poezija

Pišem poeziju. I to nije sve! Tu poeziju netko je čak i objavio. Kvadratnog oblika zaklaman debeli papir kakav se koristi za kazališne i galerijske deplijane. Ne bih to znao da mi to nije donijela kako bi mi nešto pokazala. Da nešto!

Nakon filmske predstave u kinu Zagreb, umjesto da s ekipom odem u KSET gdje naš kontroverzni poznanik (nije lopina, nego tolerirani sitni nasilnik) pušta muziku, ja odlazim do restorana.

Uranio sam, s kutijom nalik onima za skupocjene ogrlice dolazim do šanka i čekam da mi se oslobodi rezervirani stol. Nakon nekoliko minuta dolazi uštirkani i vodi me na terasu. Diskretnu glazbu šumom ometaju tihi razgovori za stolovima. Nema zveckanja čaša i škripanja vilica i noževa po tanjurima, nema glasnog zazivanja konobara. Glazba? Šlageri sedamdesetih i osamdesetih. Sjedam za stol i pred sebe odlažem kutiju. U njoj je piljezina. Piljezina? Piljezina je bojanom niklovanom žicom pleteni siperak za odrasle. Partikla, bavarin, slinček, kako god, izgubila je vremenom svoju funkcionalnost i postala ukras. Rođendanski poklon. Valjda će joj se svidjeti.

Dolazi na terasu. Zadignute kose hoda u plavoj haljini. Iste je boje kao i moj poklon! Dolazi do stola, iz torbice vadi knjižicu kvadratnog oblika, zaklaman debeli papir kakav se koristi za kazališne i galerijske deplijane. Na prednjoj strani moje ime i naslov: Probni otisak. Otvara knjižicu na duplerici i pokazuje pjesmu koja se protegla preko cijele stranice. Bome, nije sonet. Prstom upire u posljednji stih. Iako ne moram, približavam glavu, čitam iako ne moram jer znam što sam napisao: "Ne volim te".
- Vidiš, zato nismo skupa. - tiho mi govori, presavija knjižicu tako da ova odložena na stol biva otvorena na toj stranici, i odlazi.

Sjedim za stolom, gledam u te stihove, gledam u onu kutiju i učini mi se da se glasno pitam: "Otkud mi uopće ta ideja?" Da me čuje, sigurno bi rekla: "opet razmišljaš o krivim stvarima" jer nisam uopće mislio na te svoje stihove nego na glupi poklon.

Poezija zna život okrenuti naopako. Zato poeziju pišem samo u snovima. I uglavnom ne pomaže.

 

 

k und k, koža i kutijica

Koža je zaštita, ali je koža i pomalo porozna. Možeš imati gomilu ljudi oko sebe, a samo ti ih se malen broj može uvući pod kožu. Debljina kože je sasvim druga kategorija i to ne treba brkati ni u snu.​

​

Neku noć me nagovorila na krađu i pokretanje lančane trampe na terasama kafića u osječkoj Tvrđi: "ukradi onom liku naočale i odnesi za stol na susjednoj terasi, tamo ćeš ih moć zamijenit za kapu, a kapa treba onome ne na trećoj nego na četvrtoj terasi i taj će ti za kapu dati to nešto, neku kutijicu koja tebi kao treba, a zapravo treba meni".

 

Kako je znala taj redoslijed? Vjerojatno joj tip s kutijicom rekao da za kutijicu želi kapu onog lika s one tamo terase, a taj s kapom tražio naočale, eno ih kod onog tamo na onoj terasi. A nesretnik koji je ostao bez naočala i bez ikakvog zamjenskog dobra bio onaj Željko Bebek. Je li ona došla do mene, ili ja do nje, ne znam, ali u svakom slučaju objasnila mi je da želi tu kutijicu i kako do nje. 

 

Što je bilo u kutijici? Ne znam. Mislite da mi je rekla što je bilo u kutijici? Je, rekla je. Evo je jutros rekla točno to: "Što je bilo u kutijici?"

koncert za putnike iz vagona trećeg razreda

Vožnja vlakom kroz Slavoniju prvog dana ove godine može biti puna iznenađenja.

 

To što su vagoni bez kupea ne treba čovjeka zavarati na prvu rečenicu, daleko je to od onih superbrzih vlakova kakvi su danas uobičajeni čak i na prugama Hrvatskih željeznica. Vagoni su to čija su sjedala nekadašnje drvene klupe tapacirane smeđim skajem, a iznad glava željezne police za garderobu obojane u svijetlo zeleno. Prostor pola vagona odvojen vratima presvučenim ultrapasom iznenađujuće se brzo puni. Ispred mene sjedaju neki ljudi kontrolirano raščupane kose. Tri muškarca i jedna žena. Muškarci u rukama drže gitare, a ženi su u krilu djevojčica i klarinet. Odjednom, iz drugog kuta začuje se gudalo, onako škrip-škrip kao na probi, a onda uz tihi glas krene pjesma. Ivedbi za zbor i gudalo pridružuju se i ono četvero s gitarama i klarinetom. Izmjenjuju se Charles Aznavour i Dragan Stojnić, Arsen Dedić i Gilbert Bécaud. Nevjerojatno je kako mi uspijeva sve od reda pjevati čak i sa svojim opskurno oskudnim poznavanjem francuskih riječi. Vagon kao da je od pjesme narastao, naguravaju se ljudi iz cijele kompozicije, orkestar kao da je narastao, a pjesma se ori da snijeg topi.

