grlom u jagode

Uhvati čovjeka ponekad nekakva nostalgija. Prefiks je tu skroz nebitan detalj, ali ne i nevažan.

​Jagode u grlu, valjda.

​​

Te tisućudevetstoosamdesetosme godine imao sam dvadesetdvije godine i polako sam shvaćao neke stvari u životu. Živio sam studentskim podstanarskim životom i upijao​ svijet svim čulima i uz pomoć različitih medija.​ Knjige, novine, dim, alkohol, slike, seks, film, televizija. Evolucija je bila neupitna, a Zemlja okrugla ko nogometna lopta.

Predsjednik Sjedinjenih Američkih država bio je Ronald Reagan, predsjednik Saveza sovjetskih socijalističkih republika Mihail Gorbačov krenuo je u ozbiljnu ekonomsku rekonstrukciju države, Perestrojku, koju je sâm i inicirao par godina ranije, Benazir Bhutto postala premijerka Pakistana, prva žena na čelu neke države s većinskim muslimanski stanovništvom, a François Mitterrand je ponovo izabran za predsjednika Francuske.​ Te je godine nastao i vic o Mitterrandu, Reaganu i Toulouse-Lautrecu.

Nakon osam krvav​​ih godina​ ​i milijun žrtava, hiljadudevetstoosamdesetosme​ ​​završio ​je ​Iransko-irački rat.

​Japanci su završili izgradnju tada najdužeg na svijetu željezničkog tunela Seikan koji povezuje otoke Hokkaido i Honshu. Dužina od 53.85 km držala ga je na prvom mjestu do daleke 2016. godine.

Sezonu Nogometnog prvenstva Jugoslavije, te je godine Dinamo je završio na četvrtom mjestu, iza Crvene Zvezde, Partizana i Veleža. Rijeka je bila osma, Osijek jedanaesti, a Hajduk trinaesti.

Te ​su godine rođeni su danas legendarni američki košarkaši Stephen Curry, Kevin Durant, Kevin Love i Derrick Rose.

​U Honoluluu rođena je američka glumica Katija Mira Pevec, u Đakovu hrvatski rukometaš Domagoj Duvnjak, a tenisač Marin Čilić u Međugorju.

Karol Józef Wojtyła esteradnog imena Ioannes Paulus Secundus,​ već ​je ​deset godina ​​bio na čelu najveće i najdugotrajnije korporacije na svijetu.

Također, te je godine rođena i hrvatska glazbenica Niki Leinso te njezine američke kolegice Rihana i Adele. Te godine rođene su glumice u filmovima za odrasle, Sasha Grey i Remy LaCroix, a umro poznati američki pornografski glumac John Holmes. Umrli su i Zvonimir Rogoz, u stoprvoj godini, nešto mlađi Enzo Ferrari, džezeri Gill Evans i Chet Baker te Pavle Vuisić i Janika Balaž.

Antun Vrdoljak je završio film Glembajevi s Enom Begović, Mustafom Nadarevićem, Tonkom Lonzom i još živim Zvonimirom Rogozom.

Na 20. Zagrebačkom salonu mladih prvu nagradu za slikarstvo dobila je Ksenija Turčić, a prvu nagradu za skulpturu dobio je Đorđe Džo Jandrić.

Internet je bio u povojima i ni blizu onoga na što danas sliči, a te se godine pojavio i MacMag virus. Njegova aktivnost se sastojala od prikaza poruke na monitoru. Sadrža​​j poruke bio je:​ ​

"Richard Brandow, izdavač MacMag i cijelo njegovo osoblje žele iskoristiti ovu priliku da prenesu svoje univerzalne poruke mira svim korisnicima Macintosha širom svijeta."

Umrli su i američki književnici i kratkopričaši Raymond Carver i Louis L'Amour.

U Belgiji je rođen Liverpoolov golman Simon Mignolet, u Švicarskoj Barcelonin defanzivni veznjak Hrvat Ivan Rakitić, te još neki menja-više poznati nogometaši, poput poljskog Nijemca Roberta Lewandowskog, Juana Mate i Sergia Agüera, Sergia Busquetsa i Williana, te Diega Coste i Nemanje Matića.

​Stanovnici ​Nagorno-Karabaš​ke oblasti izglasali su odcijepljenje od Azerbejdžanske (tek kasnije postat će Azerbajdžanska) sovjetske socijalističke republike i pripojenje Armenskoj SSR, čime je iniciran Nagorno-Karabaški rat.

