Nekako
ti u ruke dospije novčanica od, reklo bi se piputaoko, 95 kuna. Stotica bez uha. A a
uho je, znamo, ona pojava na listovima bilježnica i knjiga za
školovanja, radi koje su se dobivale packe i zaušnjaci (ne mislim na one
iz roda Parotitis, što će reć mums, već na tangentu koju tuđi teški dlan tvori sa bočnim izraslinama glave). Rješenje
je, a u nedostatku kooperativnosti komercijalnobankarskošalterskog
osoblja, jednostavno: otići u nekomercijalnu i Narodnu banku Hrvatske.
Tamo - procedura.
Prvo porta.
- Dobar dan.
Muk. Loš dan. Za javnoslužbujućeg portira prointelektualjenog izgleda dobar dan ne postoji.
- Trebao bih zamijeniti oštećene novčanice.
- Kune?
Ne mora ni meni bit dobar dan.
- Ne, tenge. Naravno kune. Zato sam i došao u HaeNBe.
Upre prst u unutrašnjost zgrade, kimanjem glave potvrdi smjer.
- Odite na recepciju.
Onda recepcija.
- Dobar dan. Trebao bih zamijeniti oštećene novčanice.
- Dobar dan. Osobnu Vas molim i izvolite sjednite tamo i pričekajte malo.
Japijevska recepcija definitivno ima bolji dan od porte.
Sjednem na fotelju za slobodnim stolom i čekam. Nije to čekanje dugo, nije ni kratko. Onako, taman. Taman da vidiš kako se nekoliko vrećica s placa vraća u ured, ta podne je, i kako nekoliko iskaznica silazi niz stube i prolazeći pored recepcije odlaze nekamo. Iznad recepcije kamere. Možda imaju i mikrofone. Možda i nemaju. Kako god, trebalo bi snimit dokumentarac montiran od materijala sa nadzornih kamera kojekakvih naših ustanova. I pustit ga na javnoj televiziji u prajmtajmu. Jer onaj koji sve to plaća treba imati i uvid u taj rad. Promet na tržnicama radnim danom pao bi ko pokošen dvostrukom fiskalizacijom.
Zatim ekspert za detekciju oštećenja.
Jedna od iskaznica, iznad tamnih cipela i hlača bijela košulja pod tankom kravatom, dolazi do recepcije koja ga, koristeći medij poznat pod imenom recepcioner, upućuje prema drugom arhipelagu fotelja gdje ga, onkraj mi je vidokruga, ustajući dočekuje vatrogasac mlad. Šuć-muć, nejasni dijalog i vatrogašče se uputi prema izlazu, a iskaznica natrag put stuba. Tu se povišenim tonom oglasi Recepcija:
- Gospodine Iskaznica, imate još jednog! - pokazujuć prema meni.
Iskaznica skrene prema meni i pokroviteljski, skoro očinski se obrati
- Da vidimo što Vi imate.
Prinese novčanicu recepcionerskom pultu, malo je pogleda pa se potpiše na nju i vrati mi je:
- Možete na blagajnu, za onim čovjekom.
- Kojim čovjekom?
- Ovim prije Vas.
Bit će da izgledam toliko maloumno kako ne mogu upamtiti više od dvije smjernice.
- Čovjek prije minute izašao kroz vrata i da ga ja pratim? Dajte Vi meni recite gdje je blagajna. Ili je to komplicirano?
- Ulaz je iz Račkoga.
- Eto, vidite, nije bilo teško. Hvala.
Slijedi Račkoga.
Mislim, nije ovo "Slijedi Račkoga" imperativ glagola slijediti uz dodatak objekta zvanog Rački već nastavak procedure: prvo ide Prvo, onda Onda, zatim ide Zatim pa na kraju Slijedi. E to. A Račkoga je Ulica Račkoga.
Dakle, kako je onaj vatrogasac mimo radnog vremena ipak sporohodan, prepoznam mu uniformu i skoro ga stignem do ulaza iza kojeg je skrivena porta sa pokretnim staklenim preprekama koje portiru omogućuje viši koeficijent. Ali, vatrogasac nije sam! ima i dvojicu kolega koji su mi, u maniri dobro organiziranog prodora i osvajanja terena u američkom nogometu, onemogućili preticanje svojeg kolege i time mi omogućili uljepšanje dana.
Prošavši pomislim pretposljednju prepreku i ušavši za njima u zgradu, ostanem pred vratima. Ali ta vrata ne biše posljednja prepreka. Naprotiv!
"Velite mladi gospon, opralo se s hlačama u vešmašini?!"
"Da."
"A kaj ste ih sami prali il je žena?"
"Žena. A novce nije izvadila."
"I kaj sad?! Žena je kriva?! Je pa mladi gospon, vama muškima nikak ni po volji. Ak zvadi žepa, kaj kopa, a ak ne izvadi, kaj nije pregledavala."
"Mrmlj-mrmlj..."
"Nemrete se vi od ovoga oprat više. Ni nama ženama lako z vama muškima. Izvolte novčeke i doviđenja."
Tamo - procedura.
Prvo porta.
- Dobar dan.
Muk. Loš dan. Za javnoslužbujućeg portira prointelektualjenog izgleda dobar dan ne postoji.
- Trebao bih zamijeniti oštećene novčanice.
- Kune?
Ne mora ni meni bit dobar dan.
