnik, smislio u srijedu ić kupit srdele, i nema, ma nemoj mi reć da nema sredela, i onda mi kaže da kad je vani onda je kupio bocu mineralne! Pa jebem ti mineralnu da ti jebem! Nisi je pio godinama, sad si je kupio! A mama? Mama mora kuvat. Šta mora? Tetiva desne ruke joj, zamisli, govori mi, na koncu, a ona mijesi tijesto. Po piz dit. Jučer je išao po mortadelu i grincajg. Nastavlja glasom oponašat oca. Ne uzima košaru, on to sve u rukama, teta na odjelu mu nareže dvajs deka i da mu u ruke. A jel imaš masku i rukavice? Masku imam. A rukavice? Nikad! Bit će da je samo važno izać van i prkosit. Kome? Virusu? Ne, nama.
Neki se inate, neki slušaju smiješno odjevene cirkusante, neki slušaju kretena koji poziva na šetnju i ljubljenje, neki misle da su jači od tih sitnih beštija jer su se tukli i sa većima i, znaju oni, opasnijima. A virusu mnoge stvari uopće nisu bitne, nije mu važno gdje ste bili devedesprve, ne jebe ga ni to što ste uzoran član partije i dogurali ste do tajnika županijskog ogranka, baš ga briga na kojoj marki automobila otvorate prozor, nije mu bitno imate li milijune na računu ili kredite za vratom, bavite li se bitcoinom, muljate li s poljoprivrednim poticajima, sjeckate li luk ili vozite tramvaj, boli virusa, daprostite, kurac kojeg nema navijate li za Hajduk ili Dinamo, kao i za to tko su vam tata i mama, apsolutno ga ne zanima jeste li ateist ili idete u crkvu. Doduše, ako i dalje idete, pozdravit će vašu odluku, pogotovo ako vas se skupi malo više.
Zove prijatelj iz starog Tokija. Vozi se kući pa jel šta treba. On išao od kuće radit na posao. Došli oni dani u mjesecu kad nije lako bit muškarac. To su oni isti dani kad je i ženi teško biti žena. Pričamo o znanstvenopopularnim kanalima na Youtubeu. Ima ih više nego bi mi samoizolacija i s produžecima mogla trajati. Kolko ti je još ostalo, pita. Ko da sam u vojsci ili zatvoru pa brojim sitno. Četri dana, odgovaram. Ajde, veli, proće to brzo pa ćemo se onda vid... pa ćemo se onda opet čut. Smijeh. Obostrani. Možda. Ako nam peta kolona u našim vlastitim redovima ne navuče totalni belaj na glavu.
Betelguez se u ovom našem vremenskom vidokrugu već mjesecima napuhava. Delfini se okupljaju sad već i u Veneciji. Treba lagano pripremit ručnik.
