gradacija

- Je li jači konj ili lovac?

- Ne znam. Zar ima neke gradacije u jakosti figura?

- Ima, ima.

- Možda lovac zbog dometa, a možda konj zbog skakanja.

- Znači podjednako ti je?

- Je, reko sam da ne znam.

- Ipak ima razlike.

- A ima, ima. Ne znam. Aj ti poredaj kiseline po jakosti.

- Sumporna, sumporasta pa sumporovodična.

- Jesi siguran da nije sumporna, sumporovodična i tek onda sumporasta?

- Nisam baš. Čini mi se da sam u pravu. Ova treća nema kisika u spoju.

- U svakom slučaju, sumporna je najjača?

- Da.

- Baš ćemo pogledati kad se probudimo.

​- Pogledat ćemo i figure. Dogovoreno?

- Može.

 

Evo me, sad uz kavu sjedim pred kompjuterom, čitam o gradaciji šahovskih figura po snazi i jakim i slabim kiselinama i njihovim kiselinskim ostacima.

san o motoru

​

Ne može te nitko nanervirat ko vlastiti otac. Probudim se, odem u kupaonicu uzet iz komode novce koje sam pripremio za kupit motor, a komode - nema. Veli, bila je već ofucana, crvotočina puna pa je odnio iz kuće na ulicu, možda nekom paše. Pa jesi izvadio sve iz ladica? Da šta će vadit, bila lagana za nosit, znači - prazna. Odem na ulicu, od komode ni k! Vratim se, šta ću, mislim uzet vestu pa krenut na bus, kući, a veste nema. Šta je sad?! Susjedi bili na kavi, a njihovom malom bilo zima pa on dao moju vestu da se mali ne prehladi. Susjedi su, znači, susjedi, nisu iz Zanzibara. Samo pređu preko ulice i kod kuće su. Ako treba, ako mu je hladno nek ode po vestu ili nek ostane kod kuće! Ah, komentira, šta se ja sekiram za svaku sitnicu. Baš me iznerviro, sreća da sam se probudio. Tako mi je motor ostao pusti san.

kolač od limuna i cikle

Probudio sam se nešto mlađi. 

 

To je zbog sna u kojem sam se još mlađi ja penjao uz neku antracit sivu liticu s ciljem dosezanja visoravni, a da prije toga u kartama nisam provjerio njeno postojanje. Drugo ja je uputilo dron s kamerom iznad tog stijenja i na sva moja obojastvena zaprepaštenja umjesto visovravni s druge strane je bila padina pod kutom većim od devedeset stupnjeva. Slijedila je nova planinčuga, jednako strma i pomalo obrasla mahovinom, iza nje još jedna veća... 

 

Odustajanje nije vodilo nikuda osim natrag, natrag u restoran društvene prehrane u kojem su nas nutkali zdravim zemljastog okusa kolačima od limuna i cikle. Nastaviti dalje nije ulijevalo nikakvu nadu u pronalasku cilja osim ako cilj nije bio to beskonačno pentranje i spuštanje po sumornom terenu. 

 

Ova spoznaja je bila toliko obeshrabrujuća da sam se probudio prije svog vremena.

3. maj

Dnevni party na baušteli? Moguće je, naravno, samo ta bauštela treba biti na rubu grada, nešto kao pokojna sveučilišna bolnica, a rub grada treba biti stambeno već podosta izgrađen četverokatnicama obloženim crvenom fasadnom ciglom kakvih se, zgrada, ne samo cigli, dade vidjeti u osječkom naselju Jug II za ovu priliku smještenom na Žitnjak. Cijelu kompoziciju krasi nekoliko nebodera. Na rubu takvog kvarta na rubu takvog grada treba biti bauštela da bi se na njoj mogla raditi dnevna zabava. 

 

A bauštela - kostur. Vanjskih, fasadnih zidova nema, samo je metalna konstrukcija tu. Bit će za vješanje nekih panela, staklenih ili tko zna kakvih ploha. U prizemlju su veliki prostori zahoda, kao da nekoliko školskih učionica spojiš prolazima i načičkaš pisoarima i kabinama sa wc školjkama. Dugački hodnici su široki i mračni. Na katovima iznad, a ima ih jedno četri-pet, nepravilna je to neka gradnja s polukatovima i prijelazima, otvoreni su prostori s ponekom rupom u podu ili stropu s improviziranim ljestvama za proputovanje i komunikaciju. 

 

Osim prostora zabave, zanimljiv je i sastav uzvanika. Većina je blast-from-the-past ajtijevaca koji su od golobradih nadobudnih friško diplomiranih otimista postali sredovječni i pomalo zapušteni realisti. Dio ih dolazi iz drugih krajeva moje povijesti, neki su sportskog porijekla, neke i neki umjetničkog, a neke prilično intimnog, stvarnog ili zamišljanog. Ima ih i iz presjeka nekih od navedenih skupova. Ima tu i raspuštenih nervoznih pasa od kojih je bijeg jedino moguć skokom s drugog kata kroz razvučene štrikove za sušenje rublja. Užasno riskantno. Evo se ježim na samu pomisao i sad dok ovo bilježim. Ona skočila, doskočila i gleda me. Ja odvagujem rizike, a ona dobacuje: "nije to tako strašno". U tom trenu sam se osjećao kao kad Brka cima rukohvat mosta nad rijekom i uvjerava suputnike da bi on preko tog mosta klimavog ko babin zub provezao autobus. Okrenem se na drugu stanu i tamo nađem spas: gomila iskipanog šljunka dosezala je sredinu prvog kata pa je skok bio prihvatljiv. 

