Na
mjestu pekare nekakva je asketski uređena blagovaonica. Staklena
stijena uličnog izloga i vrata širokih koliko i sam lokal, ostala je
nepromijenjena. Unutrašnjost popunjava golem i grubo
istesan drveni stol sa osam jednostavnih stolaca. Na stolu je daska, na
dasci kruh i nož, a pored je tanjur sa slaninom i lukom. Tu su i čaše i
boca s
vinom. Teška kristalna sivo plavičasta pepeljara odudara od svega.
Najveći
dio Ilice od Britanca vodi prema Trgu Francuske republike i Črnomercu, a
manji se dio izlijeva u Kačićevu, s ulicom
se izlijeva i silno blato nastalo od beskrajnih kiša koje danima padaju s
pauzama tek valjda za gablec, toliko su kratke te pauze koje oblaci
uzimaju. Pričaju da je istočnije, od Frankopanske prema Gundulićevoj
situacija malo bolja jer se teren izdiže prema glavnom trgu.
Tramvaji ne voze jer se ne mogu probiti kroz blato i glib. Kačićeva se
spušta prema jugu i nakon Deželićeve se pretvara u neki suh i prašnjav
daljski sokak s ušorenim nizom kuća sa svake strane. Iza ograda se čuje
živina i pokoji lavež. Ljudi su ili na poslu ili po vrtovima. Od faksa
arhitekture nije ostalo ni A.
Auto
sam parkirao na Trgu Francuske i dopješačio do bivše pekare u Ilici. Za
stolom iskusni vinari Marko i Martin preispituju metode pravljenja
vina. Tradicionalna, biodinamička, organska, ručna, strojna. Dijelove
razgovora razumijem, dijelovi su mi nejasni. Nalijevam si u čašu vino
boje meda od bagrema. Bistro je i hladno. Vino. Prestajem ih slušati i
pogled fokusiram na ulicu. Sivi i crni sakoi i hlače na muškarcima, crni
i sivi kostimi na ženama. Na glavama im sitne punđe pokrivene
šeširićima.
Neobično je vidjeti modu šezdesetih i sedamdesetih ojačanu gumenim
čizmama po Ilici dvadesetprvog stoljeća. Pogledam malo bolje, i smeđe
zgrade su sive, i nebo isto. Sve je u nijansama sive. Pogledam stol,
zidove, Marka i Martina, vino. Nijanse sepije. Pogledam ponovo van - sve
sivo. Unutra - sepija. Gdje su boje? Gdje je crvena?!
Zelena?!
Plava?! RGB!?
Sreća
u ovoj i svim sličnim nesrećama, kad priča postaje neodrživa, kad se
nadrealnost počne ponašati kao revolucija, ja se probudim. Jest da
dobijem nedovršenu priču, ali imam buđenjem kakav god da jest ipak
sretno dovršen san. Sa stropa spustim pogled prema dnevnom boravku. Na
kauču koji gleda prema spavaćoj sobi sjedi Semjon Semjonovič i proučava
moje nove dioptrijske naočale...
