Nekako smo, skačući s teme na temu, a uglavnom smo se doticali tekućih problema, došli do rakije.
- Baba je bila, počne Jura, ma šta da ti kažem, baba-zmaj. Nije da sam je nešto mrzio, volio sam je, ali imala je šljivika da smo za raspusta po tri tjedna znali skupljat šljive za rakiju. Nikad kraja. A ruke izbodene i izgrebane ko na strništu. Kako š volit takvu babu?
Otpijamo pivo, palimo cigaretu. Ja šutim, Jura nastavlja.
- Babi je rakija bila glavni izvor prihoda, veli, a nakon što je umrla, otac nastavio s pečenjem. Nikom taj rakiju nije prodao. Poklanjo je. Dinara nikom nije htio uzet. Najveća naknada koju je htio primit bila je pohvala. "Valja li?", znao je pitat kad otpiju probni guc. "Odlična! Josipe, pravo dobra". I to je bio iskren odgovor jer stari je radio stvarno dobru šljivu.
Ustane, ubaci drvo u peć, žar se rascvjeta ko prskalica, oči mu se nakratko zažare od topline pogleda u prizor. Nastavlja.
- Nikad nije pio, eventualno kad ja dođem, popolovili bi pivo. Ili štamplu rakije. Za rata su im sve uzeli. Uspjeli su pobjeć iz sela, da iz sela, iz Bosne, s vrećicama u rukama, on i mater svak sa po dvje-tri. A i to jer im je komšija Mitar jednu večer ušo u kuću i reko "dosta ste čekali, bješte odma, noćas glave padaju!"
Povuče dim. Ispuhne ga prema lampi.
-
Poslije rata opet počeo radit rakiju. Pitam ga gdje je peče, a on
odgovara da u susjednom selu ima neki Ahmo što znajmljuje kazan na dan.
"Uzo ja od Ahme kazan, sine, i najmio svoj vlastiti.". Pitam ga kako
zna, a on odgovara da kako ne bi znao kad ga je sam radio, poznaje svaki
komad lima, svaki var, svaki šaraf. "Jes mu reko?" pitam. "Nisam,
bolan, sine. On ga je, siroma, polovnog skupo platio. I šta ću mu
govorit pa da i njemu bude teško."
Opet otpijamo pivo. Cigareta. Tišina. Samo vatrica iz peći još pucketa.