 

Ona me, naravno, pričekala i odvela do nekog svog društva koje je još u neograđenom dvorištu. Jedna joj skroz mokra kolegica pokušava skrenuti na sebe pažnju svih prisutnih. Uspijeva. Wet-look pali u skoro svim situacijama. Odlazimo opet prema ulazu. U zraku je visilo "neš ti meni nju gledat!" Valjda ovaj put nećemo naletit na psa. U hodniku pozdravljam neke bivše kolege, pitamo jedni druge za zdravlje iako nas za to briga kao za lanjski snijeg. Hodamo i kao da tražimo nešto, a ja uopće ne znam što. Možda to zapravo nije ni važno ako to nešto što ne znaš što je tražiš s nekim s kim ti je dobro i lijepo.

 

Bio zaspao pored otvorenog prozora, a to je noćas zahtijevalo dobar jorgan ili deblju deku. Ili barem dublji san. Pogotovo u trenutku kad i ovaj 3. maj ode u povijest.

 

san u jutru predizborne šutnje

Sve izgleda normalno: šumski put s dvije ugažene staze - traktorski kolotrazi, rijetka lijeskova šuma prošarana nevelikim livadama s gustom visokom travom, maslačcima i nekim drugim meni nepoznatim biljem, zuj pčela, poj ptica, sunce probija s visoka kroz krošnje, vjetra tek u tragovima. Proljeće u prirodi. Za poželjeti.

Ali. Čemu idealizirati? Vozim bicikl s jednom pedalom. Ne znam gdje sam s drugom. Nije lako, ali se ipak krećem. Odjednom, s desne strane šumske staze, na sred livade sjedi medvjed. Veliki smeđi medvjed. Ni sad nisam siguran jesu li nam se barem u jednoj milisekundi pogledi sreli ili sam to izmislio, ali sam shvatio da imam problem jer je medvjed zamukao kao krava i gledajući u mom pravcu počeo ustajati. Dodao bih gas da sam na motoru, ovako sam se odgurujuć se jednom nogom i drugom hvatajući ritam po pedali krenuo hvatat maglu. Nije lako. Nije nimalo lako. Ni malo. Ni ma lo. Znoj mi se počeo slijevati niz čelo pa preko stakala naočala curiti niz obraze poput suza. Kapu sam već izgubio. Kroz glavu mi prođe misao da me medvjed poput svakog psa tragača sad može naći prateći miris. Ne moram reći da su nestali i zuj pčela i pjev ptica. U glavi samo odzvanja škriputanje nastalo okretanjem pedale oko svoje osi nastalo usljed promašivanja zaveslaja i ono mukanje medvjeda. Nisam siguran glasa li se medvjed dok trči za mnom jer taj zvuk, to mukanje, za razliku od mnogih koji uđu na jedno i iziđu na drugo uho, nikako da napusti moju glavu. Ali to nije sve, rekao bi Queneau.

Koliko god žurio, gladao sam u stazu ispred sebe izbjegavajući zamke poput gruda osušene zemlje ili busena bilja, očito nisam pazio na smjer jer u jednom trenu na stazi ispred sebe ugledam svoju kapu! Šit!!! Bježeći ja vozim u krug! O sranje!!! Panično bježeći u pokušaju da spasim vlastiti život od nasilnog prekida skroz sam zaboravio na orijentaciju! A o orijentaciji u prirodi smo nešto naučili i od Kreleta iz Kiklopa. Ne mogu se sjetiti je li to u Marinkovićevu romanu ili je to Vrdoljakovoj adaptaciji za film. Hej!!! Halo!!! Koji mi je!? O čemu to ja razmišljam dok panično bježim od zvijeri!? Dižem pogled u daljinu, nema tu puno daljine jer staza je krivudava, bojeći se da sam možda toliko brz u bijegu da ću vidjeti medvjedovu guzicu ispred sebe. Nema ga, ipak. Okrećem se za sobom. Nema ga ni tamo. Vrtim, guram. Sad mi na pamet pada ideja da ostavim bicikl i krenem trčati. Možda ću biti brži? A šta ako dođem do neke nizbrdice? Tad na biciklu mogu bježati i štediti noge i energiju. Bacim pogled u desno, na onu istu livadu na kojoj sam vidio medvjeda. Medvjed je i dalje tamo, nepomično sjedi. Zastanem. Znatiželja je jača od straha. Na tom počivaju svi hororci. Zato ih i ne volim. Pogledam medu malo bolje i shvatim: nije to medvjed nego velika kamara, da prostite - govana. Kamen mi sa srca pao. Na sreću pored stopala. Gledam u to nepomično govno i razmišljam kakav je to strah morao biti da sam od govna vidio medvjeda? Počinjem se smijati, pomalo nekontrolirano. Čuj nekontrolirano, kao da ima kontroliranog smijeha osim pred kamerom. Obrišem znoj sa čela, hukanjem ovlažim stakla na naočalama i obrišem ih o jedva nađen suh dio majice. Gledam u livadu pa gledam u pedalu i nije mi jasno zašto sam, kada i kako ostao bez te jedne pedale. Pomislim kako to nije više toliko važno.

