kate ili dan pobjede

Ljeti je lijepo. Lijepo je krenuti od Male Rijeke, penjati se i spuštati niz planinske padine i sve tako do Budoželja. Budoželjske planine. Četvero nas je: Rus, ja i dvije mlade djevojke, Kate i njezina sestra su angažirale Rusa da ih fotografira u prirodi. Ja - vodič. Znam kraj.

 

Spustivši se prema odmaralištu, srećemo domaćina: i Rus i ja ga znamo, ali mu se imena ne možemo sjetiti. Nema pasa od prošlog posjeta. Tad su bila dva ona, kako se zovu, nisu rotvajleri, nego, ček, nije receiver,... retriever! Da, bila su dva retrievera, zlatna. Nema ih. Ugošćuje nas, onako planinarsko domski, lagan ručak, pivo, ležaljka za odmoriti. Nakon okrijepe krećemo dalje. Približavamo se dnu padine i osjetimo nesnosan smrad truleži. Nailazimo na neku rupu čije dno vodi uu neki tunel kroz koji izbija svjetlost. Izlaz iz te rupe je kontejner bez jedne bočne stijenke. U njemu mrtvi psi. Kontejner je ukopan na visini od par metara. Iznad te izlazne rupe crna je gusana okrugla ploča s natpisom Jasenovac. Shvatili smo da je vrijeme da zbrišemo iz kandži psihopate. U podnožju Budoželja izlazimo na desnu obalu Dunava. Rus djevojke ukrcava u čamac i kreće veslati, ja ostajem u zasjedi pričekati Peru psihopata. Da, Peru, sjetio sam mu se imena, ali ne i otkud ga znam. Ovaj se pojavljuje na obali, ispaljuje nekoliko metaka u smjeru čamca, a onda, vidjevši mene i puca i u mene. Promašuje sve. Uspijevam ga svladati, vezati vrbovim prućem. Ne pitajte kako se to radi, to su posebne sposobnosti. Rus vraća čamac i svi četvero odlazimo prema zagrebačkom željezničkom Glavnom kolodvoru, a onda i dalje. Pješke.

 

Na travnatom platou odmarališta kod TEŽ-a neka je plesna predstava. Redateljica, ili je to glavna glumica s ulogom redateljice, dolazi u gledalište, hvata me za ruku i izvodi na podij: "Tu stani, kasnije ćeš plesati". Pokušavam se oduprijeti tom izboru uloge time da ne znam pesati. Neuvjerljiv sam. U međuvremenu podij se puni i nakon najava i predgovora kreće radnja. Vodvilj i cabaret s elementima plesa, tako nešto. I drama. Moja osobna. Taj ples. Uspio sam nekako za cijele plesne stavke izbjeći gaženje nogu plesačice u krinolini. Mislim, tko je ikad uspio uopće i dotaknuti, ma vidjeti, bilo cipele bilo noge žene koja hoda ili pleše u krinolini? To me spasilo. 

 

Po završetku predstave travnati plato se mijenja, širi se, gledatelji se odmiču, plesačica i najavljivačica nestaju, travom niču pravilne široke bijele crte. Nogometni teren i nogometna utakmica. Mješovite su ekipe, po godinama, stasu i spolu. Teren je, unatoč tim iscrtanim bijelim crtama neravan i ne odaje karakteristike nogometnog igrališta nego ima sve osobine obične prirodne livade. Čak su i maslačci kroz gustu travu promolili glave. U protivničkoj ekipi prepoznajem Žeželja, Dracha, Beckinsale i sestru joj Anu, tako je rekla da se zove dok smo planinarili. Za nas igramo Džo, Coa, Sanja i ja, ostale zapravo ni ne vidim. Rezultatskim preokretom s 0:2 na 3:2 naša ekipa uspijeva pobijediti. Da se za kraj sna malo i pohvalim, dva od tri gola sam zabio upravo ja. Tko ne vjeruje da je tako bilo, slobodno nek pita one koji su bili tamo. Sve ostalo je jasno. Ako. 

 

A i Dan pobjede je. Taj nam isto svima čestitam!

 

 

samoizolacija, dan sedmi

Dan sedmi, nedjelja. Naspavan se čovjek lako budi rano. Pet je i nešto, završavam s gledanjem filma. Total Recall. Ne onaj s hatevea sa Schwarzenegerom, ovaj noviji, s Kate Beckinsale i Jessicom Biel, dobro i s Colinom Farrellom. Pickbox. Redatelj, prezimenjak mi tetkov, dosta se potrudio: kad je već autor romana ujedno i autor Sanjaju li androidi električne ovce, nije se Wiseman libio posuditi dosta toga od Ridleya Scotta. Nema veze, gledljivo, zavodljivo do mjere da se ufuraš u virtualnu realnost, koronična samoizolacija daje rezultata, a i taman će mi vrijeme proći do prvog jutarnjeg mjerenja temperature, koja se, hvala na pitajnu, drži i dalje u granicama pristojnog. Film završio, perem zube, pristavljam vodu za kavu, pregledavam poruke, odgovaram, provjeravam vremensku prognozu. Bit će i snijega, vele.