 

Ali, kako došlo, tako ošlo. Negdje u Brodu, a vlak vozi prema Vinkovcima, s vlaka silazi većina putnika i muzičara, ostaje nas tek po jedno-dvoje u svakom odjeljku. Svi se vraćamo nekom svojem unutarnjem svijetu, čitanje novina ili knjige, gledanje filma. U pravokutnu plastičnu posudu usipavam dvije žlice kakao praha koji se hvata za površinu kao utopljenik za slamku. Bit će da je mlijeko hladno jer to se s prahom tada događa. Žlicom pokušam promiješati smjesu i u nosnice mi dopre miris pileće juhe. Katastrofa! Nespojivo u svojoj bljutavosti. Izvrtim malo film unatrag ne bih li shvatio situaciju i otkud mi ideja da je juha mlijeko. Ne mogu se sjetiti, ali mogu se sjetiti kako mi je usred koncerta za putnike šaku svojom prekrila neka djevojka da mi je zbog mladosti, njene naravno, skoro bilo neugodno, a onda sam shvatio da je to učinila sa mojom rukom koja se bila uhvatila kao priljepak za njeno koljeno u čarapi cvjetnog uzorka. Glazba je to, nema se šta reći, spaja što god joj pod ruku padne. Tko zna gdje nas je to moglo odvesti da nismo u tom slavonskom ekspresu. Sjetim se i kako se neki starac s ogromnim ruksakom pokušavao smjestiti točno na vrata ulaza u odjeljak vagona i da ga je u tome spriječila ona klarinetistica lijevo-desno mašući dlanom i pogledom.

 

Ovo s pilećom juhom i kakaoom mora da je neki znak. I je. Temperatura tijela od 37 zarez 8 stupnjeva Celzija kontrolirana Lupocetom čini čuda i nakon novogodišnje noći.

 

 

japanka bez tenisica

Danas je jednoj Japanki u Draškovićevoj tramvaj broj 4 pregazio laganu platnenu tenisicu.

 

Tako je počeo san, a onda sam se malo zamislio nad ostalim dijelom radnje i shvatio da bi netko mogao pomisliti kako kopiram Queneaua iz jedanaestice i zato sam odustao od toga da prvoj rečenici dodam to kako smo tu Japanku mi nagovorili da iz Vlaške potrči za tom četvorkom jer nas je pitala kako da dođe do Glavnog kolodvora, i to kako je njezin dečko, muž, svakako suputnik u znak soliidarnosti skinuo svoje tenisice i ostavio ih na pruzi pored njenih pa su zajedno ulicom hodali u kratkim bijelim čarapicama, kao i to da smo se mi, a to mi je i dalje malo nedefinirano jer nas ima pet-šest, vratili u svoje dvorište u Vlaškoj ulici gdje smo preparkiravali bicikle ne bismo li se dokopali ravnog krova kuće na kojem smo raspravljali o tome tko je Japancima rekao da trče za četvorkom.

 

Uglavnom, kad sam razmislio o cijelom događaju i odustajanju od dodavanja rečenica onoj prvoj, zaključio sam da je možda opasno ostaviti tu prvu rečenicu samu jer bi se od nelagode mogla iz jedne simpatične pretvoriti u demonsku. Htijući izbjeći sve zamke imitiranja i iritiranja, odlučim sve izbrisati i papir ostaviti uznemirujuće praznim.

 

"Čitao si Harmsa", čujem neki glas. "Ih, jesam", odgovorim. "Vidi ti se ponekad", dodaje. "A šta ću?" "Ništa, pripazi da ne ispadne ko s Queneauom".

otvoreno pismo drugu filipu marinkoviću

Dragi druže, zovem te drugom i to dragim unatoč svemu onome što ću u nastavku pisma navesti. Duboko si me, moglo bi re reći i neoprostivo razočarao. To što na dogovoreni ručak na vrh žičare dolaziš posljednji nije tako strašno. Netko uvijek mora biti posljednji, a to obično biva onaj koji dođe zadnji jer misli kako je njemu odredište blizu ishodišta pa neće kasniti. Ali, avaj, da ne velim kurac. Najbliži uvijek najviše kasne. Nije strašno ni to da na ručak društva dovodiš nekog slučajnog frenda s posla, Vijetnamca koji mota cigarete, ali tako da u papir stavlja već gotove kobasičice duhana uvučene u neka najlonska crijevca. Nisi ti kriv što lik umjesto dišnog trakta ima spalionicu plastike. Uostalom, ako Vanja može u pola dvanaest otvarati drugu kutiju Marlboroa i s plavokosom se konobaricom natezati oko toga da je njemu i treće pivo prije ručka aperitiv, to vidim s terase gledajući kroz prozor u unutrašnjost kafane koja trenutno do daljnjeg ne radi, možeš se i ti družit s kojekakvim neobičnim ljudima. I to što podjebavaš Zeku, Janu i Sandru, isto nije nešto što ti treba zamjeriti, ajd, možda Sandru ipak nisi trebao. I nema osude. Nema osude ni to što si donio karton vina, a kad kažem karton, ne mislim na šest buteljki nego na onaj kartonski paketić s trolitrenom vakuumiranom žmikastom vrećom i malenom pipom za istakanje. Na kutiji jasno i čitko piše: Vino Merlot. Veliko V i veliko M. I ništa više. I ne treba, sve ti jasno i nema veze, ko ga jebe, ne moramo mi uvijek pit odlična vina kad i loša nekad mogu bit dobra. Dakle i to bih ti oprostio, ali kad sam vidio da nosiš plavi dres Didiera Drogbe sa Samsungovom reklamom na prsima, e to ti nisam mogao oprostiti. Bjelokošćanin je tu jedina svijetla točka, a od ostalog ne znam je li gore to što na dresu piše Samsung ili to što je Chelseajev dres. Nije da je meni taj klub nešto mrzak, nije uopće, ali kad se samo sjetim tko sve navija za taj klub i tko je sve žudio otići do Londona samo zbog tog kluba, e to mi je malo blj. I da, malo je glupo da mi to žensko ime Chelsea prihvaćamo i koristimo kao muško, ali to sad nije važno. Chelsea, Fićo!? Stvarno!? Sram te bilo!

 

Prijateljski i srdačno, Križ.

