you never walk alone

Javlja mi se jedan prijatelj, vinar, pomalo maslinar, više profesor i geograf, čovjek kojem nikad ništa nije teško, dobro smanjit ću malo, čovjek kojem skoro nikad i skoro ništa nije teško, a iz očiju mu sija neki vječni optimizam. Javi se on tako povremeno, kao: evo me u Zagrebu, ali neću imat vrimena da se vidimo pa samo pozdravljan, ili: e, bija san u Zagrebu, ali se nisan javlja jer nisan ima vrimena. Doduše, ja malo pretjerujem, nije uvijek tako, kad se potrefi da vremena ima, vidimo se, popijemo koju vina i napričamo se o mnogim stvarima. Jedna od njih, od tih stvari uvijek je i Liverpool. FC naravno.

Da je strastveni navijač Liverpoola znaju svi koji ga poznaju, a kad ga čuju govoriti o nogometu, to vrlo brzo shvate i oni koji ga ne poznaju. Eno mu i čokoti po vinogradu to znaju i bez obzira na sve tehnike i tehnologije samo se crveno vino iz grožđa s njih može napravit. I nije to zbog grada iz kojeg je, jer da je zbog mjesta rođenja ili porijekla, prije bi bio zagriženi navijač rećemo Dinama ili Hajduka, nego se to, a tako je valjda sa mnogima, pojavilo bez prethodnih ozbiljnih simptoma, zaraziš se jednim gledanjem. I meni se to dogodilo.

Šalje mi ovaj crtež. Hvali se, ima i kime i čime. Dobio ga, veli, od malene nećakinje. Srce mu naraslo da bi ga preko reda na kardiologiju primili, eno mu ga veliko ko vinograd, a ja kao pravo zakeralo primijetim da je onu liverpulsku mitološku kokoš mogla i bolje nacrtati. Kao da bih ja bolje mogao. Brani je, veli da se velika familija skupila, nije imala dovoljno vremena za svakom po nešto smislit i da je za svakog trebala mozgati što će, a da će njemu kad je na red došao odmah krenula crtati Liverpoolov grb i posvetila mu čak i najviše vremena, sjetila se i godine rođenja 1892. i slogana "You never walk alone". Posvetila mu najviše vremena baš kao što i on od sve svoje rodbine najviše vremena posvećuje njoj. Srce barbino i barba velikog srca.

Ako sam išta od ovog izmislio i dodao, nek mi brkovi narastu. I brada također.

 

san o javi

Ima tih dana kad čovjek misli kako se probudio, a nije. San je da ne može drugo ni biti: iza Zapruđa se proteže Vatrogasno naselje s Gradskim vrtom, iznad Kvatrića pokockana ulica vodi do mjesnog groblja, ulica se prelazeći mostom preko rijeke pretvara u željezničku prugu, vlak se pretvara u voz i eno ga baš prolazi kroz Vinkovce, vuče kompoziciju prema Sarajevu, a Charlize te moli da joj oprostiš, jer si sinoć zaspao dok si gledao remake Dobrog posla u Italiji. 

 

Ima i dana kad čovjek misli da još sanja, a u stvari je budan, eno ga već hoda, kavu kuha i razmišlja o dnevnim obavezama, a te obaveze za taj dan dalijevski nadrealne, čak i vrijeme curi kao da prati morfologiju Dalijevih satova: prvi sat proletio u tili čas, a drugi se razvlači kao, šta ja znam, kao slavonski naglasak, vuku se kazaljke polako, s noge na nogu jer ima se svega pa i vremena, evo samo u tom satu ima vremena za dva.

