iz vatikanskih podruma

“Mi ni o raskidanju niti o reviziji (ugovora) govorili nismo... Što je potpisano, je potpisano.Hrvatska strana se uglavnom toga drži, imamo neke zaostatke od prije 10 godina, ali se uglavnom korektno drži...”

Laže Zoki, laže...

 

medmen

Ak' radi k'o konj, a ne kao pčela (nu tamo), zašto i otkud sad med?

Uostalom, lako za med. Čekam katran. I perje.

fabula

10:00 inspekcija - objektno fokusirani monolog začinjen grintanjem protiv šefova koje vrijeme ispunjava dvotrećinskom većinom

10:10 analiza - tehničarski monolog s juzerfrendli laičkim pristupom, 1/1

10:15 retrospekcija - monolog prošaran sebehvaljenjem, omjer vremena 50:50

10:20 analiza retrospekcije - ciljano stručni tehnički monolog sa elementima horora, 100%

10:25 dijagnoza - monolog spektralnog djelovanja garniran 30-postotnim fekaljenjem po bivšim klijentima - reakcija na činjenicu da im se klijenti seru na posao

10:30 poluminutni neuspješan pokušaj dogovaranja posla mimo radnog vremena, firme i računa - rezultat ranije dosegnutih komunikacijskih razina

Vodoinstalaterska ekipa za očevid - nadrealizam 21. stoljeća.

društveno angažirana poezija slobodnog stiha

Iz susjednih su ulica odvezli krupni otpad. 

Djelomično.

Smeće je ostalo.

negacija negacije je afirmacija

Noć. Mrak. Tišina.
 

- Budi se. - šapuće mi na uho.
- ... nnnneću...
- Ama, budi se, ustaj kad ti kažem.
- ... mmm... tko si to ti?
- Ja saaam. Nesanicaaaa....
- ... mmmma ne možeš ti bit nesanica, nesanica ne budi već ne dâ zaspati.
- E, vidiš, sad mogu. Proširili mi ovlasti.
 

Ma ti ćeš mene, pomislim, okrenem se na drugu stranu, zaspim. I usnijem san. Kao noć je još, pred zoru, na Kvatriću otvorim dućan čiji ključ imam otprije, dok sam radio za tu firmu, pa se popnem liftom na prvi kat htijući ući u zgradu, predomislim se, vratim se u prizemlje, i vidim komešanje iza vrata od mutnog armiranog stakla. Đurđa izlazi, pozdravljamo se, a ja joj velim da sam sreo nekog gastića koji je šarmom taman po mjeri njezine šefice. Otkud mi gastić na pameti, ne znam, ali i tako se trgnem, shvatim da sam sanjao pred jutro i da se nakon daljske jutarnje šetnje vraćam iz bašte kroz dvorište u kuću i čujem baku kako mi, izlazeći iz kacare govori da požurim na doručak. Pljusnem se u nedubok bazen koji se za tu priliku našao u dvorištu, otplivam leđno do nje i skupa odemo u kuću, a tamo mi moja mlađa osmogodišnja sestra pokazuje kako hrani čopor žućkastih mačića, tata mi daje petlitarsku teglu napunjenu prozirnom želatinoznom masom u kojoj lebdi šupljikast kamen. To ti je za zube dobro, veli mi. I ujak je tu, od njega tražim neku kapu, šešir jer on ih, pecaroš, ima na desetke, a meni treba jer se u Zagreb vraćam kabrioletom. On odlazi izabrati neku, a ja kroz prozor prednje sobe u sokaku vidim usporenu veselu svadbenu povorku sa gomilom fordova i mercedesa njemačkih registracija. Sjedam u auto, prevezem se preko pružnog prijelaza i umjesto popodne u Zagrebu, s Njom sam usred noći usred Pariza: u podzemnoj, zagrljeni, priljubljeni jedno uz drugo, ovijeni Njenom kosom, gledamo ulične plesačice i plesače. Ovi muški su nekako više tamnoputi, rastafarijanskih kosa, a bujne su plesačice u svjetlucavim pastelnim trikoima. Miješaju se zvuci klavijatura i udaraljki u neku poznatu, ali nedokučivu melodiju. Čak i zvono zazvoni. Otvorim oči. Valjda. Jest zvono, nije zvono? Zazvoni ponovo, otvorim oči opet. Gledam - strop. Nema Njene duge kose, nema Nje uopće i ja shvatim da je ovo sad - upravo sad, i da je ovo posljednja ljuska sna iz kojeg se već godinama ne mogu probuditi. Odem do interfona, u slušalicu izgovorim:
- Da?
- Poštar je.
 

Izgleda da stvarno zvoni dvaput, pomislim.

 

nobel 2012

Bilderberškovatikanskobriselskohelsinška zavjera! Nema bit što drugo! Namjerno su Eropskoj uniji dali Nobelovu nagradu za mir 2012. i ni slučajno godinu kasnije kad bi i Hrvatska u Uniji bila, a i kakva je to Eunija bez Hrvatske, i to samo iz razloga da se Hrvati ne mogu dičiti još jednim (oćureć, još i njima četirimilijunadvjestadevedesettisućašestodvanaestorima), četvrtim (zapravo četirimilijunadvjestadevedesettisućašestošesnaestim) Nobelom. I istovremeno prigovarati drugima kad se istima, zajedničkim Nobelima, diče...

ni slučajno slučajan susret

Jednog maglovitog jesenskog jutra sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća, u Parizu, uz obalu Seine žurno hodajući jedan čovjek sustigne drugog i ščepa ga za nadlakticu.
 

"Konačno sam te uhvatio!" veli Antun Motika.
"Čisti nadrealizam!" odgovori mu Slavko Kopač.

polet je kriv i za ovo

"Dobar dan, ja sam vaš novi susjed." Hažeovski svijetloplava košulja, golubije sive hlače na crtu, cinični smiješak na licu. I dok sam se ja snašao nešto suvislo reći, zapravo išta progovoriti, čovjek mi ušeta u stan, sjedne mi za stol u predsoblju pa me gleda u lice dok ja astojim pored ulaznih vrata i rukom još uvijek držim kvaku brave.

"Možda imate vode..."indirektno pitanje iznuđuje nuđenje. "Mineralnu ili običnu?" pitam. "Mineralnu, imam ja vremena." Ovaj zna Crtu, pomislim.

Odlazim u kuhinju po vodu i vratim se u predsoblje gdje sam spodobu ostavio sjediti. Lika nema. Odem prema boravku gdje mi starci, sad već nekolikodnevni gosti, gledaju televiziju i vidim ga kako stoji pored trosjeda i predstavlja se. "Ja sam novi susjed."

Ako je itko pomislio da će mi se poslijenedjeljnoudva ukazati Ivo, gadno se prevario. "Ja sam vaš novi susjed Nino. Nino Pavić." A i ne treba zaboraviti da ljige ima posvuda i poprima različite, iako morfološki jednake, oblike.

Pa jedem ti EPH i Jutarnji i Gloriju i listopad. I takve snove. I Polet, kojeg sam se sinoć prisjetio dok sam sa Skelom pričao o fotografiji. I koji je vjerojatno kriv i za sve ovo...