 

Sanjati ikoga u nogometnom dresu, a da nije nogometaš na igralištu, prilično je, ajmo to biranim riječima reći, uvrnuto. Sanjati nogomet je možda isto malo uvrnuto, kako kome. A opet, kad večer prije tog sna gledaš paralelno dva prijenosa u kojima Redovima Bullovima bivaju potkresana krila (Dinamo zabiberio salzburškom biku, a Liverpool im imenjake iz Leipziga srknuo ko lipov čaj), onda nije čudo da se barem nekakav opskuran dres ušunja u snove, a kolateralna žrtva postane - krivac. Netko i to mora moći znati htjeti, da ne citiram sad ministra vanjskih podova.

gradacija

- Je li jači konj ili lovac?

- Ne znam. Zar ima neke gradacije u jakosti figura?

- Ima, ima.

- Možda lovac zbog dometa, a možda konj zbog skakanja.

- Znači podjednako ti je?

- Je, reko sam da ne znam.

- Ipak ima razlike.

- A ima, ima. Ne znam. Aj ti poredaj kiseline po jakosti.

- Sumporna, sumporasta pa sumporovodična.

- Jesi siguran da nije sumporna, sumporovodična i tek onda sumporasta?

- Nisam baš. Čini mi se da sam u pravu. Ova treća nema kisika u spoju.

- U svakom slučaju, sumporna je najjača?

- Da.

- Baš ćemo pogledati kad se probudimo.

​- Pogledat ćemo i figure. Dogovoreno?

- Može.

 

Evo me, sad uz kavu sjedim pred kompjuterom, čitam o gradaciji šahovskih figura po snazi i jakim i slabim kiselinama i njihovim kiselinskim ostacima.

san o motoru

​

Ne može te nitko nanervirat ko vlastiti otac. Probudim se, odem u kupaonicu uzet iz komode novce koje sam pripremio za kupit motor, a komode - nema. Veli, bila je već ofucana, crvotočina puna pa je odnio iz kuće na ulicu, možda nekom paše. Pa jesi izvadio sve iz ladica? Da šta će vadit, bila lagana za nosit, znači - prazna. Odem na ulicu, od komode ni k! Vratim se, šta ću, mislim uzet vestu pa krenut na bus, kući, a veste nema. Šta je sad?! Susjedi bili na kavi, a njihovom malom bilo zima pa on dao moju vestu da se mali ne prehladi. Susjedi su, znači, susjedi, nisu iz Zanzibara. Samo pređu preko ulice i kod kuće su. Ako treba, ako mu je hladno nek ode po vestu ili nek ostane kod kuće! Ah, komentira, šta se ja sekiram za svaku sitnicu. Baš me iznerviro, sreća da sam se probudio. Tako mi je motor ostao pusti san.

kolač od limuna i cikle

Probudio sam se nešto mlađi. 

 

To je zbog sna u kojem sam se još mlađi ja penjao uz neku antracit sivu liticu s ciljem dosezanja visoravni, a da prije toga u kartama nisam provjerio njeno postojanje. Drugo ja je uputilo dron s kamerom iznad tog stijenja i na sva moja obojastvena zaprepaštenja umjesto visovravni s druge strane je bila padina pod kutom većim od devedeset stupnjeva. Slijedila je nova planinčuga, jednako strma i pomalo obrasla mahovinom, iza nje još jedna veća... 

 

Odustajanje nije vodilo nikuda osim natrag, natrag u restoran društvene prehrane u kojem su nas nutkali zdravim zemljastog okusa kolačima od limuna i cikle. Nastaviti dalje nije ulijevalo nikakvu nadu u pronalasku cilja osim ako cilj nije bio to beskonačno pentranje i spuštanje po sumornom terenu. 

 

Ova spoznaja je bila toliko obeshrabrujuća da sam se probudio prije svog vremena.

3. maj

Dnevni party na baušteli? Moguće je, naravno, samo ta bauštela treba biti na rubu grada, nešto kao pokojna sveučilišna bolnica, a rub grada treba biti stambeno već podosta izgrađen četverokatnicama obloženim crvenom fasadnom ciglom kakvih se, zgrada, ne samo cigli, dade vidjeti u osječkom naselju Jug II za ovu priliku smještenom na Žitnjak. Cijelu kompoziciju krasi nekoliko nebodera. Na rubu takvog kvarta na rubu takvog grada treba biti bauštela da bi se na njoj mogla raditi dnevna zabava. 

 

A bauštela - kostur. Vanjskih, fasadnih zidova nema, samo je metalna konstrukcija tu. Bit će za vješanje nekih panela, staklenih ili tko zna kakvih ploha. U prizemlju su veliki prostori zahoda, kao da nekoliko školskih učionica spojiš prolazima i načičkaš pisoarima i kabinama sa wc školjkama. Dugački hodnici su široki i mračni. Na katovima iznad, a ima ih jedno četri-pet, nepravilna je to neka gradnja s polukatovima i prijelazima, otvoreni su prostori s ponekom rupom u podu ili stropu s improviziranim ljestvama za proputovanje i komunikaciju. 

 

Osim prostora zabave, zanimljiv je i sastav uzvanika. Većina je blast-from-the-past ajtijevaca koji su od golobradih nadobudnih friško diplomiranih otimista postali sredovječni i pomalo zapušteni realisti. Dio ih dolazi iz drugih krajeva moje povijesti, neki su sportskog porijekla, neke i neki umjetničkog, a neke prilično intimnog, stvarnog ili zamišljanog. Ima ih i iz presjeka nekih od navedenih skupova. Ima tu i raspuštenih nervoznih pasa od kojih je bijeg jedino moguć skokom s drugog kata kroz razvučene štrikove za sušenje rublja. Užasno riskantno. Evo se ježim na samu pomisao i sad dok ovo bilježim. Ona skočila, doskočila i gleda me. Ja odvagujem rizike, a ona dobacuje: "nije to tako strašno". U tom trenu sam se osjećao kao kad Brka cima rukohvat mosta nad rijekom i uvjerava suputnike da bi on preko tog mosta klimavog ko babin zub provezao autobus. Okrenem se na drugu stanu i tamo nađem spas: gomila iskipanog šljunka dosezala je sredinu prvog kata pa je skok bio prihvatljiv. 

