izlet

Sjedneš na ulazne stepenice u haustoru, dlanovima se osloniš iza leđa, ispružiš noge i zažmiriš. Kroz zatovrene ti kapke probija crvenkasta svjetlost popodneva, na dlanovima osjetiš smirujuću hladnoću, a uši ti tek povremeno napadne vibracija rijetkog auta što ulicom promili.

U tren tako otputuješ jedno četiri stotine kilometara i četiri desetljeća pa uz rijetki auto čuješ graju djece sa ulice, klepetanje klompi po kamenu, škripu letvenih vrata iza jakoprljavobijelih podrumskih ulaznih. Hodnici podruma zgrade su spojeni i ulaskom na jedan ulaz zgrade može se doći do bilo kojeg njenog dijela.

Samo... podrum više nije podrum. Umjesto mraka, polusvjetlo, a umjesto drva i metala - keramičke pločice i umivaonici, tuševi, školjke... nepregledan labirint javnih zahoda. Krenem pronaći stube prema gore, prema prizemlju, široki su hodnici, no redovi umivaonika bez ogledala, pisoara i zahodskih vrata samo niču iza svakog kuta! Ne znam čijih je ruku ova dorađena scenografija, ali bih rado vidio jablane ispred zgrade! Breze barem! ...

- Dobar dan.
Prene me tih glas. Trgnem se. Dupe mi se ohladilo od sjedenja na stepenici, ruke ukočile, a naočale iscurile na vrh nosa. Svjetlinu staklenog haustorskog ulaza zasjenila ljudska kontura.
- U hladu odmarate sused? - namigne mi stara susjeda iz prizemlja.