dvajzdeveti

Danas mi je polurođendan. 

Na današnji dan prije pedesetdvije godine, u svojoj prvoj godini života, napunio sam prvu polovinu godine života. Tog istog dana umrla je moja baka Jacenta, tatina mama i mamina svekrva. Ne sjećam je se, ali iz roditeljskih priča pamtim da je htjela da se zovem Nedjeljko jer sam rođen u nedjelju. Nek mi oproste svi nedjeljci, ali meni je to malo previše. S obzirom da je već svojeg najmlađeg sina tako zajebala, valjda ga je rodila u nedjelju, njen stariji sin i njena tada jedina snaha nisu joj ispunili tu želju. Dali su mi drugo ime. Nekako mi se čini da su se i oni malo zajebali, ali nema veze. Ne želim ni pomisliti kako je sve moglo završiti, odnosno početi, da sam se, rećemo, rodio u četvrtak.

Na današnji dan, ali prije tri frtalja stoljeća, rodila se i jedna država koja je definirala današnje granice naše sadašnje države. Službeno, dan je nazvan Danom Republike, ali je bio poznat i kao Dvajzdeveti. Pitanje "gdje ćete za Dvajzdeveti?" bilo je normalno i u rangu "gdje ćete za Prvi maj?" Ono "gdje ćete za Novu?" bilo je ipak par klasa i kopalja iznad. Božić se, i jedan i drugi, baš kao i Bajram, kako i pristoji, slavio u obiteljskim krugovima, a mi smo, djeca školarci, slavili sve odreda i jedni s drugima dijelili darove prikladne običajima. 

Zanemarimo li prešutno ritualno prinošenje žrtava u obliku klanja tovljene domaće svinje i pripreme mesojedne zimnice, danas spomena o tome danu uglavnom nema. I kako nema spomena Danu Republike, rođendanu bivše države i naše prve republike, tako nije bilo spomena niti neki dan kada se cijeli svijet okupio u Parizu na stogodišnjicu završetka Velikog rata. Nestanak i danas nekima omiljene Austrougarske i pojava mrske južnoslavenske zajednice nedugo nakon završetka Velikog rata, a taj dan pada baš na rođendan moje sestre, što će reć za dva dana, i nije nešto čega se današnji veliki Hrvat želi prisjećati. Malo je možda jedino nezgodno što su okviri i sadržaji ideja o nastanku zajednice prije sto godina, čija je slijednica temeljana dvadesetpet godina kasnije, bili zasnivani na ideji mnogih hrvatskih velikana tog i ranijih doba. 

Ispada, a prema glasnim i vlasti bliskim dijagnostičarima, da su  i Juraj Križanić i Pavao Ritter Vitezović, i Ljudevit Gaj i Đej Đej Štrosmajer, i Franjo Rački i Fran Supilo, i Ante Trumbić i Ivan Meštrović, kasnije i Josip Broz Tito te još neki tipovi poput Moše Pijade, danas znanog kao Pučko učilište ili Veljka Vlahovića, danas Park Stara Trešnjevka, imali gadne noćne more, bulaznili su u snu, vrlo vjerojatno i mjesečarili, skoro pa čistu shizofreniju imali. Jer, iz te malo prije navedene perspektive, takve snove o ujedinjenjima mogu sanjati samo bolesni umovi, mrzitelji svega hrvatskog. A opet, mnoge od njih, skoro sve osim nekoliko posljednjih, vrli bi stručnjaci možda čak i rehabilitirali, opravdali njihove ideje, težnje i politiku geopolitičkom konstelacijom, duhom vremena, nedostatkom nacionalne spoznaje, težnjom za golim opstankom, đenovskom ciklonom, manjkom vitamina C i anemijom. Ja njima ne vjerujem ni trunke. Jer kad vidiš ovo konačno svjetlo, onaj posljednji mrak ti se čini skroz dobrom opcijom.

Inače, na današnji dan, na Dan Republike, rodio se i izvjesni Ivan Miklenić, dugogodišnji urednik Glasa Koncila. Sve nekako mislim, on sigurno na rođendanske zabave zove Tomu Karamarka, a ovaj mu tematski jednako gostoprimstvo uzvraća 25. maja. Sudba gora nego Udba. I, da je ne preskočim, na današnji je dan umrla Walburga Amalia Christina, u današnjim vladajućim krugovima posebno jako popularna modernizatorica hrvatske obrazovne i medicinske infrastrukture, inače poznatija kao Marija Terezija.

I šta sad? Jel da slavim il da tugujem? Il da pričekam čvarke?