Pages

Showing posts with label miljenko jergović. Show all posts
Showing posts with label miljenko jergović. Show all posts

19 November 2023

pretpostavke

Pretpostavka je majka svih zajeba. 

To je shvatio, na dosta teži način, još onaj krapinski pračovjek, Homo sapiens neanderthalensis, pamte njegovi potomci tu priču s pećinom i medvjedom. Poslije su to prepoznali i mnogi drugi tako da se pravog autora nikad ne spominje. Ima pretpostavka i druge djece, reći će netko i bit će u pravu, naravno. Ne pretpostavljam to, ima tih slučajeva u znanosti, to su oni slučajevi koji se zovu eksperimenti, metode pokušaja i popušaja, metode koje su čovjeka dovele do velikih otkrića, ali kao dio sustavnog rada. Logika je tu neumoljivija. Na krivim premisama nahero stoji i konkluzija. Dogodi se nekad i tu neki promašaj, nešto kao stativa: kad su premise krive i usto u nekoj ravnoteži, tad konkluzija ne bude uhero nego se čini ispravnom. Samo, to ne pije vodu na duge staze. Što sam htio reći? Pa to da mi se malo gadi kako uvijeno i u rukavicama izvjesni lik brani aktualnog vinovnika prometne nesreće sa smrtnim ishodom proglašavajući ga u jednom trenutku čak i žrtvom. Jer, eto, to se svakom vozaču može dogoditi, to da u rano jutro s nešto malo alkohola u krvi po magli na lokalnoj cesti preko pune crte pretječeš kamion vozeći auto upitne ispravnosti preko osamdeset kilometara na sat. Po toj špranci svi mi koji smo pismeni, vjerojatno bismo mogli napisati neke Duše robova ili Ambru, Sarajevski Marlboro ili nešto tome slično, šta ja znam. Jer smo pismeni, a svakom se pismenom čovjeku tako nešto omakne. Moguće je i to, ali za to kao važnu varijablu treba postaviti vrijeme na beskonačno, a ne na period od zadnje večernje putne do jutarnje vožnje maglovitom slavonskom cestom.

Ugrizao se za obraz. Bolje da sam za jezik. Ili za prst-dva. Nedjelja je ipak vrijeme za Cheta Bakera.

 


7 April 2012

pun mi je kaplus...(ili ono što se mora reći)

... socijalno osviještenih kapitalista, licemjernih moralista, indoktriniranih slobodnih mislioca, invazivnih mirotvoraca po tuđim dvorištima... (ima još, ali postalo bi vulgarno)...

"Pa neka stoga »svaka poštena osoba na ovom svijetu« najprije pročita pjesmu Güntera Grassa i ako u njoj pronađe ikakav zagovor zla, nasilja ili nepravde, neka onda slobodno kaže ono što sam misli da se mora reći. A tko misli da je njemački pisac unaprijed pročitan, neka skupa s Netanyahuom pjeva »Green Green Grass Of Homeini«."



ONO ŠTO SE MORA REĆI

Zašto šutim, predugo prešućujem,
ono što je očigledno i uvježbavano u pomno planiranim igrama,
na čijem kraju kao preživjeli mi smo
jedino fusnote.

To je sačuvano pravo da napadnu prvi,
koje bi moglo uništiti hvalisavcem podjarmljeni
i do organiziranog klicanja dovedeni
iranski narod,
jer se na području pod njegovom vlašću
o gradnji atomske bombe nagađalo.

Ali zašto samome sebi zabranjujem
imenovati onu drugu zemlju
u kojoj već godinama – iako potajno –
postoji i raste nuklearni potencijal,
doduše izvan kontrole, jer je svim
provjerama nedostupan?

Opće prešućivanje činjenica,
kojem se moja šutnja podredila,
osjećam kao tešku, opterećujuću laž
i kao prisilu, uz kaznu u slučaju nepoštovanja;
presuda “antisemitizam” sasvim je uobičajena.

I onda baš iz ove zemlje,
koju stalno sustiže njezin zločin, po svemu
neusporediv,
i svaki je put iznova pozivana na odgovornost,
još jednom, čisto poslovno, iako
u izjavi je hitroj to objašnjeno kao kompenzacija,
doprema se Izraelu još jedna podmornica
čija se posebnost sastoji u tome
da usmjerava sveuništavajuće bojeve glave
tamo gdje postojanje atomske bombe nije dokazano,
ali je kao pretpostavka već potvrđeno,
I zato ću sada reći, ono što mora biti rečeno.

Zašto sam dosad šutio?
Zato što sam mislio da mi moje podrijetlo
označeno nepopravljivom sramotom,
ne dozvoljava da zahtijevam izricanje
činjenica kao jedine moguće istine
prema zemlji Izraelu, s kojom sam povezan
i s kojom i dalje povezan želim biti.

Zašto ovo govorim tek sada,
Ovako star, posljednjom svojom tintom:
Atomska sila Izrael ugrožava
Ionako krhki svjetski mir?
I mora se reći,
jer sutra je možda već prekasno;
pogotovo za nas koji – opterećeni ionako što smo Nijemci –
možemo postati isporučitelji zločina,
koji je predvidljiv, zbog kojeg se naše saučesništvo
ne može prebrisati uobičajenim opravdanjima.

I priznajem: ne šutim više,
sit sam licemjerstva Zapada;
i želim se nadati,
ukinuti svako prešućivanje,
pozvati izazivače stvarne opasnosti
da odustanu od nasilja
i insistirati da se dopusti
nesmetana i trajna kontrola
izraelskog atomskog potencijala
i iranskih atomskih elektrana
od istih međunarodnih institucija
prihvaćenih u vladama obje zemlje.

Samo na taj način, Izraelcima i Palestincima,
i ne samo njima, nego svim ljudima koji žive tamo,
u tom zabludama okupiranom dijelu svijeta,
gužvovitom i zavađenom odavna,
a zatim i svima nama, može se na kraju pomoći.