Let broj 103 avionske kompanije ​Pan Am​​erican eksplodirao je iznad Lockerbieja u Škotskoj, poginulo je 270 ljudi, a za taj teroristički napad Zapad je optužio Libiju i libijskog vođu Moamera Gadafija. Te iste godine ​Al-Qaedu je, vele ovi sa zapada, osobno osnovao Osama bin Laden.

U Pjevajućoj revoluciji Estonci su, umjesto dotadašnjeg ruskog, službenim jezikom Estonske sovjetske socijalističke republike ​proglasili ​estonski jezik.

Moja prva simpatija sa velikih i malih ekrana, ​Sophie Marceau​, ​glumila ​je ​u nekoj romantičnoj ko​​mediji, L'étudi​ante, a druga, Isabelle Adjani, u povijesnoj drami Camille Claudel.

Te hiljadudevetstoosamdesetosme godine posljednji je put održana priredba povodom Dana mladosti.

​Iste te godine izrađeni su američki zrakoplovi F-16 kojih će dvanaest komada trideset godina kasnije, kao dobru investiciju, kupiti hrvatska država od Izraelaca.

Jesam li vam rekao da sam alergičan na jagode?​ I da je ta moja dječja alergija dvanaest godina starija od fantomskih aviona?

​

pozivnica

PLIIIIP! Tako nekako neugodno zvuči, skviči, plipeće zvono mi na ulaznim vratima.

PLIIIIP! PLIIIIIIIP! Dvaput stisnuto, jel zbog straha il iznenađenja, to električno cviljenje dvostruko je neugodnije.

Deset je, niti koga čekam, nit sam koga u zgradu pustio. U pidžami, otvorim vrata, a pred njima stoje dvije žene. Kasne tridesete ili rane četrdesete. Pomalo bezizražajna lica, pristojne frizure, sakoići i haljine koloristički usklađeni sa već zaboravljenom jesenskom sezonom. Ispod njih se naziru neskromne tjelesne obline. Jednobojne debele čarape ulaze im u cipele na nevisoke potpetice. U rukama im neke brošure, letci, lifleti.

- Dobar dan. - uglas će.

- Dan. Trebate? - skratim.

- Došle smo Vas pozvati na predavanje... - započne lijeva.

- Predavanje? - papagajski prekidam.

- ... o obilježavanju obljetnice smrti našeg Isusa Krista. - završava desna.

Lijeva mi pruža kompletić propagandnog materijala kao da dila indijskim Dormeo madracima, kompletom turskih Zepter lonaca i kineskih Solingen noževa.

- A je li okrugla? - pitam.

- Šta je li okrugla? Zemlja? - zabrinu se i naglas zapita lijeva.

- Ne Zemlja. Obljetnica. Je li obljetnica okrugla? - pojašnjavam.

Nastalu tišinu poremeti pokretanje lifta koji je u tek sazidanoj zgradi upogonio politehnički inženjer David Pajić davne 1957.

Podignem obrve ne bih li ih potaknuo na odgovor, onako kako su profesori znali od studenata izvlačiti korijen korijena odgovora za neku nategnutu dvojku, a ove dvije ni da bi. Čist pad na prvom pitanju.

- Ne znate? Onda, doviđenja.

Zatvorim vrata i odem do zahoda ispraznit mjehur.

Eto, tako bi to bilo da sam bio reagirao kako sam poslije zamišljao da sam mogao.

A sve se zbilo u par sekundi:

Zazvonilo mi pred vratima stana. Otvorim vrata - dvije žene.

- Dobar dan. - uglas će.

- Dan. - skratim.

- Došle smo Vas pozvati na predavanje o obilježavanju obljetnice smrti našeg Isusa Krista. - jedna će od njih.

- Hvala, doviđenja. - ne snađem se.

Zatvorim vrata.

paradigma o paradigmama

Kad te raspizdi petparački tekst prepun paradigmi dok govori o paradigmama, članak s portala koji je na jednom mjestu odlično okarakteriziran kao portal Dnevno za siromašne.

Ajmo redom, kako bi rekao autor.

"Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost."

