stari mačak

U nekom kasnovečernjem završnom razgovoru za šankom Lepa se jedne večeri obratila Surovom, čovjeku koji zna nešto, ne zna sve, ali i zna ljude koji nešto znaju.

 

- Znaš li otkud ovaj plakat kod WC-a?

- Znam nešto, ali nisam siguran je li to što znam točno. Mogu provjerit pa ti javiti.

- Ajde, molim te. Srce si. Hvala ti, dušo. Htjela bih ga nabaviti za prijatelja.

- Dobro.

 

 

Prošlo je od tog razgovora dana i tjedana, Surovi se sjetio Lepina pitanja i molbe, malo pogrebao po površini plakata, to "pogrebao" je naravno metafora jer plakat je zaštićen neprotuprovalnim staklom, i priča o plakatu dobila je početak i kraj.

 

Nekada davno, početak osamdesetih je u pitanju, kad je sitotisak bio uvriježeni način štampanja, strip-redakcija Marketprinta, jedne od osnovnih organizacija udruženog rada (OOUR) novosadskog NIŠPRO Foruma (NIŠPRO je bila kratica za novinsko-izdavačku i štamparsku radnu organizaciju u socijalističkoj i federativnoj državi poznatoj pod imenom SFR Jugoslavija) povodom smrti Andrije Maurovića odštampala je nekoliko stotina plakata okomitog formata i dimenzija 70x100 cm, s motivom njegovog Starog Mačka i naslovom "U spomen na umetnika koji se vinuo u visine Olimpa – Andrija Maurović 1901 – 1981". Nekako, nitko više ne zna niti kako niti zašto, jedan je primjerak završio kod Borisa Greinera. Greiner dizajner je taj plakat srolao i stavio na jednu od polica na kojoj stoje srolani plakati Maurovićevog Starog Mačka i drugi. Stajao je taj plakat, ležao, točnije bi se moglo reći, srolan na toj polici godinama, desetljeća nekoliko, i možda je tek tu i tamo bivao mican malo lijevo ili malo desno kako bi napravio mjesta za neki novi srolani plakat ili kakvu sličnu samozatajnu umjetninu, čamio je čekajući neko bolje vrijeme i dočekao ga jednog proljeća. Tog je proljeća Greiner saznao dan otvorenja pizzerije i wine bara Karijola i restorana Mali bar u Vlaškoj ulici, dan na koji su vlasnici i Borisovi prijatelji upriličili cjelovečernju i cjelonoćnu zabavu. Originalan čak i kad poklanja serijski print, Greiner je Starog Mačka odnio Neneku na uramljivanje i te ga subote, 21. dana mjeseca travnja godine 2012. donio u Vlašku 63 i poklonio Kristini i Josipu. Visio je ponosno taj plakat na zidu wine bara točno iza stola broj jedan, malo desno od klima uređaja sve dok jedne godine Danijel Žeželj nije u dvorištu stripovski brzo i precizno oslikao drvenu ploču povodom promocije web-bookshopa Petikat. Na tu je ilustraciju, u njezin donji desni kut tehnikom preslikača, kako bi se to laički reklo, Boris Greiner dodao tekst. I kako priliči nekom starom mačku Stari je Mačak svoje mjesto ustupio Žeželjevu letećem slonu, a on se povukao u predvorje toaleta. Možda se na prvu čini neprikladnim, bilo je čak i nekih neuspjelih pokušaja izjednačavanja Starog Mačka i Baba-sere Srđana Dragojevića, ali je zapravo Stari Mačak zauzeo pravu poziciju za zasjedu iz koje vreba dok čuva jedan metak. Za prijatelja.

 

dan velikog srca

U nedjelju proslavili Borisov rođendan. Bilo je... ma bilo je, kako to Boris zna reći, jednostavno lijepo.

Sve je počelo prije Ima jedno dva tjedna kada je grupa prijatelja odlučila Borisu Cvjetanoviću, bez njegova znanja, organizirati zabavu za šezdeseti rođendan. I za pamćenje. Mjesto događanja: Ateljei na Žitnajku, vrijeme događanja: nedjelja popodne, 21. travnja.

Konspirativne su pripreme bile odrađene po planu, do posljednjeg dana. Meso se pacalo, vino se hladilo, pekli se kolači i torte, zagrijavala se srca i nožice lake.

"Ma Boris niš ne zna. Kaj K.P.D.? Pa nitko mu niš ni rekel." (Sven Klobučar)

"Nije bilo lako. Naročito objasniti Borisu zašto nakuhavam tako rano i u tim količinama." (Markita Franulić)

"Gle, mislim da zna, ali se barem dobro pravi da ne zna." (Boris Greiner)

"Previše je ljudi znalo i normalno je da nekom nešto izleti. I posljednjih nekoliko dana nitko se sa mnom nije htio družiti: čim dođem, svi zašute. A meni je najteže bilo praviti se da ništa ne znam, a znam." (Boris Cvjetanović)

Priča se kako je te nedjelje, par sati iza podneva, nakon početka jednodnevnog performansa "Nagrada" Zokija Pavelića u galeriji "Greta" posvećenog četrdesetgodišnjici rada Gorana Trbuljaka, Boris Cvjetanović pozvao Mia Vesovića da krene s njim put Žitnjaka. "Hajde sa mnom na Žitnjak. Tamo mi pripremaju parti iznenađenja. Red je da se i ja pojavim."

I pojavio se. Dočekalo ga prijatelja i kolega u količini da, kako sâm veli, nije mogao ni zamisliti. Svejedno, mjesta u srcu je bilo dovoljno za sve.

Stolnoteniskom su stolu, zahvaljujući kulinarskim čarolijama nekolicine, prigodno promijenili funkcionalnost, a u atriju se, kako i treba, pravovremeno zažarilo, dvaput čak. Bez ostatka. Palo je i gašenje svjećica na rođendanskoj torti. U jednom dahu Boris ih je sve pogasio. I šesticu i nulu.

U ateljeu kod Mitrova - živa svirka. Bend "KajVe". Uz Tomislava Pletenca (mandolina), Edina Tuzlaka (akustična gitara) i Alema Korkuta (bucket bas) bubnjarskih su se palica uhvatili eminentni udarači Marko Ercegović, Sandro Đukić, Siniša Labrović, Boris Greiner i Sven Klobučar. I prolupali.

Plesalo se, sviralo, snimalo i fotografiralo, jelo i pilo do kraja dana, možda i koju minutu ponedjeljka, a za jutarnje osvježenje u fluidnom obliku pobrinula se Ana Ugarković juhom od hobotnice.

I bilo je - jednostavno lijepo.

"Ovoliko mi je srce danas. Ja sam najbogatiji čovjek na svijetu!"
(Boris Cvjetanović, fotografirala Jana Dabac)