Doba nedjeljnog ručka. Nad gusto zbijenim kutijama komad kartona s natpisom 10kn. U kutijama po nekom redu složene knjige, od onih s ocufanim rubovima do onih nikad listanih, u celofanu. Takvih je kutija s knjigama na nekoliko štandova. Oko njih neželjene i odrođene, zaboravljene ili izgubljene pa nađene i druge starine, neki rijetki predmeti sa svojim osobnim povijestima, sretnim trenucima i tragedijama. Britanac nedjeljom.
Pred štandom kod starog olinjalog trgovca golema je pojava u tamnoj majici s bijelom šiltericom na glavi. Autistično pregledava knjige, zagleda svaki naslov, okreće stražnju stranu, lista ih dok mrmlja sebi u bradu.
- Ovu imam, ovu imam... ovu čitao, ovu imam, ovu neću, ovu uzimam... neću... neću....dalje, dalje, ništa... ovu ću, ovu ne....
- Buš i danas kupil koju? - šeretski će i pomalo s visoka starac očito svojoj stalnoj mušteriji.
- Budem. Imam ih doma na tisuće, al neke naslove još nemam. - iskren je mlad čovjek, ima možda svojih dvadeset pet šest godina. Zadubljen i zaljubljen u te kutije sa knjigama.
- I kaj, sve si pročital? - provocira stari.
- Sve! Pročital sam više nego kaj ih Vi ovdje imate. Čitam svaki dan. Mama kaže da gutam knjige. Ali to je metafora, znate?
- Je. Je. Aali, niš ti to s knjigama ni, ovo tu to ni sve, imam ja još knjiga. Ziher jedno pedeset kutija vu skladištu i još barem sto doma.
- Kutija?!
- Da.
- I Vi ste sigurno sve te kutije pročitali kad nam ih tak možete prodavati.