Krenem kući lagano stazom. Pazi na oznake, govorim sam sebi, nemoj se izgubiti. Nije to tako teško kao što si umišljaš. Ili kad sanjaš.

Rolete su spuštene i nemam pojma u kojoj je dan fazi. Razmišljam o snu. Spasio se jesam, to je jasno. Osim toga, bio je to ipak samo san. Uvijek se možeš probuditi. Osim valjda jednom u životu. Samo, tek sad mi budnom pada na pamet jedna stvar. Ono govno. Ono golemo govno veličine medvjeda. Nije ono tamo samo naraslo. Tamo se nešto golemo posralo i to je onda ozbiljan problem. A opet, lakše možemo izaći na kraj s govnetom nego li s medvjedom.

modesty blaze

Imati u životu nešto "svoje" normalna je stvar. Pod tim "imati" i to "svoje" ne mislim na neke materijalne stvari, mislim na nekoga na koga se možeš osloniti kad ti treba, a da nisu prijatelji, roditelji ili najbliža rodbina. Mislim na liječnika ili liječnicu, svoju mesnicu, štand-dva na tržnici, stol ili komad šanka u birtiji, svoju frizerku. Na tržnici kumica Marija zna kakav sir kupuješ, a suseda joj Ivana odmah gleda spremiti korenja, papriku dvije i malo onih ljućih feferona. Na šanku ti bez pitanja biva serviran kratki espresso ili baš ono pivo, ovisi o dobu dana, bez da zucneš išta osim "dobar dan". Kad sjedneš u onaj svemirski stolac, nikad nisi siguran jesi li u ordinaciji dentalne medicine ili u frizeraju. U frizeraju si, priprema za šišanje biva kratka, a nakon toga se, jer cijelo vrijeme žmiriš, samo čuje zveckanje škara i zujanje mašinice. Dobro, i glas frizerke Modesty Blaze Karle od koje doznaš čuda, čuješ za događaje i ljude za koje nisi ni pomišljao da postoje. I ne trebaš joj objašnjavati "kako ćemo danas" jer te uvijek ošiša na isti način: iza kraće, maknuti kosu oko ušiju, a gore može malo duže, ništa posebno, ništa zahtjevno. 

 

Imati u životu nešto "svoje" normalna je stvar. I važno je imati mjeru. Ja je nekad nemam. Tako sam se noćas nekako spetljao s frizerkom. Naravno da sam žmirio dok mi je radila o glavi, čuo se samo ritmični rad škara, a kad je sve bilo gotovo otvorio sam oči i imao šta vidjeti. Kosa mi na glavi ko u Georgea Harissona s još malo produženim šiškama. Daj to oko ušiju malo skrati, molim te, velim joj, a ona će na to da ću izgledati kao da imam srednjovjekovni šljem na glavi. Sad kao ne izgledam kao da imam kacigu, oči mi se ne vide!? Ne brini, samouvjeren sam, samo ću malo kosu u stranu i bit će dobro. Pristane, a ja opet zažmirim. "Glavu prema meni malo", govori mi. Umjesto škara čujem zujanje mašinice. Otvorim oči, a Modesty na sebi ima bijelu kutu i zubarsku zaštitnu prozirnu masku na licu. U ruci joj sprava za brušenje, ali ne zuba nego drvenih i metalnih ploha! Pokušam se obraniti rukama - ne ide! Ruke mi vezane! Dignem pogled prema stadionskim reflektorima koji me na tren zaslijepe. Zažmirim, otvorim oči, a sa stropa me dnevnog mi boravka gleda plafonjera sa svojih ekološki energetski prihvatljivih i preračunatih 100 Watta. Sinoć opet zaspao na kauču.

 

 

klokani

 Zanimljivo je i poučno voziti se vlakom kroz slavonsku ravnicu.

Uz sve nebrojeno puta viđene tetrijebe, jarebice, fazane, što već je, uz rode i zečeve, uz srne i lanad, konje, krave, ovce i druge domaće životinje i kućne ljubimce, čovjek se može ozbiljno iznenaditi kad kroz ne baš najčišći prozor vagona Hrvatskih željeznica, eklatantni dokaz da je putovanje kroz vrijeme moguće i unatrag, ugleda skupinu klokana. Zapravo možda i nisu skupina jer od njih dvadesetak samo dva, dvoje, dvije, ne znam ih razlikovati po spolu, evo ne znam ni imaju li tobolce samo ženke ili ih imaju i muškarci, štajaznam, za svaki slučaj, dakle samo dva primjerka stoje s vanjske strane ograđenog prostora, dok su svi ostali u tom oboru već lagano ugaženog travnjaka, kao da su ga koze pregazile. U jednom trenu, to i nije tren nego više neki hrvatski željezničarski slow motion tren, ukoči se svih tih dvadesetak klokanskih glava okrenutih prema nama. Imaš osjećaj da gledaju kroz, nešto poput pogleda s filmskog platna u dubinu gledališta. Omeli smo ih u nečemu. Možda su u tijeku neki pregovori? Možda su ovi vanjski iz neke druge skupine? Ili su u igri neki zakulisni dogovori, špijunaža među grupama? Oslobodilački pokret stupa u kontakt sa getoiziranima? A možda su ova dva tek dva sina razmetna koji bi se vratili u skupinu, ali kao pravi fahidioti znaju provaliti ogradu samo prema van? Možda razmjenjuju informacije i uspoređuju ovaj kraj sa svojom postojbinom? Tko bi to znao.