 

Ona me, naravno, pričekala i odvela do nekog svog društva koje je još u neograđenom dvorištu. Jedna joj skroz mokra kolegica pokušava skrenuti na sebe pažnju svih prisutnih. Uspijeva. Wet-look pali u skoro svim situacijama. Odlazimo opet prema ulazu. U zraku je visilo "neš ti meni nju gledat!" Valjda ovaj put nećemo naletit na psa. U hodniku pozdravljam neke bivše kolege, pitamo jedni druge za zdravlje iako nas za to briga kao za lanjski snijeg. Hodamo i kao da tražimo nešto, a ja uopće ne znam što. Možda to zapravo nije ni važno ako to nešto što ne znaš što je tražiš s nekim s kim ti je dobro i lijepo.

 

Bio zaspao pored otvorenog prozora, a to je noćas zahtijevalo dobar jorgan ili deblju deku. Ili barem dublji san. Pogotovo u trenutku kad i ovaj 3. maj ode u povijest.

 

san u jutru predizborne šutnje

Sve izgleda normalno: šumski put s dvije ugažene staze - traktorski kolotrazi, rijetka lijeskova šuma prošarana nevelikim livadama s gustom visokom travom, maslačcima i nekim drugim meni nepoznatim biljem, zuj pčela, poj ptica, sunce probija s visoka kroz krošnje, vjetra tek u tragovima. Proljeće u prirodi. Za poželjeti.

Ali. Čemu idealizirati? Vozim bicikl s jednom pedalom. Ne znam gdje sam s drugom. Nije lako, ali se ipak krećem. Odjednom, s desne strane šumske staze, na sred livade sjedi medvjed. Veliki smeđi medvjed. Ni sad nisam siguran jesu li nam se barem u jednoj milisekundi pogledi sreli ili sam to izmislio, ali sam shvatio da imam problem jer je medvjed zamukao kao krava i gledajući u mom pravcu počeo ustajati. Dodao bih gas da sam na motoru, ovako sam se odgurujuć se jednom nogom i drugom hvatajući ritam po pedali krenuo hvatat maglu. Nije lako. Nije nimalo lako. Ni malo. Ni ma lo. Znoj mi se počeo slijevati niz čelo pa preko stakala naočala curiti niz obraze poput suza. Kapu sam već izgubio. Kroz glavu mi prođe misao da me medvjed poput svakog psa tragača sad može naći prateći miris. Ne moram reći da su nestali i zuj pčela i pjev ptica. U glavi samo odzvanja škriputanje nastalo okretanjem pedale oko svoje osi nastalo usljed promašivanja zaveslaja i ono mukanje medvjeda. Nisam siguran glasa li se medvjed dok trči za mnom jer taj zvuk, to mukanje, za razliku od mnogih koji uđu na jedno i iziđu na drugo uho, nikako da napusti moju glavu. Ali to nije sve, rekao bi Queneau.

Koliko god žurio, gladao sam u stazu ispred sebe izbjegavajući zamke poput gruda osušene zemlje ili busena bilja, očito nisam pazio na smjer jer u jednom trenu na stazi ispred sebe ugledam svoju kapu! Šit!!! Bježeći ja vozim u krug! O sranje!!! Panično bježeći u pokušaju da spasim vlastiti život od nasilnog prekida skroz sam zaboravio na orijentaciju! A o orijentaciji u prirodi smo nešto naučili i od Kreleta iz Kiklopa. Ne mogu se sjetiti je li to u Marinkovićevu romanu ili je to Vrdoljakovoj adaptaciji za film. Hej!!! Halo!!! Koji mi je!? O čemu to ja razmišljam dok panično bježim od zvijeri!? Dižem pogled u daljinu, nema tu puno daljine jer staza je krivudava, bojeći se da sam možda toliko brz u bijegu da ću vidjeti medvjedovu guzicu ispred sebe. Nema ga, ipak. Okrećem se za sobom. Nema ga ni tamo. Vrtim, guram. Sad mi na pamet pada ideja da ostavim bicikl i krenem trčati. Možda ću biti brži? A šta ako dođem do neke nizbrdice? Tad na biciklu mogu bježati i štediti noge i energiju. Bacim pogled u desno, na onu istu livadu na kojoj sam vidio medvjeda. Medvjed je i dalje tamo, nepomično sjedi. Zastanem. Znatiželja je jača od straha. Na tom počivaju svi hororci. Zato ih i ne volim. Pogledam medu malo bolje i shvatim: nije to medvjed nego velika kamara, da prostite - govana. Kamen mi sa srca pao. Na sreću pored stopala. Gledam u to nepomično govno i razmišljam kakav je to strah morao biti da sam od govna vidio medvjeda? Počinjem se smijati, pomalo nekontrolirano. Čuj nekontrolirano, kao da ima kontroliranog smijeha osim pred kamerom. Obrišem znoj sa čela, hukanjem ovlažim stakla na naočalama i obrišem ih o jedva nađen suh dio majice. Gledam u livadu pa gledam u pedalu i nije mi jasno zašto sam, kada i kako ostao bez te jedne pedale. Pomislim kako to nije više toliko važno.

Krenem kući lagano stazom. Pazi na oznake, govorim sam sebi, nemoj se izgubiti. Nije to tako teško kao što si umišljaš. Ili kad sanjaš.