- Ne, tenge. Naravno kune. Zato sam i došao u HaeNBe.
Upre prst u unutrašnjost zgrade, kimanjem glave potvrdi smjer.
- Odite na recepciju.
Onda recepcija.
- Dobar dan. Trebao bih zamijeniti oštećene novčanice.
- Dobar dan. Osobnu Vas molim i izvolite sjednite tamo i pričekajte malo.
Japijevska recepcija definitivno ima bolji dan od porte.
Sjednem na fotelju za slobodnim stolom i čekam. Nije to čekanje dugo, nije ni kratko. Onako, taman. Taman da vidiš kako se nekoliko vrećica s placa vraća u ured, ta podne je, i kako nekoliko iskaznica silazi niz stube i prolazeći pored recepcije odlaze nekamo. Iznad recepcije kamere. Možda imaju i mikrofone. Možda i nemaju. Kako god, trebalo bi snimit dokumentarac montiran od materijala sa nadzornih kamera kojekakvih naših ustanova. I pustit ga na javnoj televiziji u prajmtajmu. Jer onaj koji sve to plaća treba imati i uvid u taj rad. Promet na tržnicama radnim danom pao bi ko pokošen dvostrukom fiskalizacijom.
Zatim ekspert za detekciju oštećenja.
Jedna od iskaznica, iznad tamnih cipela i hlača bijela košulja pod tankom kravatom, dolazi do recepcije koja ga, koristeći medij poznat pod imenom recepcioner, upućuje prema drugom arhipelagu fotelja gdje ga, onkraj mi je vidokruga, ustajući dočekuje vatrogasac mlad. Šuć-muć, nejasni dijalog i vatrogašče se uputi prema izlazu, a iskaznica natrag put stuba. Tu se povišenim tonom oglasi Recepcija:
- Gospodine Iskaznica, imate još jednog! - pokazujuć prema meni.
Iskaznica skrene prema meni i pokroviteljski, skoro očinski se obrati
- Da vidimo što Vi imate.
Prinese novčanicu recepcionerskom pultu, malo je pogleda pa se potpiše na nju i vrati mi je:
- Možete na blagajnu, za onim čovjekom.
- Kojim čovjekom?
- Ovim prije Vas.
Bit će da izgledam toliko maloumno kako ne mogu upamtiti više od dvije smjernice.
- Čovjek prije minute izašao kroz vrata i da ga ja pratim? Dajte Vi meni recite gdje je blagajna. Ili je to komplicirano?
- Ulaz je iz Račkoga.
- Eto, vidite, nije bilo teško. Hvala.
Slijedi Račkoga.
Mislim, nije ovo "Slijedi Račkoga" imperativ glagola slijediti uz dodatak objekta zvanog Rački već nastavak procedure: prvo ide Prvo, onda Onda, zatim ide Zatim pa na kraju Slijedi. E to. A Račkoga je Ulica Račkoga.
Dakle, kako je onaj vatrogasac mimo radnog vremena ipak sporohodan, prepoznam mu uniformu i skoro ga stignem do ulaza iza kojeg je skrivena porta sa pokretnim staklenim preprekama koje portiru omogućuje viši koeficijent. Ali, vatrogasac nije sam! ima i dvojicu kolega koji su mi, u maniri dobro organiziranog prodora i osvajanja terena u američkom nogometu, onemogućili preticanje svojeg kolege i time mi omogućili uljepšanje dana.
Prošavši pomislim pretposljednju prepreku i ušavši za njima u zgradu, ostanem pred vratima. Ali ta vrata ne biše posljednja prepreka. Naprotiv!
"Velite mladi gospon, opralo se s hlačama u vešmašini?!"
"Da."
"A kaj ste ih sami prali il je žena?"
"Žena. A novce nije izvadila."
"I kaj sad?! Žena je kriva?! Je pa mladi gospon, vama muškima nikak ni po volji. Ak zvadi žepa, kaj kopa, a ak ne izvadi, kaj nije pregledavala."
"Mrmlj-mrmlj..."
"Nemrete se vi od ovoga oprat više. Ni nama ženama lako z vama muškima. Izvolte novčeke i doviđenja."
Otvaraju se vrata. Izlazi vatrogasac crvena lica ko da je upravo iz
akcije pa mi mahne glavom "e aj sad ti". Uđem kroz ta vrata sluteći
kraj. Kraj priče o zamjeni novca, ne valjda života. Iza vrata, visokih i
bijelih, tako siv i visok pult da sam sâm sebi počeo izgledati kao Sam
Lowry. A iza pulta - gospođa sa smiješkom. Velim da nisam došao radi
pranja novca već nedostatka površine, na što mi ona toplim tonom odvrati
kako je ona tu da riješi moje probleme na najbolji način. I bi tako.
Još je uz smiješak dodala:
- Znate kaj, ni vama ni lako z nama ženama.
Usput, ak vam netko veli da papirnata novčanica od 5 kuna ne vrijedi, recite mu da je u zabludi. Ima ih i koje vrijede. I dalje su lijepe i zelene. Samo ih je malo u opticaju. Puno manje nego priča o njihovoj bezvrijednosti.
Usput, ak vam netko veli da papirnata novčanica od 5 kuna ne vrijedi, recite mu da je u zabludi. Ima ih i koje vrijede. I dalje su lijepe i zelene. Samo ih je malo u opticaju. Puno manje nego priča o njihovoj bezvrijednosti.