Uglavnom, nisu klokani jedino čudo. Tu su i slot mašine, u svakom vagonu po jedna smještena u otvorenu kabinu na mjestu nekadašnjih toaleta. Kromirane su površine, s minimalnim detaljima crvene i plave boje. Ručica je poput mjenjača MAN-ovih autobusa s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na svakoj od mašina netko šutke, stoički reklo bi se, ubija vrijeme trošeći novac. Ili ubija novac trošeći vrijeme.

Vožnja vlakom kroz slavonsku ravnicu poučna je i zanimljiva. Tako to obično izgleda kad nakon smazanog tanjura pašte aglio e olio malko popodnevno pridrijemaš.

 

 

sivo i sepija

Na mjestu pekare nekakva je asketski uređena blagovaonica. Staklena stijena uličnog izloga i vrata širokih koliko i sam lokal, ostala je nepromijenjena. Unutrašnjost popunjava golem i grubo istesan drveni stol sa osam jednostavnih stolaca. Na stolu je daska, na dasci kruh i nož, a pored je tanjur sa slaninom i lukom. Tu su i čaše i boca s vinom. Teška kristalna sivo plavičasta pepeljara odudara od svega.

Najveći dio Ilice od Britanca vodi prema Trgu Francuske republike i Črnomercu, a manji se dio izlijeva u Kačićevu, s ulicom se izlijeva i silno blato nastalo od beskrajnih kiša koje danima padaju s pauzama tek valjda za gablec, toliko su kratke te pauze koje oblaci uzimaju. Pričaju da je istočnije, od Frankopanske prema Gundulićevoj situacija malo bolja jer se teren izdiže prema glavnom trgu. Tramvaji ne voze jer se ne mogu probiti kroz blato i glib. Kačićeva se spušta prema jugu i nakon Deželićeve se pretvara u neki suh i prašnjav daljski sokak s ušorenim nizom kuća sa svake strane. Iza ograda se čuje živina i pokoji lavež. Ljudi su ili na poslu ili po vrtovima. Od faksa arhitekture nije ostalo ni A.

Auto sam parkirao na Trgu Francuske i dopješačio do bivše pekare u Ilici. Za stolom iskusni vinari Marko i Martin preispituju metode pravljenja vina. Tradicionalna, biodinamička, organska, ručna, strojna. Dijelove razgovora razumijem, dijelovi su mi nejasni. Nalijevam si u čašu vino boje meda od bagrema. Bistro je i hladno. Vino. Prestajem ih slušati i pogled fokusiram na ulicu. Sivi i crni sakoi i hlače na muškarcima, crni i sivi kostimi na ženama. Na glavama im sitne punđe pokrivene šeširićima. Neobično je vidjeti modu šezdesetih i sedamdesetih ojačanu gumenim čizmama po Ilici dvadesetprvog stoljeća. Pogledam malo bolje, i smeđe zgrade su sive, i nebo isto. Sve je u nijansama sive. Pogledam stol, zidove, Marka i Martina, vino. Nijanse sepije. Pogledam ponovo van - sve sivo. Unutra - sepija. Gdje su boje? Gdje je crvena?! Zelena?! Plava?! RGB!?

Sreća u ovoj i svim sličnim nesrećama, kad priča postaje neodrživa, kad se nadrealnost počne ponašati kao revolucija, ja se probudim. Jest da dobijem nedovršenu priču, ali imam buđenjem kakav god da jest ipak sretno dovršen san. Sa stropa spustim pogled prema dnevnom boravku. Na kauču koji gleda prema spavaćoj sobi sjedi Semjon Semjonovič i proučava moje nove dioptrijske naočale...

nije problem

Stvarno ne znam. Evo. Nije problem što je sunčano i vjetrovito, podneblje je i doba je takvo, da je drugačije tko zna kako bi bilo. 

Nije problem, velim, evo vozimo se i nije problem što autobus ima bočna klizna vrata širine dva šifonjera iz babine spavaće sobe. Nije problem ni to što je šifonjer neprecizna mjera i trebalo bi reći rukometni gol, a ja rukomet nikako ne mogu pa koristim alternativne metode. I nije problem ni što su ta bočna vrata širom otvorena. Nije problem ni to što je autobus izvana metalik rubin crvene boje s zlaćano bež detaljima, uglancan kao ispod čekića. Nije problem ni to što mu je unutrašnjost uređena kao da je vrhunski bus kamper jer to i jest. Nije problem ni to što uza svu drugu opremu, na jednom pultu stoji dupli, dvokolni gramofon, još jednom gledam: nije štednjak - gramofon je. 