Rolete su spuštene i nemam pojma u kojoj je dan fazi. Razmišljam o snu. Spasio se jesam, to je jasno. Osim toga, bio je to ipak samo san. Uvijek se možeš probuditi. Osim valjda jednom u životu. Samo, tek sad mi budnom pada na pamet jedna stvar. Ono govno. Ono golemo govno veličine medvjeda. Nije ono tamo samo naraslo. Tamo se nešto golemo posralo i to je onda ozbiljan problem. A opet, lakše možemo izaći na kraj s govnetom nego li s medvjedom.

modesty blaze

Imati u životu nešto "svoje" normalna je stvar. Pod tim "imati" i to "svoje" ne mislim na neke materijalne stvari, mislim na nekoga na koga se možeš osloniti kad ti treba, a da nisu prijatelji, roditelji ili najbliža rodbina. Mislim na liječnika ili liječnicu, svoju mesnicu, štand-dva na tržnici, stol ili komad šanka u birtiji, svoju frizerku. Na tržnici kumica Marija zna kakav sir kupuješ, a suseda joj Ivana odmah gleda spremiti korenja, papriku dvije i malo onih ljućih feferona. Na šanku ti bez pitanja biva serviran kratki espresso ili baš ono pivo, ovisi o dobu dana, bez da zucneš išta osim "dobar dan". Kad sjedneš u onaj svemirski stolac, nikad nisi siguran jesi li u ordinaciji dentalne medicine ili u frizeraju. U frizeraju si, priprema za šišanje biva kratka, a nakon toga se, jer cijelo vrijeme žmiriš, samo čuje zveckanje škara i zujanje mašinice. Dobro, i glas frizerke Modesty Blaze Karle od koje doznaš čuda, čuješ za događaje i ljude za koje nisi ni pomišljao da postoje. I ne trebaš joj objašnjavati "kako ćemo danas" jer te uvijek ošiša na isti način: iza kraće, maknuti kosu oko ušiju, a gore može malo duže, ništa posebno, ništa zahtjevno. 

 

Imati u životu nešto "svoje" normalna je stvar. I važno je imati mjeru. Ja je nekad nemam. Tako sam se noćas nekako spetljao s frizerkom. Naravno da sam žmirio dok mi je radila o glavi, čuo se samo ritmični rad škara, a kad je sve bilo gotovo otvorio sam oči i imao šta vidjeti. Kosa mi na glavi ko u Georgea Harissona s još malo produženim šiškama. Daj to oko ušiju malo skrati, molim te, velim joj, a ona će na to da ću izgledati kao da imam srednjovjekovni šljem na glavi. Sad kao ne izgledam kao da imam kacigu, oči mi se ne vide!? Ne brini, samouvjeren sam, samo ću malo kosu u stranu i bit će dobro. Pristane, a ja opet zažmirim. "Glavu prema meni malo", govori mi. Umjesto škara čujem zujanje mašinice. Otvorim oči, a Modesty na sebi ima bijelu kutu i zubarsku zaštitnu prozirnu masku na licu. U ruci joj sprava za brušenje, ali ne zuba nego drvenih i metalnih ploha! Pokušam se obraniti rukama - ne ide! Ruke mi vezane! Dignem pogled prema stadionskim reflektorima koji me na tren zaslijepe. Zažmirim, otvorim oči, a sa stropa me dnevnog mi boravka gleda plafonjera sa svojih ekološki energetski prihvatljivih i preračunatih 100 Watta. Sinoć opet zaspao na kauču.

 

 

klokani

 Zanimljivo je i poučno voziti se vlakom kroz slavonsku ravnicu.

Uz sve nebrojeno puta viđene tetrijebe, jarebice, fazane, što već je, uz rode i zečeve, uz srne i lanad, konje, krave, ovce i druge domaće životinje i kućne ljubimce, čovjek se može ozbiljno iznenaditi kad kroz ne baš najčišći prozor vagona Hrvatskih željeznica, eklatantni dokaz da je putovanje kroz vrijeme moguće i unatrag, ugleda skupinu klokana. Zapravo možda i nisu skupina jer od njih dvadesetak samo dva, dvoje, dvije, ne znam ih razlikovati po spolu, evo ne znam ni imaju li tobolce samo ženke ili ih imaju i muškarci, štajaznam, za svaki slučaj, dakle samo dva primjerka stoje s vanjske strane ograđenog prostora, dok su svi ostali u tom oboru već lagano ugaženog travnjaka, kao da su ga koze pregazile. U jednom trenu, to i nije tren nego više neki hrvatski željezničarski slow motion tren, ukoči se svih tih dvadesetak klokanskih glava okrenutih prema nama. Imaš osjećaj da gledaju kroz, nešto poput pogleda s filmskog platna u dubinu gledališta. Omeli smo ih u nečemu. Možda su u tijeku neki pregovori? Možda su ovi vanjski iz neke druge skupine? Ili su u igri neki zakulisni dogovori, špijunaža među grupama? Oslobodilački pokret stupa u kontakt sa getoiziranima? A možda su ova dva tek dva sina razmetna koji bi se vratili u skupinu, ali kao pravi fahidioti znaju provaliti ogradu samo prema van? Možda razmjenjuju informacije i uspoređuju ovaj kraj sa svojom postojbinom? Tko bi to znao.

Uglavnom, nisu klokani jedino čudo. Tu su i slot mašine, u svakom vagonu po jedna smještena u otvorenu kabinu na mjestu nekadašnjih toaleta. Kromirane su površine, s minimalnim detaljima crvene i plave boje. Ručica je poput mjenjača MAN-ovih autobusa s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Na svakoj od mašina netko šutke, stoički reklo bi se, ubija vrijeme trošeći novac. Ili ubija novac trošeći vrijeme.

Vožnja vlakom kroz slavonsku ravnicu poučna je i zanimljiva. Tako to obično izgleda kad nakon smazanog tanjura pašte aglio e olio malko popodnevno pridrijemaš.

 

 

sivo i sepija

Na mjestu pekare nekakva je asketski uređena blagovaonica. Staklena stijena uličnog izloga i vrata širokih koliko i sam lokal, ostala je nepromijenjena. Unutrašnjost popunjava golem i grubo istesan drveni stol sa osam jednostavnih stolaca. Na stolu je daska, na dasci kruh i nož, a pored je tanjur sa slaninom i lukom. Tu su i čaše i boca s vinom. Teška kristalna sivo plavičasta pepeljara odudara od svega.