Nije u Jugoslaviji bilo iPhonea, i nismo imali laptope. Laptopi su svijet ugledali osamdesetih i nisu bili namijenjeni osobnoj upotrebi, a Apple je osamdesetih na tržište izbacio stolna računala naziva Lisa (Lisa Jobs ili Local Integrated Software Architecture, kako vam drago), Lisa IIe i Macintosh. Jedan smo imali u školi, a drugi je imao, pričalo se, jedan profesor koji je i inače na osječkom ekonomskom faksu vodio informatički odjel). Mobiteli su bili stvar SF-a. Bilo je Spectruma (ZX) i Comodoraca (C64), no kako su nove tehnologije tek uzimale maha, ove su igračke bile ne još dovoljno interesantne najđširim masama mladih, a bile su i skupe. Fanta mi nije bila napeta, ali sam povremeno dobivao limenku Coca Cole i to je bio praznik. S obzirom na kvalitetu proizvoda, sreća da je nije bilo više. A bilo je, samo u bocama. Nekada je bila kriza u svijetu, i bila je kriza i u Jugoslaviji. Danas je u Hrvatskoj blagostanje. Limenki Fante i Coca Cole u svakom kontejneru. Potvrđuju beskućnici, umirovljenici i nezaposleni.

"Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o "Šiptarima", "Švabama", "buržoaziji" i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti."

Nacionalizam. Nama u školi nije bilo bitno tko je što, slavili smo oba Božića i Ramazan, družili se i tukli zbog lopte, autića ili zbog prestiža, a ne zbog toga što se netko zove Ismet, Nebojša ili Zlatko (to su bila tri nerazdvojna predškolska i osnovnoškolska druga dok ovaj potonji nije odselio). Vjerojatno ga je bilo, nacionalizma, ali ga je Broz uspijevao zauzdati. Obračun s neprijateljima države nije bio ništa brutalniji nego u drugim državama svijeta, od zapada i SAD-a do istoka i SSSR-a. Ne treba zaboraviti da je razina ljudskih prava, pogotovo onih koji su se ogriješili o zakone, bila na prilično niskoj razini u odnosu na današnje doba kad nam cvjetaju ruže dok nas jebu anonimni sadisti skriveni iza telefonskih brojeva HEP-a, Vodovoda i kanalizacije (više ove druge), RWE-a, T-HT-a, VIP-a, Gradske plinare i Holdinga. Naravno, te cvjetajuće ruže puno bolje uspijevaju u vrtovima kriminalaca visoke klase, kodiranih imena u etablirane slojeve društva.

"Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa."

Droga i alkohol? Droga je bila pojam iz članaka o svjetskim estradnim zvijezdama, a alkohol dostupan u svakom kućnom podrumu ili bifeu vitrine dnevnog boravka. Bilo ga je i u svakom dućanu. U tvorničkim pogonima je bilo zabranjeno konzumirati alkohol, pa su se radnici dovijali kako do njeg doći i kako ga prošvercati. Bio je zabranjen iz sigurnosnih razloga. Danas alkohola nema u tvorničkim pogonima. Nema alkoholizma u tvornicama. Nema ni radnika u tvornicama. Nema ni tvorničkih pogona. Inače, za razliku od alatničara, biti PiaR znači stvarati nove vrijednosti.

"Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica."

O smrti Josipa Broza Tita izjašnjavati se kao o prisilnom žaljenju za nekim nepoznatim popišanim starcem je u najmanju ruku degutantno i pokazuje razinu autora napisanog, inače suvlasnika tvrtke koja se bavi PR-om, pablik rilejšnom, to jest odnosima s javnošću. Sve čestitke vjernim mu klijentima!

Fizičko kažnjavajne u školi? U svih osam godina osnovnog i četiri srednjoškolskog obrazovanja u dvjema socijalističkim republikama, u to mračno doba komunističke inkvizicije na kraju kojeg sam odbio biti učlanjen u partiju i ništa mi se zbog toga nije dogodilo, vidio sam dva pljeskanja po potiljku, jedno povlačenje za zulufe i jedno šibanje po prstima. Četiri fizička kažnjavanja u dvanaest godina obrazovanja u prosjeku sa tridesetak učenika u učionici. Stvarno svakodnevno. Imao sam očito nevjerojatne sreće da su me u školi podučavali rijetki mirotvorici onog doba. Danas, svako malo svjedočimo o zlostavljanjima koja proživljavaju učitelji i nastavnici. Jer, nekad su roditelji s pedagozima radili na našem odgoju, a danas roditelji vjeruju svojim princezama i prinčevima od djece u tolikoj mjeri da su spremni i fizički nasrnuti na učitelje koji njihovu djecu pokušavaju naučiti vrijednostima koje bi im trebale biti važne u životu.

"Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima."