Nije problem ni u vozačima, u Josipu i Ivanu, vozačima jedne dugoreške prijevozničke firme s kojima sam prije frtalj stoljeća prošao dobar dio Europe. Nije problem ni to što oni nemaju niti su ikad imali rubin crveni autobus kamper nego imaju ljubičasto zeleni katni autobus s kraljevskim sjedalima. Nije problem, a ni čudo nije, ni to što jednogodišnja beba puže po stropu poput gusjenice ne obazirući se na ona otvorena klizna vrata. Nije problem ni to što se roditelji te bebe glasno smiju meni koji se sav u strahu od visine držim za rukohvat na dovratku dok jednim okom gledam u tu bebu i strepim hoće li se strmopizdit sa stropa, a drugim okom buljim van kroz otvorena vrata autobusa koji prelazi preko visokog mosta iznad rijeke. Nije problem ni to što tako visokog cestovnog mosta iznad tako široke rijeke debelo plave boje u Kazahstanu nema, a vozimo se tim Kazahstanom iskonski osjećam, nema greške, iako bi svatko tko se imalo razumije u geografiju rekao da se kotrljamo Kinom, negdje uz Dugu rijeku. Nije problem ni to što mi na spominjanje Kazahstana na pamet pada i Oklahoma, kažiprst država jer u Oklahomi je Tulsa, a o Tulsi svira i pjeva J.J. Cale. A ni on nije problem. 

Nije problem ni to što se most nad kazahstanskom rijekom ipak i odjednom pretvara u obalnu cestu koja uz Napuljski zaljev rubom litice vodi prema Sorrentu jer more je plavo poput rijeke, poput kazahstanske zastave, a od kolnika do vodene površine let je moguće podjednako dug. Nije problem ni to što sam more nazvao vodom jer da ga jebeš more jest voda, manje ili više slana, ali voda. Nije problem čak ni to što sam u tom autobusu i mlađi i lakši nego li jesam. Popodnevni san je to, a u popodnevnom snu sve je i svašta moguće. 

Pa gdje je onda problem? Kakav problem?! Nema ga. Samo se probudiš i ne zaboraviš.

 

 

lokomotiva

​Prvo ide brujanje i šištanje, potom groktanje, muljanje pa ide mala tiha pauza, odmor, valjda da se dođe do daha, onda krene i grgljanje pa opet muljanje i prevrtanje, pa groktanje, prevrtanje i muljanje. Ponavlja se taj i takav ili malo izmijenjen slijed radnji jedno sat vremena, tad se u sve ubaci zvuk rada bokser motora pri brzini od vjerojatno barem dvjesta na sat. A onda - tajac. Potraje ta tišina sigurno desetak sekundi, a što je sekunda, ako je ne gladamo kroz etalon, nego jedna poprilično subjektivna dužina koja nekad može trajati treptaj, nekad i po cijele minute, sva ovisna o percepciji i sposobnosti opisa te iste percepcije, tako da tih desetak sekundi svatko može odmjerit po svom nekom satu. 

 

A ta tišina, vrag. Taman te uljuljka, kadli najednom opet krene ono grgljanje i šištanje kao na početku pa nastavi sa svim drugim svjesno i polusvjesno primijetnim valnim senzacijama. Cijelo to vrijeme tebi se oči sklapaju, nose te derivirana razmišljanja u neki polusan, u polujavu. Miješa se polako ta melasa i u već pokrenutoj radnji sna i samo mjehurići zvukovne stvarnosti iskaču na površinu kao para iz gustog pekmeza u nastajanju u bakinoj šerpi na šporetu, u bakinoj verandi potkućom, u jednom selu usred samog ruba Slavonije. Iznenada - opet tišina! Počneš brojati te neke svoje sekunde, djelićak svijesti ipak očekuje novi ciklus, novo šištanje, grgljanje, novo muljanje i groktanje, ali ne. Nein. Njet. No. Ništa. Tišina i dalje traje. Tišina i ništa drugo. Sve utihnulo da čuješ odjeke otkucaja svog vlastitog srca. 

 

Istovremeno se u tom iščekivanju prisjećaš prvog slušanja pjesmuljka: "Beži Jankec, beži Jankec, vešmašina pućka!" i svoje nekadašnje začuđenosti i razveseljenosti time da vešmašina može pućkati i nekih tvrdih objašnjenja da to nije moguće. Sad znaš da jest moguće, da može i shvatiš da te one potresne tenzije probuđene početkom proljeća i podgrijane na kraju prošle godine polako napuštaju, ostavljaju te na miru da u radu vešmašine, u huku crpljenja vode, u trešnji centrifuge, više ne čuješ seizmička podrhtavanja tla i druge zastrašujuće termine, nego ih, kao nekad prije, možeš prepoznavati kao zvuke žutih strojeva s gradilišta, kao grgljanje pekmeza iz verande, tišinu s pecanja, pućkanje lokomotive, brujanje s autopiste. I čini ti se da barem jedna bolest popušta. Valjda.

ljekovito ulje

Ovogodišnje zimske kanske matineje pod vedrim su nebom na sportskim igralištima. Zubato sunce ovlaš prekriva betonske tribine sa ZET-plavim čeličnim ogradama. Gužva. Publika izmiješana sa zvijezdama. Svi se znaju, pozdravljaju se, grle, ljube, vesele se ponovnim susretima, dogovaraju sljedeće. Prolaziš pored mene. Praviš se da me ne vidiš. Odlazim kući.

Pred zgradom, na nevelikoj bivšoj zelenoj površini raste hrpa glomaznog otpada. Ima tu svega. Vlagom raskvašeni kuhinjski elementi, polomljeni stolovi i stolice, police, truljavi tepisi, komadi drvenih greda. I dva bijela zahrđala prednja dijela fiće! Dva ozbiljna, malo sažvakana komada: haube s prednjim farovima, prednjom šajbom i pola krova! U Cannesu!? Svašta.