Najveći dio Ilice od Britanca vodi prema Trgu Francuske republike i Črnomercu, a manji se dio izlijeva u Kačićevu, s ulicom se izlijeva i silno blato nastalo od beskrajnih kiša koje danima padaju s pauzama tek valjda za gablec, toliko su kratke te pauze koje oblaci uzimaju. Pričaju da je istočnije, od Frankopanske prema Gundulićevoj situacija malo bolja jer se teren izdiže prema glavnom trgu. Tramvaji ne voze jer se ne mogu probiti kroz blato i glib. Kačićeva se spušta prema jugu i nakon Deželićeve se pretvara u neki suh i prašnjav daljski sokak s ušorenim nizom kuća sa svake strane. Iza ograda se čuje živina i pokoji lavež. Ljudi su ili na poslu ili po vrtovima. Od faksa arhitekture nije ostalo ni A.

Auto sam parkirao na Trgu Francuske i dopješačio do bivše pekare u Ilici. Za stolom iskusni vinari Marko i Martin preispituju metode pravljenja vina. Tradicionalna, biodinamička, organska, ručna, strojna. Dijelove razgovora razumijem, dijelovi su mi nejasni. Nalijevam si u čašu vino boje meda od bagrema. Bistro je i hladno. Vino. Prestajem ih slušati i pogled fokusiram na ulicu. Sivi i crni sakoi i hlače na muškarcima, crni i sivi kostimi na ženama. Na glavama im sitne punđe pokrivene šeširićima. Neobično je vidjeti modu šezdesetih i sedamdesetih ojačanu gumenim čizmama po Ilici dvadesetprvog stoljeća. Pogledam malo bolje, i smeđe zgrade su sive, i nebo isto. Sve je u nijansama sive. Pogledam stol, zidove, Marka i Martina, vino. Nijanse sepije. Pogledam ponovo van - sve sivo. Unutra - sepija. Gdje su boje? Gdje je crvena?! Zelena?! Plava?! RGB!?

Sreća u ovoj i svim sličnim nesrećama, kad priča postaje neodrživa, kad se nadrealnost počne ponašati kao revolucija, ja se probudim. Jest da dobijem nedovršenu priču, ali imam buđenjem kakav god da jest ipak sretno dovršen san. Sa stropa spustim pogled prema dnevnom boravku. Na kauču koji gleda prema spavaćoj sobi sjedi Semjon Semjonovič i proučava moje nove dioptrijske naočale...

nije problem

Stvarno ne znam. Evo. Nije problem što je sunčano i vjetrovito, podneblje je i doba je takvo, da je drugačije tko zna kako bi bilo. 

Nije problem, velim, evo vozimo se i nije problem što autobus ima bočna klizna vrata širine dva šifonjera iz babine spavaće sobe. Nije problem ni to što je šifonjer neprecizna mjera i trebalo bi reći rukometni gol, a ja rukomet nikako ne mogu pa koristim alternativne metode. I nije problem ni što su ta bočna vrata širom otvorena. Nije problem ni to što je autobus izvana metalik rubin crvene boje s zlaćano bež detaljima, uglancan kao ispod čekića. Nije problem ni to što mu je unutrašnjost uređena kao da je vrhunski bus kamper jer to i jest. Nije problem ni to što uza svu drugu opremu, na jednom pultu stoji dupli, dvokolni gramofon, još jednom gledam: nije štednjak - gramofon je. 

Nije problem ni u vozačima, u Josipu i Ivanu, vozačima jedne dugoreške prijevozničke firme s kojima sam prije frtalj stoljeća prošao dobar dio Europe. Nije problem ni to što oni nemaju niti su ikad imali rubin crveni autobus kamper nego imaju ljubičasto zeleni katni autobus s kraljevskim sjedalima. Nije problem, a ni čudo nije, ni to što jednogodišnja beba puže po stropu poput gusjenice ne obazirući se na ona otvorena klizna vrata. Nije problem ni to što se roditelji te bebe glasno smiju meni koji se sav u strahu od visine držim za rukohvat na dovratku dok jednim okom gledam u tu bebu i strepim hoće li se strmopizdit sa stropa, a drugim okom buljim van kroz otvorena vrata autobusa koji prelazi preko visokog mosta iznad rijeke. Nije problem ni to što tako visokog cestovnog mosta iznad tako široke rijeke debelo plave boje u Kazahstanu nema, a vozimo se tim Kazahstanom iskonski osjećam, nema greške, iako bi svatko tko se imalo razumije u geografiju rekao da se kotrljamo Kinom, negdje uz Dugu rijeku. Nije problem ni to što mi na spominjanje Kazahstana na pamet pada i Oklahoma, kažiprst država jer u Oklahomi je Tulsa, a o Tulsi svira i pjeva J.J. Cale. A ni on nije problem. 

Nije problem ni to što se most nad kazahstanskom rijekom ipak i odjednom pretvara u obalnu cestu koja uz Napuljski zaljev rubom litice vodi prema Sorrentu jer more je plavo poput rijeke, poput kazahstanske zastave, a od kolnika do vodene površine let je moguće podjednako dug. Nije problem ni to što sam more nazvao vodom jer da ga jebeš more jest voda, manje ili više slana, ali voda. Nije problem čak ni to što sam u tom autobusu i mlađi i lakši nego li jesam. Popodnevni san je to, a u popodnevnom snu sve je i svašta moguće. 

Pa gdje je onda problem? Kakav problem?! Nema ga. Samo se probudiš i ne zaboraviš.

 

 

lokomotiva

​Prvo ide brujanje i šištanje, potom groktanje, muljanje pa ide mala tiha pauza, odmor, valjda da se dođe do daha, onda krene i grgljanje pa opet muljanje i prevrtanje, pa groktanje, prevrtanje i muljanje. Ponavlja se taj i takav ili malo izmijenjen slijed radnji jedno sat vremena, tad se u sve ubaci zvuk rada bokser motora pri brzini od vjerojatno barem dvjesta na sat. A onda - tajac. Potraje ta tišina sigurno desetak sekundi, a što je sekunda, ako je ne gladamo kroz etalon, nego jedna poprilično subjektivna dužina koja nekad može trajati treptaj, nekad i po cijele minute, sva ovisna o percepciji i sposobnosti opisa te iste percepcije, tako da tih desetak sekundi svatko može odmjerit po svom nekom satu. 

