Ugradilo mi jutros novu žarulju u blagovaonici.
Nešto s tim grlom nije bilo u redu od samog početka. Pregarale žarulje u njemu kako to valjda samo loše žarulje u još lošijem grlu mogu. Ne mine niti dan, a nova žarulja se počne ponašati nestabilno da bi do jutra skončala.
Ništa, nazvao kućepazitelja, ovaj električara i došli oni za par sati. Taman sam se pakirao za put, ono isto zbetonirano ljetovalište, hotel nalik višekatnom brodu, goleme restoranske hale, po zidovima teški bordo baršun, sve nalik dotrajalim prenamijenjenim kockarnicama, tamo sam jedne godine zaglavio i otada sam njihov, a zašto - nemam pojma, kadli zazvoni zvono nad ulaznim vratima. Kućepazitelj u bijeloj košulji podvinutih rukava, duga sijeda kosa, profesor Tomo Bosanac, rekao bih da sanjam, doveo električara. Ovaj pak slika i prilika Travisa Hendersona. Brzo će on, objašnjava mi, promijenit će grlo i ugradit najbolju rasvjetu na svijetu dok kažeš keks.
Keks. Cak, cak i gotovo. Evo, veli, ova je najmodernija i najbolja na svijetu. Prepoznaje i lice, ne možeš je uključit ako si okrenut leđima i ne gledaš u nju. Okrenut prema meni u hodniku, stisne sklopku i ne dogodi se ništa. Okrene se prema žarulji, ponovo stisne sklopku - žarulja zasvijetli. Opet se okrene od nje, pokuša uključit - ništa, nula, besvijetlje. Jel vidiš, značajno podigne obrve, to je tehnologija! Ne pitam za cijenu. Tko je proizvođač, pitam, a Hary Dean će ko iz rukava: Google.
Probudim se. Devet i deset.
