"Ono što nije zapisano, i ne postoji; bilo pa umrlo." (MS)
Osim nerazumijevanja radi nedostatka sposobnosti čitanja redova i između njih, i nečitak font može dovesti do zablude. Naravno, ako je pismo poznato. I ako razumijevanje kao preduvjet postoji. Prve od gore navedenih godina, u izlogu knjižare Naprijed, prekoputa hotela Royal, tada još neuređene oronule zgrade koja će tek kasnijim restauratorskim intervencijama postati zamamnom secesijskom tortom, vidio sam pregršt džepnih knjiga jednog jedinog naslova.
Malo je nejasno, ali vidim da je Pavao Pavličić autor. Više prepoznajem ime nego što ga mogu pročitati jer tekst se utopio u naslovnici - bijeloj podlozi sa fotografijom ljestava prislonjenih na neku fasadu povišlje starije urbane građevine. Padovi na krovu. Neobično. Razumio bih da su sa krova, ali ovo... prilično neobično. Možda krovopokrivači, kad se pokliznu padnu na krovu - na krov, no svejedno,... Očito stvar razumijevanja piščeve poruke.
- Jel pišeš?
- Pišem. I čitam. Zato još nisam gotov. Traje to.
- A što pišeš?
- Ne za tamo i ne kratko. Vidjet ćeš. Prva. Možda jedina jedino ti, možda ne. Možda nitko.
Godinama je hodao ulicama raznih gradova svijeta i slušao sve oko sebe, hodao i svih prolaznika misli slušao kao što svatko govor čuti može. Jezici mu čak preprekom nisu bili. Stijene staklene, armiranobetonske, ciglene, vodene ili zrakom punjene također smetnje nisu bile. Buka i velika gužva nisu ga mogle dekoncentrirati jer se mogao usredotočiti na izvor i izolirati dotok misli. Živio je poprilično burno jedno vrijeme i nije imao obzira ni prema kome. Sve do jednog trenutka kada je shvatio.
Sjedim dok ga slušam i razmišljam kako to mora biti savršeno dobra stvar i prednost u životu. Znati misli svoje. A tek čuti tuđe?!
- Ne - veli - nisi ni blizu.
- Kako ne? Pa zanimljivosti raznih čuje čovjek, a kako li je tek misli slušati?
- Nije to ono o čemu sanjaš. Nije to ono što bi te usrećilo – govori mi.
- A zašto – naivno pitam.
- Pa, zamisli samo koliko sugovornika bi mogao imati? Koliko bi te lijepih iznenađenja moglo riječju obradovati? Koliko bi ti ljudi mogli interesantnoga u životu pružiti? Ovako, tko bi sa tobom mogao živjeti?
Lagano je ustao i otišao u smjeru izvora misli koje nije mogao iščitati jer... tko bi drugi sa njim mogao.
Posljednje što mi se učinilo da sam vidio jest da je u jednom trenu kimnuo glavom kao da je ipak shvatio, pročitao: nažalost, nitko.