 

A ta tišina, vrag. Taman te uljuljka, kadli najednom opet krene ono grgljanje i šištanje kao na početku pa nastavi sa svim drugim svjesno i polusvjesno primijetnim valnim senzacijama. Cijelo to vrijeme tebi se oči sklapaju, nose te derivirana razmišljanja u neki polusan, u polujavu. Miješa se polako ta melasa i u već pokrenutoj radnji sna i samo mjehurići zvukovne stvarnosti iskaču na površinu kao para iz gustog pekmeza u nastajanju u bakinoj šerpi na šporetu, u bakinoj verandi potkućom, u jednom selu usred samog ruba Slavonije. Iznenada - opet tišina! Počneš brojati te neke svoje sekunde, djelićak svijesti ipak očekuje novi ciklus, novo šištanje, grgljanje, novo muljanje i groktanje, ali ne. Nein. Njet. No. Ništa. Tišina i dalje traje. Tišina i ništa drugo. Sve utihnulo da čuješ odjeke otkucaja svog vlastitog srca. 

 

Istovremeno se u tom iščekivanju prisjećaš prvog slušanja pjesmuljka: "Beži Jankec, beži Jankec, vešmašina pućka!" i svoje nekadašnje začuđenosti i razveseljenosti time da vešmašina može pućkati i nekih tvrdih objašnjenja da to nije moguće. Sad znaš da jest moguće, da može i shvatiš da te one potresne tenzije probuđene početkom proljeća i podgrijane na kraju prošle godine polako napuštaju, ostavljaju te na miru da u radu vešmašine, u huku crpljenja vode, u trešnji centrifuge, više ne čuješ seizmička podrhtavanja tla i druge zastrašujuće termine, nego ih, kao nekad prije, možeš prepoznavati kao zvuke žutih strojeva s gradilišta, kao grgljanje pekmeza iz verande, tišinu s pecanja, pućkanje lokomotive, brujanje s autopiste. I čini ti se da barem jedna bolest popušta. Valjda.

ljekovito ulje

Ovogodišnje zimske kanske matineje pod vedrim su nebom na sportskim igralištima. Zubato sunce ovlaš prekriva betonske tribine sa ZET-plavim čeličnim ogradama. Gužva. Publika izmiješana sa zvijezdama. Svi se znaju, pozdravljaju se, grle, ljube, vesele se ponovnim susretima, dogovaraju sljedeće. Prolaziš pored mene. Praviš se da me ne vidiš. Odlazim kući.

Pred zgradom, na nevelikoj bivšoj zelenoj površini raste hrpa glomaznog otpada. Ima tu svega. Vlagom raskvašeni kuhinjski elementi, polomljeni stolovi i stolice, police, truljavi tepisi, komadi drvenih greda. I dva bijela zahrđala prednja dijela fiće! Dva ozbiljna, malo sažvakana komada: haube s prednjim farovima, prednjom šajbom i pola krova! U Cannesu!? Svašta.

Odem do dućana, a tamo, na odjelu prodaje povrća, među svom onom zelenjavom prošaranom narančastom, bijelom i ljubičastom, ilegalno toče votku u bijele pastične čašice. Sedam kuna bez računa. Trgnem jednu i vratim se kući. Pod prozorom i dalje onaj otpad. Zoveš me iz spavaće sobe. Umotana u čipkastu zavjesu bež boje, mažeš se nekim sigurno ljekovitim uljem.

Ujutro prvo premotavam film sa prekinutim snovima. Poslije toga, uz kavu, čitam pristigle mejlove i druge poruke. Na neke odmah i odgovaram............................. Malo me jebe tipka točke na tastaturi............... Zaglavi se pa moram lupkati dok se ne vrati u neaktivan položaj................................ Provjeravam vremensku prognozu, osluškujem Zemlju kako diše................... Samo da ne zakašlje............

san na današnji dan

Sinoć kod nekog (neću imenovati zbog ZERP-a) naletio na link i poslušao i pogledao ovo dolje. Iako sam alergičan na jagode. U pošetku je to bilo čisto medicinski, a danas je vjerojatno ostalo samo na spikičkoj bazi. A šta ću, moram i ja malo glumatat žrtvu bivšeg sistema. Kao što nisam imenovao putić do izvora, neću reć ni šta sve nisam noćas sanjao. Tek ono što jesam.

Nije bilo lako svladati izvjesne unutargradske relacije (čitaj: odnose). Opet su se uplela mjesta u kojima sam proveo dio života. Osijeka i Zagreba je površinski najviše, opet je Kvatrić slijedila Gajeva ulica sa svojom vlastitom tržnicom i crvenom kasarnom, Trg Francuske republike bio je u direktnoj tramvajskoj vezi sa okretištem prekodravskog zoološkog vrta, broj linije je - sedam. Manje je noćas Breze, samo malo granitnih kocaka Ulice šestog aprila, crvene zemlje malonogometnog igrališta i suhog opalog lišća jablana. Još je manje Sarajeva, Dalja. Zeru je tu i nekog blago brdovitog urbanog priobalja: uske šetnice s pogledom u tuđa dvorišta, vrtove, domove. U sve se noćas bez pitanja ugurao i Pforzheim sa tramvajskim linijama Graza, s podvožnjacima i nadvožnjacima, ljudima koji umjesti da govore neki nerazumljiv jezik, rado gestikuliraju poput prometnika.