Odem do dućana, a tamo, na odjelu prodaje povrća, među svom onom zelenjavom prošaranom narančastom, bijelom i ljubičastom, ilegalno toče votku u bijele pastične čašice. Sedam kuna bez računa. Trgnem jednu i vratim se kući. Pod prozorom i dalje onaj otpad. Zoveš me iz spavaće sobe. Umotana u čipkastu zavjesu bež boje, mažeš se nekim sigurno ljekovitim uljem.

Ujutro prvo premotavam film sa prekinutim snovima. Poslije toga, uz kavu, čitam pristigle mejlove i druge poruke. Na neke odmah i odgovaram............................. Malo me jebe tipka točke na tastaturi............... Zaglavi se pa moram lupkati dok se ne vrati u neaktivan položaj................................ Provjeravam vremensku prognozu, osluškujem Zemlju kako diše................... Samo da ne zakašlje............

san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.

The Beatles - Strawberry Fields Forever

dvije u nekoliko sati

Na tom je otoku uvijek dinamično, pijačni dan ili obični, svejedno je, čak i dan odlazaka. Hridi, bijele i naborane, baš poput onih otočkosvetačkih, skrivaju unutarnju pitomost pješčanih, skoro ravničarskoriječnih rukavaca. Avion je pun da mi se čini da tone. Ali, ako i tonemo, tješim se, tonut ćemo ravnomjerno. ​Ipak, polijećemo ko iz katapulta.​ ​Dobro je.​

Moram stić poslije posla na operaciju​: lolalna anestezija, zub. I već kasnim​. Pola​ je​ šest, a još nisam ni kući stigao. ​Penjem se uz renesansno razlivene stube. Ima ih ko u Šibeniku. ​Treba pospremit spavaću sobu. Dolaze gosti na otvorenje izložbe, a gosti kad dolaze, svugdje ulaze​: od ormara ​do špajze. I kako ne bi onda ušli u središnju ​prostoriju​ okruženu galerijom​. Pogotovo žene. U stanju su sve prepipat. Zatežem tu sivu posteljinu do trampolinske napetosti, prebacujem neki pokrivač preko svega, pogledam na sat - šest je. U kutu gomila najlona. Sjetim se da sam u sedam naruč​​en na još jednu operacijicu. Nešto kod, oko bubrega. Isto lokalna.

Pitam je li problem imati dvije u par sati. Nije, ​veli mi, ​samo drugoj reci za prvu​. I prvoj za drugu​​, naravno​. A ja, ja uvijek kažem. Ne znam lagat. Čak ni u snu.​ Prije bih se probudio nego slagao.

ugradilo mi žarulju

​​​Ugradilo mi ​jutros ​​novu žarulju u blagovaonici.

Nešto s tim grlom nije bilo u redu od samog početka. Pregarale žarulje u njemu kako to valjda samo loše žarulje u još lošijem grlu mogu. Ne mine niti dan, a nova žarulja se počne ponašati nestabilno da bi do jutra skončala.

Ništa, nazvao kućepazitelja, ovaj električara i došli oni za par sati. Taman sam se pakirao za put, ono isto zbetonirano ljetovalište, hotel nalik višekatnom brodu, goleme restoranske hale, po zidovima teški bordo baršun, sve nalik dotrajalim prenamijenjenim kockarnicama, tamo sam jedne godine zaglavio i otada sam njihov, a zašto - nemam pojma, ​kadli zazvoni zvono nad ulaznim vratima. Kućepazitelj u bijeloj košulji podvinutih rukava, duga sijeda kosa, profesor Tomo Bosanac, rekao bih da sanjam, doveo električara. Ovaj pak slika i prilika Travisa Hendersona. Brzo će on, objašnjava mi, promijenit će grlo i ugradit najbolju rasvjetu na svijetu dok kažeš keks.

Keks. Cak, cak​ i gotovo. Evo, veli, ova je najmodernija i najbolja na svijetu​. Prepoznaje ​i ​lice, ne možeš ​je ​uključit ako si okrenut leđima i ne gledaš u nju. ​Okrenut ​prema ​meni u hodniku, ​stisne sklopku i ​ne dogodi se ništa. Okrene se prema žarulji, ponovo stisne sklo​p​ku - žarulja zasvijetli. Opet se okrene od nje, pokuša uključit - ništa, nula, besvijetlje. Jel vidiš, značajno podigne obrve, to je tehnologija! Ne pitam za cijenu. Tko je proizvođač, pitam, a Hary Dean će ko iz rukava: Google.

Probudim se. Devet i deset.​​

izlazak u snove

Prođe te upala uha, pročuješ onako kako treba i počneš bolje spavati. I sanjati.

Kao, poslijepodne je i ja idem kući od ne znam gdje. Pod nogama šumi ispucali stari asfalt. Protukišno je konveksno zakrivljen. Ulična se uzbrdica okitila proljećem. Cvijeće, zelenilo, ptice, insekti, pucnji rastiranja krpe na sušenje... Idila.