I tad kreće.

Zaljuljalo ko na Petru Hektoroviću kad more udari! Potmula buka. Zatresle se police, monitor zaplesao po stolu, krcka negdje u zidovima! Tajac. Otvorim prozor. Ni c od cvrkuta proljećem razbuđenih ptica, lišće se, ono malo što ga ima po granama, ukočilo. Nema ni vjetra. Netko je jebeno naglo stisnuo pauzu na daljinskom. Po podu se hodnika poput stakla razbila boja sa zidova. Napuknut zid iznad ulaznih vrata. Šta sad?! Šta jebeno sad?! Ruksak mi je spakiran za eventualni odlazak iz samoizolacije u zaraznu, uzimam punjač za mobitel, cigarete.

A onda opet!

Zatreslo da iz kuća istjera i neodlučne! Skupim stvari, obučem neku proljetnu jaknu, shvatim da nije dovoljno, obučem još jednu zaključam stan i bjež van! Uz zgradu nikoga, svi se od nje odmakli onako kako bi i međusobno zbog korone trebali. Pasa je skoro ko i ljudi. Pahulje lebde zrakom. Zamotani u deke, ljudi, drže cekere, torbe, kofere. Svima mobiteli u ruci, tipkaju, tiho razgovaraju. Držim dvostruku distancu. Samoizolacija u prirodi. Pogledam u mobitel, baterija na 28%. Jebiga, dok traje, traje. Kapa mi i rukavice ostale u stanu. Uopće nemam predodžbu što raditi, što napravit. Sad, za sat, danas. Uopće. Zapalim, zbrojim se. Neki ljudi ulaze u zgradu, mašu sa svojih balkona, vraćaju se natrag. Kad će sljedeći udar? Nije pitanje, hoće li nego kad će. Jesam li trebao skoknuti po rukavice? I kapu, naravno. Je li zakon velikih brojeva i matematičko očekivanje na njihovoj kamikazičnoj ili na mojoj kukavičkoj strani? Nema smisla, nisu to neovisni događaji. Zapalim još jednu. Šta mi je ono jučer B. spominjao? Da! Obilazi mater, donijeti hranu, lijekove i to, kad ovaj put, zazvoni joj fiksni. Frizerka. Nudi usluge po doma. U rukavicama. Stara se premišlja, B uzima slušalicu i frizerku šalje u tri pičke mile matere. Ne čudimo se. Debili su oko nas.

Kružeći po travnjaku nedefiniranim putanjama povremeno se približim zgradi. Gravitacija radi svoje. A i hladnoća. Da skoknem po kapu? Ili ipak ne? Strah. Sad je možda ipak na redu novi udar. Odšetam dalje. Odgovaram na pozive, odgovaram na poruke, mobitel pao na 26%. I D. mi se jučer povjeravao. Pisat će dnevnik. Ima odličan naslov. Naslov je za pet. I za dobru britansku seriju kriminalističkog karaktera s elementima misterije. Par dana kasnije ću skužit da je nešto slično ugedalo svjetlo dana. Ali, reći će, ja sam se prvi sjetio! Možda. Možda i nisi. Al napisao sigurno nisi.

A da ipak? Na brzinu trknem. Valjda neće baš sad. Ili hoće? Trebao sam prošli krug. Mobitel blipće, zvoni, vibrira. Još poruka, još poziva. 24%. Morat ću racionalizirat potrošnju na nižim temperaturama. Ajd još jedan krug pa ću onda. Vidit hoću li. Pričao jučer i sa F. On je do grla u svojevoljnoj staračkoj izolaciji. Nismo se čuli godinu i više. Taman da se prisjeti djetinjstva u Zadru, oca, majke, svojih nepodopština i nestalih običaja. Šetnje po rivi su izmišljotine novijeg doba, toga nekad nije bilo. Slobodno vrijeme se koristilo za objede, odmor, za ubit oko, a ne za besmisleno šetanje.

Pahulje su nestale. Neke su prizemljile po parkiću, neke je vjetar odnio dalje. Prošlo već previše vremena. Prsti na rukama mi se smrzavaju, prsti na nogama također. Gledam meteorološku prognozu za sljedeći tjedan. Snijeg stiže minuse. Ovo nema smisla. VAR je kriv za sve, i to onajna tekmi Dinamo - Šahtjor, neki dan je to lijepo obrazložio banjalučanin Dragan Bursać. Samo, on je malo iskarikirao talijansko istraživanje nulte točke korona booma. I napisao je to prije potresa. A šta sad? Penal i kazna?

Prijateljičine prijateljice poznanica ima kćeri. Tinejđerke. Prepričava mi priču. Cure svaku večer idu na Cmrok. Korona party. Dok je takve omladine, ne trebamo brinuti za budućnost.