Jedna nepjegava, mala nije mi dala mira, hodala je za mnom poput sjene. Nešto kao Cvijeta (orig: Cveta) zbog žaketa. Nakon nešto vožnje u žutom tramvaju, shvatio sam da sam ja taj koji cijelo vrijeme vidi tu njezinu sjenu jer mi se beštijica uvukla u glavu. Vozio sam i skejt koji mi je onako težak i izrađen od debele plastike armirane kevlarskim vlaknima, povremeno bježao pa sam ga trčeć morao sustizati čak i na uzbrdici. U pomalo već pohabanoj vrećici nosio sam bijelu boju u spreju. Nisam šarao po zivodima, svega mi!

Neki zagrebački studenti matematike u ovom su Frankenstadtu pohađali likovnu akademiju. Liverpool nisam sanjao, nisam iz Manchestera.

The Beatles - Strawberry Fields Forever

dvije u nekoliko sati

Na tom je otoku uvijek dinamično, pijačni dan ili obični, svejedno je, čak i dan odlazaka. Hridi, bijele i naborane, baš poput onih otočkosvetačkih, skrivaju unutarnju pitomost pješčanih, skoro ravničarskoriječnih rukavaca. Avion je pun da mi se čini da tone. Ali, ako i tonemo, tješim se, tonut ćemo ravnomjerno. ​Ipak, polijećemo ko iz katapulta.​ ​Dobro je.​

Moram stić poslije posla na operaciju​: lolalna anestezija, zub. I već kasnim​. Pola​ je​ šest, a još nisam ni kući stigao. ​Penjem se uz renesansno razlivene stube. Ima ih ko u Šibeniku. ​Treba pospremit spavaću sobu. Dolaze gosti na otvorenje izložbe, a gosti kad dolaze, svugdje ulaze​: od ormara ​do špajze. I kako ne bi onda ušli u središnju ​prostoriju​ okruženu galerijom​. Pogotovo žene. U stanju su sve prepipat. Zatežem tu sivu posteljinu do trampolinske napetosti, prebacujem neki pokrivač preko svega, pogledam na sat - šest je. U kutu gomila najlona. Sjetim se da sam u sedam naruč​​en na još jednu operacijicu. Nešto kod, oko bubrega. Isto lokalna.

Pitam je li problem imati dvije u par sati. Nije, ​veli mi, ​samo drugoj reci za prvu​. I prvoj za drugu​​, naravno​. A ja, ja uvijek kažem. Ne znam lagat. Čak ni u snu.​ Prije bih se probudio nego slagao.

ugradilo mi žarulju

​​​Ugradilo mi ​jutros ​​novu žarulju u blagovaonici.

Nešto s tim grlom nije bilo u redu od samog početka. Pregarale žarulje u njemu kako to valjda samo loše žarulje u još lošijem grlu mogu. Ne mine niti dan, a nova žarulja se počne ponašati nestabilno da bi do jutra skončala.

Ništa, nazvao kućepazitelja, ovaj električara i došli oni za par sati. Taman sam se pakirao za put, ono isto zbetonirano ljetovalište, hotel nalik višekatnom brodu, goleme restoranske hale, po zidovima teški bordo baršun, sve nalik dotrajalim prenamijenjenim kockarnicama, tamo sam jedne godine zaglavio i otada sam njihov, a zašto - nemam pojma, ​kadli zazvoni zvono nad ulaznim vratima. Kućepazitelj u bijeloj košulji podvinutih rukava, duga sijeda kosa, profesor Tomo Bosanac, rekao bih da sanjam, doveo električara. Ovaj pak slika i prilika Travisa Hendersona. Brzo će on, objašnjava mi, promijenit će grlo i ugradit najbolju rasvjetu na svijetu dok kažeš keks.

Keks. Cak, cak​ i gotovo. Evo, veli, ova je najmodernija i najbolja na svijetu​. Prepoznaje ​i ​lice, ne možeš ​je ​uključit ako si okrenut leđima i ne gledaš u nju. ​Okrenut ​prema ​meni u hodniku, ​stisne sklopku i ​ne dogodi se ništa. Okrene se prema žarulji, ponovo stisne sklo​p​ku - žarulja zasvijetli. Opet se okrene od nje, pokuša uključit - ništa, nula, besvijetlje. Jel vidiš, značajno podigne obrve, to je tehnologija! Ne pitam za cijenu. Tko je proizvođač, pitam, a Hary Dean će ko iz rukava: Google.

Probudim se. Devet i deset.​​

izlazak u snove

Prođe te upala uha, pročuješ onako kako treba i počneš bolje spavati. I sanjati.

Kao, poslijepodne je i ja idem kući od ne znam gdje. Pod nogama šumi ispucali stari asfalt. Protukišno je konveksno zakrivljen. Ulična se uzbrdica okitila proljećem. Cvijeće, zelenilo, ptice, insekti, pucnji rastiranja krpe na sušenje... Idila.

Penjem se širokim stubištem nalik školskom. Drugi kat. Vrata susjedova stana su otvorena. Trešti neki sitan radioprijemnik. Prepoznatljiv je i prihvatljiv žanr, ali ništa više od toga. Gurnem ključ u bravu vrata svojeg stana, a vrata se otvore. U kuhinji koja je odmah slijeva, lik veličine i korpulencije Marina Marinića pere kistove u sudoperu. Pitam ga da šta tu radi, a on odgovara da njemu "voda ne radi" i da je morao negdje kistove isprati, a ja sam najbliži. Opravdavajući se izlazi u haustor i odlazi prema svojem stanu. Pratim ga govoreći mu da nije u redu to što mi je provalio u stan, a on se brani da nije i nudi mi rakiju i, ako se baš hoću potući, boksačke rukavice koje i nisu boksačke već su više zidarske.

U tom trenu u haustor iz mojeg stana izlazi naoko nepoznata djevojka žaleći mi se kako od buke ovdje ne može spavati. Zaustim odgovoriti i pitati je nešto, a ona se okrene i nestane u stanu. Vraćam susjedu rukavice. Sa smiješkom me pozdravlja. Ulazim u stan. Zatvorim vrata. Otvorim oči. Strop je neravan i bijel. A ja budan.