 

Ima i ovih dana kad mu ništa nije jasno: možda sanja da se probudio i tako budan počeo snatriti, a možda skroz budan snatri i u tom snatrenju mu se učini da se budi iz sna kojeg uopće nema jer ne možeš budan sanjati osim u snu. A zapravo možeš.

dan rudara

Na današnji dan, 21. decembra obilježavali smo Dan rudara u bivšoj federativnoj državi. Taj dan se i dan-danas obilježava u Bosni i Hercegovini. Pamtim kako je nekako svečano bilo na taj dan u našem rudarskom gradiću od svojih oko 6 tisuća stanovnika. Na nastavi smo pisali sastave i čitali o rudarima, posebno evocirajući uspomene na uspjeh našeg sugrađanina i svjetskog rekordera u kopanju ugljena, Aliju Sirotanovića i njegovu pobjedu i pobjedu samoupravnog socijalizma nad diktatorskim Sovjetskim savezom, rušenjem dotadašnjeg rekorda Rusa Alekseja Stahanova.

Većina stanovništva Breze živjela je od Rudnika, rudnika sa velikim R, jer je skoro svakoj obitelji netko u Rudniku radio: ili u jami, ili na separaciji ili u administraciji. Skoro cijela naša ulica se grijala na ćumur jer ga se moglo dobiti po povoljnoj cijeni, a tako je bilo u skoro cijeloj Brezi. Moja mama je kao domaćica radila na nama djeci, a tata je radio u INA-i. Mi smo se grijali na naftaricu. Iz istog razloga.

 

Umjesto ćumura po povoljnijoj cijeni, tata je kao lijevo krilo FK Rudara, od Rudnika dobio stan na korištenje. Sestra i ja smo bili ponosni što smo znali jednog pravog rudara, Jadrankinog tatu čika Smaju. Bio je suhonjav, ispijena lica, imao je malene podnosne riđe brkove i pušio je Filter Jugoslaviju, neobične cigarete šatirano smeđeg papira na filteru. Neobične su bile meni koji sam bio naviknut vidjeti tatin ?, svijetloplavi upitnik na bijeloj podlozi, LD s bijelim filterom (to ti je kao da pušiš kredu, petnaestak godina kasnije mi je jednom prilikom to rekla Slavica, a ja tad nikako nisam mogao spojiti okus krede i duhana; boja papira mi uopće nije padala na pamet jer su mi na pameti bile neke sasvim druge stvari). Dok je čika Smajo kopao u Rudniku, teta Mira je radi popunjavanja kućnog budžeta, a i zbog dosade, švercala farmerice, najlonke i kavu iz Trsta. Zato smo mi na televizoru marke RIZpored drvene čaplje koja je za mene bila obična roda, imali i venecijansku gondolu s lampicama koje svijetle u raznim bojama. Svijetle lampice kad ih se uključi, a to je bilo samo u posebnim prilikama. Struja se štedila, a i smetalo bi gledanju teve programa. Osim što se neformalno bavila trgovinom mještovite robe na malo, teta Mira je radila najbolju krumpirušu i brinula njihovom o hiperaktivnom djetetu.

 

Nekako odmah poslije ovog Dana rudara dolazili su duži dani, a i novogodišnji praznici s popratnom božićnom koreografijom, onom prije i onom poslije Nove godine. Mi djeca smo uživali jer tih je godina, barem mi se tako čini i Kurban-bajram padao u zimske mjesece pa se sve to spajalo s uskršnjim praznicima, i svako malosmo svi sve slavili, primali poklone i darivali, neopterećeni uživali.

 

Prilikom naše selidbe iz Breze u Osijek, stan je na jedan nekonvencionalan način vraćen Rudniku: po našem odlasku u prazan stan se tada bespravno uselio jedan rudar sa svojom obitelji. Legalizacija useljenja, ako se dobro sjećam, obavljala se potpisom dva svjedoka da je stan bio prazan i useljiv duže od dva dana.

 

Drugovi rudari, sretno!

osijek, grad iz snova

Vožnja taksijem po Osijeku puna je iznenađenja. Kako znam da je Osijek? To se ne pita, jednostavno znam.

