Probudi me mrak s crticama. Kroz spuštene rolete probijaju se zrake Sunčeve svjetlosti. Što se mene tiče, u ovo doba mogu bit i čestice. Pogledam na sat, a sat je na mobitelu - sedam i četrdeset. Od ostalih obavijesti, dva mejla, zaustavljen bekap i jedan propušten poziv. Od prije dva sata. Jebate, ko me zove prije šest? Valjda nije neko sranje? Ti pozivi u ta doba su ko nekad telegrami u bilo koje doba. Da te istresu. A opet, danas mi je i polurođendan. Dvajzdeveti peti - Dan Republike.
- Halo. Imam propušten poziv.
- Dobro jutro!
- Dobro. Jutro.
- Ej, Križ, to si ti?
- Halo...
- Križ?!
- Molim...
- Jesi ti?!
- Da...
- Goran je!
- Da...
- Sori ak sam te probudio.
Po nijansama boje glasa, Goran je u autu, ali to ga ne spašava.
- Nisi me probudio. Da jesi, vjerojatno bi drugačije razgovarali.
- Sori. Moj ti mobitel svako malo nazove neki rendom broj u neko rendom vrijeme.
- U redu je. Samo, mijenjaj mobitel. Ili imenik.
- Budem. Sori još jednom.
- Čuj Gorane, možda ti je to tvoj emrđensi kol?
- To ne može bit!
- Jesi siguran?
- Ma da! Znam to, to mora bit jedan broj predefiniran.
Ko da ja to ne znam.
- Sam se ti s takvim mobitelom nadaj da je tako i da ti neće trebat.