Penjem se širokim stubištem nalik školskom. Drugi kat. Vrata susjedova stana su otvorena. Trešti neki sitan radioprijemnik. Prepoznatljiv je i prihvatljiv žanr, ali ništa više od toga. Gurnem ključ u bravu vrata svojeg stana, a vrata se otvore. U kuhinji koja je odmah slijeva, lik veličine i korpulencije Marina Marinića pere kistove u sudoperu. Pitam ga da šta tu radi, a on odgovara da njemu "voda ne radi" i da je morao negdje kistove isprati, a ja sam najbliži. Opravdavajući se izlazi u haustor i odlazi prema svojem stanu. Pratim ga govoreći mu da nije u redu to što mi je provalio u stan, a on se brani da nije i nudi mi rakiju i, ako se baš hoću potući, boksačke rukavice koje i nisu boksačke već su više zidarske.

U tom trenu u haustor iz mojeg stana izlazi naoko nepoznata djevojka žaleći mi se kako od buke ovdje ne može spavati. Zaustim odgovoriti i pitati je nešto, a ona se okrene i nestane u stanu. Vraćam susjedu rukavice. Sa smiješkom me pozdravlja. Ulazim u stan. Zatvorim vrata. Otvorim oči. Strop je neravan i bijel. A ja budan.

gusta juha

​Vlak dolazi na zagrebački glavni kolodvor. Vani je sunčano, toplo za košulju. Silazim na peron među prvima. Krenem s kolodvora, no promašim prolaz i nađem se u nekoj velikoj kancelariji. Plava mi dugokosa uniforma objašnjava da sam krivo ušao. Kao da to i sam već ne znam. Izlazim iz kancelarije, s kolodvora izlazim. Tramvaj se, plav i lijen, uz tamnozelenu živicu vuče prema Esplanadi.

Sunčan dan prelazi u sumrak. Idem kući. Ne! Idem po rajngle, trebat će mi u nedjelju. Odlučim prošetati. Sumrak se povlači.

Nedaleko od Desatične ulice ulazim u zgradu iz koje sam odselio. Stan je nekako sav drven i bijel. Soba sa svijetlom kuhinjom na posljednjem je katu, strmi je uski prolaz do zahoda na tavanu. Poprilično klaustrofobično, ali sve poznato. Ta živio sam tu. U kuhinji prazan nered. Mogao bih skuhati gustu crvenu juhu od tikvica i vrganja, pomislim. Za ovih par gostiju koje nisam zvao, ali su tu. Rajngle su ispod sudopera. Dignem poklopac s velike. Puna je punjenih paprika. Neupljesnivljenih. Poklopim. U manjoj nema ničega. Podignem je i počnem sjeckati povrće. Ne pada  i na pamet podgrijavat paprike. Rešo na struju je na štokrli pored.

Odjednom, tih par ljudi više nije par nego ih je desetak i više. Kuhinja se pretvorila u dvorište, a s balkona koji s prvog kata gleda na dvorište, stara bivša susjeda telefonira. Glasna mi prijateljica objašnjava da ona ne zna sve te ljude i nije ih zvala. Oni nju znaju. Jedna se u suzama čudi prijateljici s ogromnim trbuhom jer je četvrtast, ova je tješi i pokazuje joj kako je torbu stavila ispod tunike. Sjedokosi lik gladi sivkastu mačku. Utegnute vitke crne hlače mi se nude. I nude pomoć oko kuhanja. Prihvaćam. Svi nešto govore. Susjedu s balkona čujem kako spominje da prepoznaje neke u dvorištu, da je gužva i da ona ne zna što tu radimo, ali da smo mirni i pristojni. Ne znam s kim razgovara, ali mi se nekako ne čini da je zvala policiju. Bit će da stanodavku obavještava da sam došao po ostatak stvari.

Sumrak ponovo pokušava. Previše mi je ljudi. Spava mi se i poželim da skoro svi nestanu. Želja mi se ispuni - probudim se. Sam.

Spavanje poslije doručka nekad je loša navika, a nekad - čista privilegija.

žedan san

Budiš se, žedan, zaspiš ponovo, opet se budiš, opet žedan. I svako malo tako. Na jastuku ostaviš pola noći, drugu polovicu gasiš onom svjetlošću od jučer. Ubaciš jastuk u vešmašinu, staviš na program pranja i uključiš. Ne misliš ništa o nataloženim snovima. 

Odjednom, Utrine se spojile s Jugom II, ti u Zapruđu s elementima Sjenjaka fotografiraš natpise i neke poruke i oglase iznad ulaznih vrata zgrada. Stanari u izlasku ti se nude pomoći. Ne treba ti, imaš zum. S ručnicima oko vratova nonšalantno odlaze na kupanje iako je prosinac i znaš da je na Visu pao snijeg. Iz vode te zove otac i pita jel imaš oblutaka, ti s dravske gornjogradske obale veliš da si ih potrošio. S pješačkog mosta kupače loviš u kadar tako da se vide i zapruđanski neboderi i nebo, ljetnje plavo poput lagano namreškane Save. Vraćaš se u stan pregledati snimljeni materijal, jedeš sladoled od čokolade. Rastopljen jer ti je zamrzivač ostao otvoren. Biraš fotke kadli te probudi zvono. Dosadni haerteovac opet provjerava imaš li teve. Dođe ti da ga pošalješ, a zvono se opet oglasi. To i nije zvono, tek mali, sićušan zvučni signal. Perilica završila s pranjem. Budiš se i odeš do kupaonice. Tvoja perilica ne daje zvučne signale, samo se gadno duri za vrijeme centrifuge. Pranje jastuka završeno. Na satu prošlo sedam.