Sestra i ja smo na kolodvoru. Trebamo do Ulice ivančica, negdje je to u dijelu iza šibicare i Zrinjevca. Imam neku sliku karte na mobitelu, nešto kao skrinšat dijela grada. Taksist nenaočit i neprimijetan. Trpamo stvari u gepek, sestra sjeda na suvozačko mjesto, vozač se smješta iza nje, a do njega sjeda neka žena. Meni preostaje sjesti za volan.

- Gdje ćemo? - pita. Pokazujem mu onu sliku karte na mobitelu upirući prstom u željenu ulicu. Taksist kima glavom potvrđujući da zna lokaciju.

Ona žena što je sjela s njim pita da jel može ona vozit jer i ona zna gdje idemo, a njoj je to blizu kuće. Vozač pristaje. Nas se ništa ne pita. Krećemo. Migoljimo uličicama dok ne iziđemo na Glavnu ulicu, ulicu s tramvajskom prugom uz bok. Volan preda mnom se ne miče, ne vrti. Znači, upravljanje je neko automatsko, navigacijsko. Ili su komande na zadnjim sjedištima. Mercedes čudo.

Skrećemo u desno, preko tramvajske pruge, produžimo ravno pa opet desno i zaustavimo se.

- Nismo na mjestu gdje trebamo doći. - govorim osvrćući glavu unatrag.

- Znam, ovo je Ulica jaglaca, do svoje ćete lako, samo se vratite na Glavnu pa se malo vratite, to je lijevo od kolodvora. - onâ će žena, a moja sestra grize usnice i šuti. I bolje joj je. Ne sestri, onoj ženi. Bolje joj je da ova grize svoje usnice nego li da njoj sko​či za vrat.​ Instantno bi pitbula poželjela imati na sebi.​

- Ja vam ovo neću platiti. - obraćam se taksisti dok glavom odmahujem u naziv ulice.

- Platćete šta platite, ja ionako moram do dućana. - izlazi iz auta i ulazi kroz neka vrata na trošnoj prizemnici bez natpisa osim na kućnom broju. Krenem za njim.

- Dvije šake njoka,... malo rezanaca,... jednog miša,... tri deke kave,... dec ulja,...​ po kruva,... maslac.​

Dok on govori, prastar djedica od svojih četrdesetak kilograma i triput više godina, nalik mojem deda-Jerku, šakom hvata iz nekih papirnih vrećica nabrojane namirnice i sve ih stavlja u neku kartonsku kutiju. Onu kavu u zrnu kad je uhvatio u šaku, malo je prodrmao kao da odvaguje pa zadovoljno kimajući glavom dodao ostalome. Ulje je u bočici​, maslac umotan u papir.​

- On će platti. - veli mu vozač i izlazi van. Taj on, to sam ja jer nikoga osim nas u dućanu nema.

Ostajem sam s deda-Jerkom. U kolicima je, kao i pravi što je bio, sasušen i zabrađen u petodnevnu sivožutu bradu, sa šiltericom bez obilježja ​na ​glavi i lulom u ustima.​ ​

- Stočeterespe. - ​​guta posljednje slovo kao i mnoga između​, izgovara dovoljno da bude razumljiv.​ Dok govori nježnim sivobijelim prstima skoro prozirne kože gura baguš duhana u lulu. Dajem stopedeset i izlazim ne čekajući tih pet kusura.​

Ulazim u auto, oslanjam se o volan.
- Možemo dalje. - glasno izgovaram indirektnu naredbu taksisti.

Krećemo. Vraćamo se natrag, prema kolodvoru. Nakon par križanja skrećemo desno. To je ono lijevo gdje smo trebali kad smo s kolodvora krenuli. Na tamnoplavom tabli velikim štampanim slovima piše: Ulica ivančica. Vozač zaustavlja auto, izlazi, vadi našu prtljagu, pozdravlja nas, sjeda na ono moje mjesto i odlazi u kasno jesensko popodne. Točno dijagonalno preko puta, kad se gleda iz Ulice ivančica u naglo palom mraku prema istoku naziru se obrisi kolodvorskog kompleksa.

​Vožnja taksijem uvijek je puna iznenađenja. Pogotovo u gradu iz snova.