Usporediti Tita i Hitlera na ovako banalan i maliciozan način vukući paralelu Hitler Jugenda i pionira može samo netko zločest i isfrustriran. Tko zna što bi čika Freud rekao.

"Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat."

Ne, nismo gledali Youtube (vidi gore početak), niti smo trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Šunda i petparačke glazbe je bilo, starlete su bile samo po magazinima tipa Arena (Start je bio ipak ozbiljna kategorija), dok su dnevne novine izvještavale o tome gdje po svijetu luta drug Tito, što se događa na istoku i zapadu, a što u prijateljskim i nesvrstanim zemljama. Danas je svaka tiskovina pretvorena u dnevni isprdak tipa Arene, prepuna je nepismenih žutocrnih tekstova o poznatima koji su poznati po tome što su poznati, o vladajućoj oligarhiji i njihovom potomstvu. O putovanjima svijetom državnice nema baš puno. Niti je tko treba, niti je tko zove. Osim glavnih poslodavaca. Kad je koriste kao poštaricu za ovaj balkanski zaselak Europe i svijeta. Glazba je, strana, dolazila s par mjeseci zakašnjenja, ali Jugoton, najveća diskografska kuća u Jugoslaviji, kao i ostale kuće (PGP RTB, Helidon, Diskos i drugi) s polica su nam nudile svjetska glazbena imena i ista smo mogli slušati i kod kuće, u svoja četiri zida, i po diskotekama, klubovima i kafićima. U dvanaest godina školovanja u mračnom dobu nisam doživio niti jedan poziv na ubijanje neistomišljenika, niti nalik onome koji su djeca doživjela na vjeronauku u jednoj osnovnoj školi. Možda je razlog tome što nisam išao na vjeronauk.

"Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati."

Osim Zafranovića, gledali smo "sa školom", i Banović Strahinju Vatroslava Mimice. Krvav film da krvaviji nije bila ni Bulajićeva Kozara, ni Delićeva Sutjeska, ni svi filmovi Hajrudina Krvavca zajedno. Danas, na sreću, djeca gledaju samo Teletubiese. Propaganda? Da. Baš kao i skoro cijela svjetska filmografija. Počev od prvih ruskih, njemačkih i američkih studija i veličanja nacija do današnjih korporativnih uradaka skrivenih u scenarije i kostimografiju po narudžbi investitora.

"Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti."

Jest, imali smo u Jugoslaviji u školi i predmet marksizam, i TIPSS, teoriju i praksu samoupravnog socijalizma, i općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, ONO i DSZ, ali smo imali i po tri-četiri sata matematike i maternjeg, kako god i kako gdje da se tada zvao, imali smo i domaćinstvo i prirodu i društvo. I nismo imali rupe u nastavi jer nismo išli na neki fakultativni, proizvoljno birani predmet uvaljen usred rasporeda jer se tada fakultativna nastava odvijala nakon ili prije redovne nastave, osvisno o smjenama. I da, vjeronauka nije bilo u školi. Bilo ga je tamo gdje je i pripadao, u crkvi i džamiji, koje su gle čuda, bile aktivne i nisu bile spaljivane.

Nije ono vrijeme bilo ružičasto, daleko od toga. Ružičasta je tada bila boja pudinga od jagode i maline, boja filova u kolačima, boja cipela članova Bijelog dugmeta. Ali, iako globalno živimo u najboljem svijetu do sad, nije bilo tako beznadno kako danas u ovom zapećku svijeta jest. Očito da 45 godina torture nije bilo dovoljno da se iskorijeni zarazna bolest zvana mržnja među ljudima, hranjena besprizornom pohlepom, gramzivošću, beskrupuloznošću i drugim najnižim strastima. A taj virus je i danas još živ i za sad laboratorijski kontrolirano hranjen.

Za kraj. Indoktrinaciju Titom i partijom iz Jugoslavije, Hrvatska je naslijedila indoktrinaciju zastavom, nacijom i vjerom, Franjom Tuđmanom i njegovom partijom. Nostalgija? Da, za propuštenim prilikama koje su nam se kao zajednici nudile, ali smo ih, tako masovno idoktrinirani, uspjeli propustiti, i sve zajebati. I naravno, nostalgija za bezbrižnim mladim vremenima kad je svijet samo nas čekao. Da nas upozna u najboljem svjetlu.

(originalni tekst autora na portalu Liberal.hr nosi u adresi sufiks: clanak.php?id=1566&p=1)