san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.

The Beatles - Strawberry Fields Forever

mara i robi

Dalekoistočnjačka limuzina. Vozač mlad i neiskusan. Suvozač star i iskusan. Na zadnjem sjedištu limuzine - njih dvoje.

Ona (12):

- Reci mi, ti znaš ko je Madona?

On (10):

- Misliš - Maradona?

ovisnost

​​​Prvo pomislim da nisam platio račun i da su mi teleoperateri prerezali žicu. Ne moš druge napadat prije nego sebe provjeriš, jel. Provjerim - platio. Onda je do njih. Pao im sistem, sustav, mreža, šećer, vlada, šta god. Nakon par minuta idem provjerit jel radi. Ništa. Nakon još malo opet. Opet ništa. Prođe petnaestak minuta, opet provjeravam, resetiram mobitel. Ništa. Prođe još sat. I dalje ništa.

Shvaćam! Ne provjeravaj više, ne pokušavaj ni resetirati stroj, uživaj u miru, neš ga dugo imat ovako spontanog! Uostalom, što me sprječava da mobite jednostavno ugasim na sat-dva, ili možda čak tri! Četri, pet sati?! Ali u periodu kad me nitko ne bi trebao... ček, ček. Nema ali. Moja nedostupnost neće povećati rizik od katastrofe svjetskih razmjera ni za frtalj desetinke promila od desetinke promila. Možda malo više, ali ko da je važno. To i tako nije zadatak računanja eksponencija nego samo svijest o bitnosti.

A da probam postupno? Ko s prestajanjem pušenja? Ne! Ni pušit nisam prestao odvikavanjem nego rezom oštrim da dim možeš prerezat. Onda da naglo? Odmah po pet sati pa da vidimo! Tako će bit najbolje! Ali, idem još jednom resetirat mobitel. Da provjerim. Evo ga! Radi! Dobro je. Već su mi svakakve ideje počele padat na pamet.

​​