A nemaš sat...

coitus interruptus

Prestane doba nesjećanja snova pa te kresne da se zamisliš nad tim svojim neuronima i sinapsama, što li rade dok ti tijelo odmaraš. Sreća ili ne, stvarni svijet ne staje (odvojeno napisano)...

Kad namjerno siđeš na krivoj stanici iz gradskog autobusa negdje u Budimpešti kako bi otišao, zapravo vratio se do ulice Djeve Ire IV (četvrte) jer je naziv ulice, iako je Budimpešta, na poprilično jasnom češkom automat-spikerica iz zvučnika izgovorila "Irenina" i jer si joj naziv čuvši ga tren ranije, vidio kroz zamusan prozor. Do nje, ulice, prečicom po pločniku koji je, za razliku od prije nekoliko mjeseci kad si zadnji put bio tu, krcat stolovima i stolicama s postavljenim objednim priborom i alatom. Proširili se restorani po nogostupu ko kuga po Europi u četrnaestom stoljeću, ne moš proći nema šanse. Siđeš do rijeke. Rijeka debelo nedunavski zelena i srednjedunavski mirna, spokojna, a ti uz obalu polako prema onoj ulici ne znajuć hoćeš li stići il možda zauvijek zalutat.

Trepneš očima, a od rijeke ni R. Upeklo usred dana, nebo plavo do boli, kamen bijel do usijanja. Uz rub litice drvene su stepenice, moglo bi se reći ljestve. Ispred tebe se pentraju roditelji. Ne gledaj dolje, majci će otac, ženi muž, Seki Hrvoje, previsoko je, samo naprijed! Baciš pogled dolje jer nije tebi rekao da tamo ne gledaš, a dolje je daleko ko pred Sorentom kad se iz Napulja stiže. Uhvatiš čvršće konopce što drvene prečke povezuju i poželiš ne vraćat se više iako te brodica dolje čeka za provozit te između pješčanih sprudova i južnih jadranskih otoka.

Trgneš se, ne prođe niti dan, a u rukama ti iskrzane vlažnjikave karte. Polagano dijeliš svoj trojici, sebi i drugoj dvojici, a karte se umalo pa raspadaju. Nudi ti trbuhozborno Tomica nove, plastificirane, a ti samouvjereno odgovaraš da je bolje ovako jer te nove samo on po hrptu prepoznaje dok ove stare poznajete sva trojica. Treći šuti, kesi se, a pas mu Rudi, zlatan ko retriver, plazi po podu i plazi se svima.

Zvono!... Zvono!!!... Digneš sebe s kreveta pa slušalicu interfona. Ona bi unutra. Dijelit letke po kaslićima. Neće ići! Coitus interruptus!

postseksualna kontemplacija

Kad se probudiš nakon dobrog seksa, ovo dobrog je naglašeno jer zna bit i lošeg pa ne znaš bi li se probudio il bi rađe da se nikad više ne probudiš, svijet ima neku vedriju notu. Čak iako je kišna nedjelja, a seks tek odsanjan. Probudi se neki optimizam i u ponašanju fluida pa krene...

Talog je na dnu, krema na površini. Može se, nekim slučajem, tektonskim prevrtanjem ili s namjerom, sve izokrenut i naopačke postavit i dogodit će se, odjednom talog će bit na vrhu, a krema na dnu. Ali samo neko vrijeme. Onda se krema lagano digne prema površini, a talog, kako i treba, propadne, završi na dnu. Jedino, duljina tog procesa ovisi i o gustoći mase. Što je masa gušća, proces je sporiji.

Tako je bilo i tako će bit. Dok je zakona. Gravitacije.

Svaka sličnost posude s bilo čim, kao i eventualna definicija taloga i kreme, jebiga, slučajna je. Ali svejedno ulijeva nadu.

susan

Prvo nas je, nas nekoliko, na vrhu, na terasi nekog nebodera starac nalik Seanu Conneryju nagovorio stati na nekakve vrste segwaya bez kotača, a onda i da se pokrenemo prema rubu i preko njega jer da će se prilikom početka pada aktivirati raketni minimotori koji će nam omogućiti lebdenje. Nisam stigao pitati što ako se netko prilikom prelaska ruba prevrne. Stvar je funkcionirala besprijekorno i spustio sam se pred u cvijeće obraslo zdanje nalik Esplanadi.

Ušavši, nađoh se u polumračnoj sobi. Susan mi je, u društvu Aloysiusa, objašnjavala kako upravo odlazi i dala mi svežanj kanadskih dolara isprintanih na tkanini za jedra. Stočetiri dolara u raznim banknotama svaka veličine pola papirnate maramice. Bio je jedanaesti srpnja. Sutradan, na očev rođendan, pojavio sam se u roditeljskoj kući. S majkom razmijenio pozdravne riječi i grljenje, s ocem nijeme poglede i stisnutih usana kimnuo glavom. Shvatio je poruku. Susan mu je bila sestra. Sućutno se zagrlismo.

Probudih se u šest i četrdesetpet. Peti je srpnja...